Veliki ljudi malih naroda: Hrvati koji su zadužili svijet

Doktora Žarka Dolinara upoznao sam 1989. godine, radeći intervju o njegovu životu, strastima i ljudima koje je upoznao tijekom svoje iznimno bogate karijere. Na stolu su bili autogrami Ronalda Reagana, Alberta Einsteina, Emila Zatopeka, svjetskih glumaca, pisaca, znanstvenika i drugih osoba koje su obilježile dvadeseto stoljeće.

U njegovoj kući u Baselu, okružen knjigama, slikama, bilješkama i kolekcijama, uvijek je djelovao kao da je u središtu svijeta. Dolinar je bio čovjek koji je prelazio granice bez putovnice, jer je nosio znanje, radoznalost i hrabrost. Bio je svjetski čovjek iz malog naroda i to je nosio s ponosom.

Iako je bio u osmom desetljeću života, impresionirao je svakog sugovornika svježinom misli, brzinom reakcije i nevjerojatnom energijom. Malo je ljudi koji su u sebi nosili toliko različitih svjetova: znanstveni rad, sportske uspjehe, kolekcionarske strasti, humanost, filozofiju, povijest, medicinu, umjetnost i politiku.

Tijekom razgovora spomenuo je istraživanje koje je radio – anketu koju je poslao na sedamsto adresa svjetskih nobelovaca, akademika, rektora, profesora, književnika, političara, diplomata i vjerskih velikodostojnika.

Obuhvatio je sve kontinente i sve svjetonazore: Europu, obje Amerike, Afriku, Australiju, zemlje Azije, Japan i Sovjetski Savez. Upravo tada prvi put sam čuo za Ivana Vučetića, oca daktiloskopije, istraživača koji je prvi zločin riješio na temelju otiska prsta.

U jednom od svojih posljednjih velikih intervjua, Dolinar je objasnio zašto je uopće pokrenuo taj golemi projekt. Rekao je:

“Dobar dio svog života poklonio sam pitanju tko je velik i koji su elementarni stupovi jednog velikana. Nisam mogao, usred stotina podataka, knjiga, pristranosti vlastitih zvanja i profesionalne deformacije, na to pitanje solidno i objektivno odgovoriti. Mnogi su mi sa zanimanjem pomogli, no najviše jedan novozelandski student matematike u Baselu i velikan filma Charlie Chaplin, koji su mi rekli: to je nemoguće riješiti, pa upitaj kompetentne sa svih pet kontinenata.”

Tako je nastao njegov višegodišnji projekt: pokušaj da se objektivno utvrdi tko su najveći među najvećima u povijesti čovječanstva. Dokumentacija o anketi nikada nije bila sustavno sređena, ali prema njegovoj izjavi iz 2002. godine, pristiglo mu je 450 odgovora.

Prema tom anketi kojoj 65 posto velikana spada u izumitelje, umjetnika je 20 posto, a ostatak se odnosi na velikane iz drugih područja.

Iako Dolinarova anketa ne bi izdržala strogu znanstvenu provjeru  – jer uzorak nije bio metodološki standardiziran, kriteriji nisu bili jednako definirani, a dokumentacija nikada nije sustavno sređena –  njezina vrijednost nije u statističkoj preciznosti, nego u nečemu drugom.

Ona je jedinstven uvid u percepciju svjetske intelektualne elite o tome tko je najviše zadužio čovječanstvo. To je civilizacijski barometar, svojevrsna intelektualna fotografija epohe, nastala iz odgovora ljudi koji su oblikovali znanost, kulturu i politiku dvadesetog stoljeća. Upravo zato Dolinarova anketa ima težinu: ne kao znanstveni eksperiment, nego kao globalni razgovor najuglednijih umova o tome tko su najveći među nama.

Tko je najviše zadužio čovječanstvo?

Prema Dolinarovoj anketi, na prvom mjestu nalazi se Isus Krist. U nekim tekstovima vidio sam da se spominje da je na vrhu Mojsije ili Buda, ali Dolinar je u više intervjua potvrdio da je prvom mjestu Krist, o čemu svjedoči i autor ovog teksta.

Na drugom mjestu, po osobnoj izjavi dr. Dolinara, nalazi se Louis Pasteur – znanstvenik kojem dugujemo cijepljenje, pasterizaciju i spašavanje milijuna života. Treći je Thomas Alva Edison, četvrti Mojsije, peti Nikola Tesla, a sedmi prorok Muhammed.

I onda dolazi ono što nas se tiče najviše. Među prvih sto koji su zadužili civilizaciju nalazi se sedam Hrvata. Dolinar mi je tada prvi put ispričao priču o Ivanu Vučetiću koji se na tom popisu nalazio na 95. mjestu. Svijet ga je poznavao, slavio i svakodnevno koristio njegovo otkriće u kriminalistici, na sudovima, u filmovima i serijama. Mi nismo.

Tragajući u dokumentaciji o Vučetiću u hrvatskim medijima tada sam pronašao tek jedan tekst o njemu, autora Denisa Kuljiša, koji mi je kasnije u šaljivom tonu pričao da je to radio po “otočkoj liniji” (Kuljiš je s Visa, a Vučetić s Hvara).

Tek po ustavi samostalne Hrvatske MUP-ov Centar za vještačenje nazvan je Ivan Vučetić. Punim imenom Centar za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja “Ivan Vučetić“). Bilo je 1997. godine, a ne 1977. kako su prenijeli brojni mediji zahvaljujući netočnoj informaciji Hine.

Dolinar je rekao nešto što mi je ostalo urezano: “Problem s Vučetićem je što ga svojataju i Argentina i Engleska. Enciklopedija Britannica  posvetila mu je više prostora nego naša. Da je kojim slučajem bio iz Beograda, nema grada u Jugoslaviji koji ne bi imao ulicu nazvanu njegovim imenom.”

Isto vrijedi i za Marija Puratića, čovjeka kojem je država Kanada posvetila novčanicu od pet dolara. U SAD-u je 1976. proglašen pronalazačem godine, a u Hrvatskoj jedva da ga itko zna.

Sedam Hrvata među sto najvećih umova civilizacije, za narod od nekoliko milijuna to je nevjerojatan doprinos svjetskoj povijesti i znanosti. Kako se danas odnosimo prema svojim velikanima? To je pitanje koje otvara neugodan pogled u vlastito ogledalo.

Koliko škola, instituta, trgova, parkova i ulica u Hrvatskoj nosi njihova imena? Koliko udžbenika spominje ljude koji su zadužili ne samo Hrvatsku nego i cijelo čovječanstvo? Koliko se u javnom prostoru govori o njima?

U Hrvatskoj postoji oko 35.000 ulica. Manje od 1% nosi ime znanstvenika ili izumitelja. Još manje nosi ime hrvatskih svjetskih velikana. Od 1.300 škola, tek mali broj nosi ime ljudi koji su promijenili svijet. Instituti koji bi trebali biti nositelji identiteta rijetko nose imena onih koji su taj identitet stvorili.

Primjer apsurda je da Nikola Tesla, globalni simbol inovacije, u Hrvatskoj ima manje ulica nego lokalni političari iz 20. stoljeća. Drugim riječima narod koji je dao genije ne zna što bi s njima.

Zagreb nema ulicu Marija Puratića, a ima rock zvijezde iz susjedne države koja je bila narko simbol i koja je od predoziranja preminula prije navršene 30 godine. Ili partizanskog komesara koji je kao sudac za godinu dana potpisao 748 smrtnih presuda. Većina je strijeljana isti dan, a među pogubljenima je bilo i maloljetnika.

Zašto se u udžbenicima povijesti dvadesetog stoljeća spominje Lepa Brena, a ne spominje se Ivan Vučetić, Mario Puratić ili Franjo Hanaman? Ako se Hrvatska brendira preko sporta jer cijeli svijet zna tko su Dražen Petrović, Goran Ivanišević, Davor Šuker, Luka Modrić, Ivica i Janica Kostelić – zašto se ne bi brendirala i preko znanstvenika koji su promijenili svijet?

Koliko brinemo o svojim velikanima najbolje pokazuje i slučaj Žarka Dolinara.

Godine 1990. predao je Koprivnici dio svog kolekcionarskog blaga: 120 autograma (Šenoa, Maček, Pavelić, Churchill, Marija Terezija…), svoj reket svjetskog prvaka, Picassov crtež, originalni rodni list Karla Marxa i druge dragocjenosti. Podravka se obvezala da će te predmete izložiti u posebnoj spomen-sobi.

Ne samo da sporazum nikada nije realiziran, nego je tvrtka izgubila najvrjedniji dio donacije. Tek 2005. godine otkriveno je da zbirke od 120 autograma – nema. Najavljeno je da će se angažirati policija, ali to se nikada nije dogodilo. Procjene govore da izgubljeni autogrami na kolekcionarskom tržištu vrijede gotovo milijun eura.

Danas u Podravki kažu kako “nemaju relevantni pisani trag” o donaciji iz 1990. godine. To je slika koja govori više od statistike: velikani malih naroda postoje – ali mali narodi često ne znaju što bi s njima.

Kad se birao novi papa Hrvati su imali dva kardinala – Josipa Bozanića i Vinka Puljića. Hrvati čine oko 0,23 posto svjetskih katolika, ali su u konklavi činili 1,5 posto kardinala, oko šest puta iznad demografske težine

Zašto mali narodi daju velike ljude?

Jer moraju. Mali narodi stoljećima žive na rubovima velikih povijesnih strujanja, na granicama carstava, u sudarima kultura, u prostorima gdje se preživljava kreativnošću, a ne brojnošću. U takvim uvjetima pojedinac mora biti hrabriji, inovativniji, otporniji, snalažljiviji i kreativniji da bi se probio do svjetske razine.

Dolinar je cijeli život bio primjer toga: vrhunski sportaš, znanstvenik s tri doktorata, kolekcionar s 7500 autograma, humanist koji je pomogao spasiti stotine ljudi, prijatelj nobelovaca, čovjek koji je korespondirao s 450 svjetskih uglednika.
Bio je živi dokaz da se veličina ne mjeri teritorijem i brojem podanika.

Ovaj serijal postoji kako bi se ispričale priče o ljudima koji su svojim djelom nadrasli granice, epohu i politiku. O ljudima koji su dokaz da mali narodi mogu biti veliki – ako znaju što su im njihovi pojedinci ostavili.

Hrvatska je narod koji je dao iznimne ljude. Ne trebamo ih otkrivati, jer znamo tko su. Ali trebamo ih spominjati češće, učiti o njima više i razumjeti bolje što su ostavili svijetu. Identitet se ne gradi samo emocijom, nego i znanjem o vlastitim velikanima.

To je smisao serijala Veliki ljudi malih naroda.

Tko je bio Žarko Dolinar

Žarko Dolinar (1920.–2003.) bio je jedan od najneobičnijih i najšire obrazovanih hrvatskih intelektualaca dvadesetog stoljeća — svjetski prvak u stolnom tenisu, doktor znanosti, profesor, poliglot, humanist, kolekcionar, korespondent s više od 450 nobelovaca i akademika.

Rođen je u Koprivnici, u obitelji koja je živjela kulturu, glazbu i sport. Već kao dijete znao je tko je Mozart, a kao osmogodišnjak kupao se u Jadranu. Odrastao je kroz tri kulture — hrvatsku, slovensku i srpsku — i rano razvio izniman sportski talent. U stolnom tenisu postao je svjetski prvak, a kasnije i Hrvatski sportaš stoljeća.

Bio je znanstvenik s tri doktorata, profesor veterinarske anatomije, istraživač, predavač i autor brojnih radova. Njegova kolekcionarska strast rezultirala je s 25 različitih kolekcija, među kojima se ističe zbirka od 7500 autograma najpoznatijih ljudi dvadesetog stoljeća te više od 700 slika domaćih i stranih umjetnika.

Dolinar je bio i humanist: tijekom Drugog svjetskog rata sudjelovao je u spašavanju židovskih obitelji, zbog čega je kasnije odlikovan najvišim izraelskim priznanjem za nežidove — Yad Vashem – Pravednik među narodima.

Od 1960-ih živio je u Švicarskoj, gdje je postao jedan od najprepoznatljivijih Hrvata u dijaspori. Bio je inicijator i osnivač brojnih hrvatskih udruga, kulturnih inicijativa i humanitarnih akcija, a s nobelovcima Ružičkom i Prelogom održavao je bliska prijateljstva.

Njegova najpoznatija ostavština je globalna anketa koju je petnaestak godina provodio među svjetskom intelektualnom elitom — nobelovcima, rektorima, profesorima, diplomatima, umjetnicima i znanstvenicima — tražeći odgovor na pitanje: tko je najviše zadužio čovječanstvo otkad se povijest piše? Prikupio je 450 odgovora, a u popisu od sto najvećih umova civilizacije našlo se sedam Hrvata.

Dolinar je bio čovjek koji je svojim životom dokazao da veličina naroda ne ovisi o njegovoj brojnosti, nego o veličini pojedinaca koje daje svijetu.

Marko Marković/Foto: Ivan Ivić

Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti.