Janica Kostelić: Bila sam ljuta što mi se to dogodilo. Sebi sam rekla – glupačo jedna

Obraćajući se na konferenciji Balance Conference 2026 u Sarajevu Janica Kostelić  je govorila o pobjedničkom mentalitetu i zanimljivim detaljima svoje velike karijere.

Kada je ušla u svijet skijanja, imala je 16 godina pa se prisjetila te 1998. godine i Olimpijskih igara u Japanu.

“Tu je bila Arijana Boras iz Bosne i Hercegovine koja mi je posudila kombinezon“, ispričala se Janica dodajući da ju je skijanju približilo društvo jer joj se tada svidjelo družiti s djecom koju je upoznala kroz skijaški klub u Zagrebu, gdje je trenirao njen brat Ivica Kostelić.

Istaknula je kako je kroz druge skijaše sama sebi zadala cilj kojem je težila.

“Moj cilj je bio osvojiti olimpijsku medalju i nakon toga napustiti skijanje kada sam na svom vrhuncu. Čovjek se najbolje osjeća kada ode od nečega u pozitivnom kontekstu”, objašnjava Janica.

Iako isprva kao djevojčica nije baš voljela zimsko vrijeme, ali ni tešku opremu

, to se vremenom promijenilo. Skijanje je postalo njena ljubav, a objasnila je kako je doživljavala trening, a kako natjecanje..

“Ista vožnja se ne može ponoviti. Na treningu se ne troši energija kao na utrci. Trening je sredstvo, a ne cilj”, kazala je.

Govoreći o bratu Ivici, istakla je kako je on treninge, pa i rekreativno igranje košarke, shvaćao previše ozbiljno za njen ukus.

“On je imao pristup prema kojem je mislio da je i na treningu cilj pobjeda”, kazala je Kostelić.

Prisjetila se i trenutka kada je završila skijašku utrku bez rukavice i štapa na legendarnoj vožnji na Sljemenu.

“Tada sam sebi rekla – glupačo jedna. Pa to je kao da sad hodaš ulicom u spadnu ti tenisice. To je bila čista šlampavost. Ja volim da mi je komotno, da me ništa ne pritišće, i tako je došlo do toga da mi rukavica spadne. Bila sam ljuta na sebe što sam dopustila da mi se to dogodi”, kazala je Kostelić, prenosi Klix.ba

Stava je da svaki čovjek može napredovati isključivo kroz konstruktivnu kritiku, a ne samo pohvale. Kritika, ako je na mjestu, tjera nas da istoj stvari pristupimo na drugačiji način i poboljšamo se.

“Na primjer, za neku utrku dobijem broj pet i onda je moja motivacija bila da ne budem šesta. Nekome je to glupa motivacija, a ja se igram. Zabavljam se, a glavni cilj je na kraju”, prisjetila se Kostelić.

Uvijek je, dodaje, gledala da zadovolji svoja očekivanja, jer kako kaže, nije njeno da odgovara ljudima za svoje postupke i svoj život.

Na pitanje šta bi kada se osvrne unatrag promijenila, istakla je kako bi voljela da nije postala poznata ličnost.

“Poznati bi trebali biti ljudi koji doprinose čovječanstvu. Bitniji su oni koji su rijetko ili skoro nikad u fokusu poput liječnika i znanstvenika. Sport je zabava”, kazala je Kostelić koja je dodala kako bi ostala skijašica, samo ne bi voljela biti i medijska ličnost.

M. M./foto: pxll