Ivan Gudelj: Hajduk je pustio Dinamu da ne ispadne iz lige. I Torcida je navijala za plave

Čuvena utakmica Dinamo – Hajduk 3:1 odigrana je 30. svibnja 1984. godine u Maksimiru pred 45 tisuća gledatelja. Plave je vodio Branko Zebec, a bijele Petar Nadoveza. Uoči te utakmice Dinamo je bio na 16. mjestu s 29 bodova, jedan više od predzadnje Olimpije.

Dogovor nije postojao na nivou klubova, niti su za njega znali svi igrači. No, ja sam na terenu osjetio kako pojedini igrači Hajduka namjerno čine neke stvari nama u korist, kazao nam je igrač Dinama

U vrijeme nogometnog romantizma, u doba kada se pjevalo „Dinamo i Hajduk dva su kluba bratska…”, u svibnju 1984. godine zbila se jedna od povijesnih utakmica velikih rivala. Povijesna – jer je pobjeda Dinama u njoj bila – puštena! Ne lažirana, ne namještena, nego naprosto spontano dogovorena.

U njoj je Hajduk nastupio tek toliko da nastupi, da omogući Dinamu pobjedu, kako Dinamo ne bi ispao iz Prve savezne lige. O tome je događaju svojedobno Hajdukova legenda, Ivan Gudelj, govorio u Večernjakovom podcastu.

– Vratio bih se u 1984. godinu, igrali smo derbi s Dinamom, trener nam je bio Nadoveza, a njima Zebec. Samo pobjeda spašava Dinamo od ispadanja iz lige. Dogovorili smo da pustimo Dinamu, nije to teško. Rekao sam legendarnom reporteru Ivi Tomiću da može mirno prenositi utakmicu. Tisuće su na stadionu navijale za Dinamo, pa i naši iz Torcide. Suparništvo golemo, no nikad mržnja – kazao je tada Gudelj.

– Dogovor nije postojao na nivou klubova, niti su za njega znali svi igrači. No, ja sam na terenu osjetio kako pojedini igrači Hajduka namjerno čine neke stvari nama u korist. Idu u kontru, a onda dvojica ostanu u ofsajdu, ja se začudim, a jedan od njih kaže mi: „Sve je ok, igraj dalje i ne brini…” – ispričao nam je igrač Dinama koji je nastupio u toj utakmici.

Na njega se nadovezao i jedan igrač Hajduka.

– Znalo se unaprijed kako nama ta utakmica ništa ne znači, a njima je pobjeda značila ostanak u ligi. Ja nisam bio standardan igrač, a suigrač koji je uvijek igrao prije mene tom zgodom ostao je u Splitu. Bilo je zadnje kolo, neki naši igrači čuvali su se i nadolazeće Europsko prvenstvo.

Uglavnom, Dinamo je lako došao do 3:0, a kada je Andrijašević smanjio na 3:1, na stadionu je zavladao muk. Odjednom je zavladala neizvjesnost; neće valjda sad pred kraj nešto poći po zlu za Dinamo – nasmijao se naš sugovornik, dodavši i kako se i beogradski sudac Komadinić bio dobro uklopio u cijelu priču.

Ta čuvena utakmica Dinamo – Hajduk 3:1 bila je odigrana 30. svibnja 1984. godine u Maksimiru pred 45 tisuća gledatelja. Plave je vodio Branko Zebec, a bijele Petar Nadoveza.

Uoči te utakmice Dinamo je bio na 16. mjestu s 29 bodova, jedan više od predzadnje Olimpije. Hajduk je bio na petom mjestu, i već s osvojenim trofejem, naslovom pobjednika Kupa, pa je u Maksimiru doista mogao nastupiti rekreativno. U sastavu nisu bili važni igrači prve momčadi, Simović, Cukrov, Miljuš, Slišković i braća Vujović.

Za Dinamo su nastupili: Janjuš, Bračun, Z. Cvetković, Ištvanić, Zajec, Bogdan, Munjaković, Cupan, Deverić (Krnčević), Cerin, B. Cvetković (Jurić). Za Hajduk: Pudar, Vulić, Šušnjara, Gudelj (Andrijašević), J. Čop, Rožić, Španjić (Janković), Ćelić, Jerolimov, Šalov, Pešić. Dva pogotka za Dinamo postigao je Boro Cvetković, jedan Cerin, a za Hajduk debitant u derbiju Andrijašević.

Večernji list je u najavi te utakmice podsjetio na događaj iz 6. lipnja 1963. godine kada je „Hajduk bio u istoj situaciji u kakvoj je danas Dinamo”. Tada su Splićani pobijedili 1:0 pogotkom Hlevnjaka i spasili se ispadanja. Još 1963. godine moglo se zaključiti da se radilo o bratskim klubovima.

M.M. /Foto: hns x