ŽANA APLEZA: Depresija je uzela još jedan život, iza nje su ostala dva mala anđela

Ustanem se jutros, kao i svaki dan kavu popijem u hodu razmišljajući o planove za danas! Zastanem na sekundu jer pročitah da je jedan osoba izvršila suicid. Pročitah i inicijale i mjesto u kojem je živjela.

PIŠE: Žana Alpeza

Bože…Srce mi stalo! Strah me otvoriti dalje čitati, a znam da moram. I ugledah sliku mlade žene koju poznajem! Što sve prođe kroz glavu u djeliću sekunde.

Pozovem njezinu rođakinju, čujem kroz plač riječi draga ‘Žana, nema je više! Otišla je sinoć od kuće, bila je sama, mislili su da nije možda kod mene otišla, ali nijeeee’.

Ugasio se još jedan mladi život, život koji je koračao u početak ostvarivanja želja, snova, planova.

Vražja depresija s dijagnozom bipolarnog poremećaja, a ta je mlada žena imala je tu dijagnozu. Nekoliko puta je bila hospitalizirana u Klinici za psihijatriju KBC-a.

Zadnji put kada sam je vidjela sjećam se osmjeha njezine kćeri. Voljela je modni izražaj, voljela je šminkati se. Imala je dvoje djece, kćer i sina.

No, kako se živi u malim mjestima pa stalno negdje možete čuti neke glupe priče. Seoska lukavost i trač tura nikad dosta, niti se oslanjam na njih,  njima se hrane samo sujetne, hladne i nezadovoljne duše radosne jer je drugima  gore nego njima

Ali opet ništa više nije VAŽNO! Nje više nema! Godine borbe s depresijom su ju toliko izmorile da nije mogla više izdržati.

Umorila se ta mlada duša koja je rodila dva prelijepa djeteta koju su sada bez nje osuđeni da putuju kroz život. Toliko su skromni, ponizni, hrabri, dobri, da ovaj brat i sestra kada dođeš kod njih te posluže, dočekaju s toplinom u srcu. Nekako se ne brinem za njih, odrasli su prije vremena, sazreli su.

Koliko li je samo noći probdjela u strašnim odjecima depresije i njenih tegoba, koliko li je samo jutara gledala kako će još ovaj jedan dan proći, koliko li je puta se zapitala koja muka, melankolija, tjeskoba, neizdrživa bol u prsima, svakim danom sve više steže. Tko može razumjeti ovoliku bol, DUŠA BOLI!

Sada si među anđelima, u mekoj postelji od perja, bez muke, bez nesanice, bez boli što kida srce i dušu! Sada si gore gdje te svi čuvaju. Gledaš odozgo svoja dva anđela, svoju predivnu djecu, znaš da su jaki, znaš da su hrabri, boljet će ih proći će s vremenom bol, ali zaborav nikada.

JE LI SE MOGLO SPRIJEČITI?

Često kada se otvore teme o depresiji ili  kada se desi samoubojstvo, postavlja se pitanje dali se moglo spriječiti? Tko može dati odgovor na to pitanje? Ne znam, kada imate dijagnozu koja je teška i koja u nekim slučajevima može trajati cijeli život, kod nekog bude stanje bolje, onda lošije pa opet tako.

Ali ono što je iznimno jako važno je podrška obitelji, prijatelja, susjeda, društva. Imaju li osobe koje prolaze svakodnevno kroz pakao depresije i sličnih dijagnoza ove podrške, često vidimo i u susjedstvu i općenito da su stigmatizirani. Zašto se društvo boji pomoći nekome tko boluje sa psihičkom dijagnozom, nego nekome tko recimo ima karcinom?

A što je s ustanovama bolnicama, ambulantama i slično? Mogu li ti ljudi naići na potporu od liječnika, sestara i drugog medicinskoga osoblja? Taj odgovor možda nam najbolje mogu dati oni koji su već bili hospitalizirani!?

DRUŠTVO I OSUDE?

Nažalost ,društvo malo ili skoro nikako nema razumijevanja za osobe koje imaju psihičku dijagnozu. Ove osobe su često kod kuće, izolirane od društva, obitelji ih se stide, ostavljaju ih same u kućama, umjesto da ih pokušaju koliko-toliko na neki način uključiti u bilo što, naravno onoliko koliko bolest ili tegoba dozvoljava da osoba može.

Stigma i diskriminacija koje prate mentalne bolesti, uključujući depresiju, dovode do kasnijeg prepoznavanja problema i odgađaju traženje pomoći, zbog čega liječenje traje dulje, a može doći i do težih posljedica kao što je samoubojstvo.

Kao da imaju „kugu“ pa se ne smiju im približiti. Društvo nosi sa sobom jako negativne reakcije da na bilo koji način pomognu ovim osobama. Isto samom činjenicom da je neka osoba bila hospitalizirana na „psihijatriji“, odmah je u njihovim glavama osuđena na ludu, poremećenu, od nje nema ništa, jadna ona/on i tako dalje.

Netočno je da su te osobe poremećene, netočno je da te osobe ne mogu ništa raditi, netočno je da su opasnost za okolinu i sličnu, jedino su opasne da si same ne oduzmu život.

Depresija nije lijenost ! Ne izgovarajte njeno ime UZALUD!

Depresija je tihi neprijatelj koji može imati poguban učinak na život pojedinca i zahtijeva sustavno liječenje i emocionalnu podršku.

Depresija nije poriv za pažnjom, niti lijenost. Ona nije trenutačni “bed” niti stanje koje treba ignorirati niti ga se može suzbiti trivijalnim floskulama poput “samo misli pozitivno”, “proći će, opusti se.”

Depresija je bolest koja udara na emocionalno biće pojedinca onemogućavajući ga u njegovim uobičajenim aktivnostima, a ignoriranje njenog postojanja može dovesti do stanja beznađa i urušenosti, psihičke i emocionalne.

Depresija je postala najgora pošast našeg doba zato što ulazi na vrata kojih nismo svjesni, a kada se uvuče u naš život počinje ga usporavati i narušavati njegovu kvalitetu, a njeno neprepoznavanje i odgađanje reakcije može imati pogubne posljedice, nekada i po život.

Ljudi često doživljavaju depresivne osobe kao slabe, kao da su „digle ruke“, dok osobe s depresijom ne doživljavaju svoje stanje kao stvar izbora. Činjenica je da u nekim oblicima depresija ponajviše sliči na bolest. Može se dogoditi i snažnim, riješenim ljudima da postanu depresivni.

Winston Churchill je depresiju nazivao svojim „crnim psom“

Koliko čujemo rečenicu „ma on/ona ti je lijen“, uopće ne razmišljajući što ste time toj osobi rekli. Kada je netko u depresiji, (ne u tzv.“depri“ jer mi je nokat pukao) on/ona nije u stanju izići iz sobe, a kamoli prošetati, ili nešto drugo.

NE IGRAJTE SE NJENIM IMENOM UZALUD!

To je bolest, to jest stanje koje je teško, ovisno o vrsti, ali je izlječivo, uz proces koji ponekad zna biti i dugotrajan i iscrpljujući, kako za oboljelog tako i za obitelj. Ne smijemo zanemariti važnu činjenicu da breme života ne nosi svatko na isti način, oni ljudi koji su skoro bez emocija neće oboljeti, netko je previše emocionalan što i to nije dobro za njegovo psihičko zdravlje.

Ne izgovarajte njeno ime UZALUD! Sutra može pokucati na Vaša vrata!