Modrić: Nisam prošao na probi u Hajduku, a Mamić me u Dinamo uzeo na riječ

Luka Modrić gostovao je kod Slavena Bilića u emisiji “(Ne)uspjeh prvaka” na televiziji Arena Sport. Modrić je kod Bilića, koji mu je bio dugogodišnji izbornik u hrvatskoj reprezentaciji, govorio o brojnim temama iz svoje karijere te privatnog života.

Modrića je u hrvatsku reprezentaciju pozvao izbornik Zlatko Kranjčar 2006. godine. Njegov debi bio je 1. ožujka 2006. u prijateljskoj utakmici protiv Argentine u Baselu, gdje je Hrvatska pobijedila 3:2. Od tada je Modrić postao stožerni igrač Vatrenih, nastupio na svim velikim natjecanjima od SP-a 2006. nadalje.

Slaven Bilić je vodio Luku Modrića u hrvatskoj reprezentaciji skoro šest godina – od srpnja 2006. do lipnja 2012. – ukupno  64 utakmice. Bilić je bio ključan u njegovom reprezentativnom sazrijevanju, Luka je izrastao u svjetsku klasu i u tom razdoblju je iz Dinama otišao u Tottenham, a zatim u Real Madrid.

Razgovor Bilića i Modrića se nije ograničio  samo na velikim trofejima i godinama provedenima među elitom. Modrić je govorio o nogometnim počecima u ratom obilježenom Zadru i trenutke koji su mogli potpuno promijeniti njegov put. Jedna od intrigantnijih tema je i Lukin nesuđeni odlazak u Hajduk.

Luka, teško te najaviti. Najbolji nogometaš s ovih prostora, najtrofejniji igrač najvećeg kluba u svijetu, Real Madrida. Jedan od najboljih veznih igrača u povijesti nogometa i jedan od najomiljenijih igrača svoje generacije.

Hvala vam na lijepoj najavi. Dok slušam sve to, djeluje nerealno.

Šesti si mi gost u ovoj emisiji, ali za tebe se moram najmanje pripremati. Znamo se cijeli život. Ali primijetio sam da te nema baš puno u ovakvim formatima.

Istina. Nikad nisam bio sklon velikim intervjuima, osim ovih standardnih nakon i prije utakmica. Možda sam imao jedan ili dva veća intervjua, ali za van, kod nas nikada. Možda zato što teško stječem povjerenje u ljude i teže se otvaram.

Evo nas u Milanu, snašao si se. Ne govorim o nogometu. Učiš li talijanski?

Snašao sam se dobro, grad je predivan. Ljudi su me fenomenalno prihvatili, i u klubu iiz van njega. Vidi se da je Milan veliki klub, povijesni klub. Sretan sam i uživam. Talijanski dosta razumijem, nisam ga još počeo učiti, nisam uzeo profesora. Ima nekih sličnosti sa španjolskim. Veliki mi je problem što kad pričam, miješam dosta sa španjolskim, ali razumiju te.

U Madridu si bio 13 godina. Jedan sportaš da ima takvu karijeru, to je duga karijera na top nivou. To je rijetko, a ti si samo u Madridu bio 13 godina. Oproštaj je bio veličanstven, kako i dolikuje. Srušio si sve rekorde. Kako je tebi bilo napustiti to nakon toliko godina?

Nije bilo lako. Pola svog života, malo manje, proveo si u jednom klubu i gradu. Jedan od ljepših perioda mog života. Došao sam relativno kasno, s 27 godina, ali u pravom trenutku. Bio sam spreman za taj iskorak nakon četiri godine Engleske, to mi je puno pomoglo.

Sve što sam poslije toga doživio i ostvario u Madridu mi djeluje nestvarno. Da mi je netko rekao da si napišem što sve želim ostvariti i čime bih se zadovoljio, bilo bi me strah napisati sve ovo što sam ostvario. Nešto nevjerojatno. Na stranu trofeji i pobjede, ali ostati 13 godina u takvom klubu… Došao sam s 27, ostao skoro do 40., nevjerojatno. Zna se kakav je Real klub, ne trpi prosječnost. Ostati na takvom nivou toliko dugo je možda i najnevjerojatnije.

Kad sam dolazio, mislio sam da će biti super ako ostanem pet-šest godina. Kad sam davno razmišljao, da dođem do 35., puna šaka brade. A sad sam to već debelo premašio te sam i dalje na tom nivou.

U jednom trenutku je izgledalo da ćeš ostati?

Moja želja je bila da ostanem, nisu to bile floskule, da se umirovim u Madridu. Ali sve ima svoj početak i kraj. Neke stvari koje želiš ti se ne ostvare. Bez obzira na to što se ta želja nije ostvarila, ostvario sam neke stvari koje nikad nisam mislio da ću doseći.

Dogodilo se što se dogodilo i kako se trebalo dogoditi. Ni za čim ne žalim. Kad vidim kakav sam oproštaj imao, nisam to očekivao ni u najluđim snovima. Sve je bilo idealno i jako emotivno, kakav sam i ja, iako to ne pokazujem. Skrivam to i držim za sebe. Ti zadnji dani u Madridu bili su jako emotivni. Ta ljubav navijača, kluba i svih ljudi povezanih s Madridom ostaje zauvijek. Nema tih riječi kojima im se mogu zahvaliti.

Ali tako je bilo od prvog dana. Koliko god sam u početku imao teškoća, osjetio sam tu ljubav i privrženost navijača. Osjetili su da sam ja taj. To mi je davalo dodatan motiv i inspiraciju.

Svi koji gledaju nogomet, prate Real, ali radi tebe smo bili još više vezani. I nama sad ostaje praznina. Ali odmah je izgledalo da je Milan zicer, koji spada među klubove koji su uz bok Realu.

Uvijek sam govorio da je nakon Reala sve stepenica dolje, to svi mogu potvrditi. Ali mislim da sam došao u klub koji je po renomeu i povijesti vrlo blizu Realu. To je bila idealna situacija za mene. Pogotovo zato što volim Milan, kao dijete sam rastao uz talijanskog nogometa, oni su mi bili omiljeni klub.

Volio sam Milan općenito, ali tu je bio i Zvone, veliku karijeru je napravio u Milanu, kapetan hrvatske reprezentacije. I on je imao velik utjecaj da su Hrvati gledali i navijali za Milan.

Kad se pojavila ta opcija Milana, znao sam da je to – to. Ostao sam na visokom nivou. Talijanska liga je jedna od kompetitivnijih u Europi, dosta je izjednačena, nije lako igrati. Bio je to lagan izbor za mene. Posebice zbog pristupa ljudi i kluba.

Milan je vapio za igračem koji će im dati karizmu i ambiciju, a ti zračiš time.

Slažem se. Dodat ću da sam prije razmišljao kad jednog dana možda ne bih bio u Realu, Milan je uvijek bio prvi u razmišljanju. Milan i to je to.

Tvoji idoli su igrali u Serie A. Jedan od idola ti je bio i Totti, zašto?

Sviđao mi se njegov način igre, karizma, osobnost. Sve što volim u nogometu, vic, kvaliteta, tehnika. On je uz Zvonu bio jedan od igrača koje sam obožavao. Bilo ih je još. Zidane, Ronaldo Nazario. Svi su igrali u Italiji.

Kad uspoređuješ lige, Primeru, Premier ligu i Serie A?

Drugačije su. Nezgodno je uspoređivati. U Italiji je liga dosta tehnički i taktički bazirana, pogotovo taktički. Teško je probiti ekipe, doći do šansi. Protiv svake ekipe se moraš namučiti. To je razlika u odnosu na Španjolsku i Englesku. U Španjolskoj je tehnički nogomet, u Engleskoj brz nogomet, run and gun.

Emisija je zamišljena da pričamo o tvojoj karijeri, ali i da pokažemo mladima da uspjeh nekoga poput tebe ne dolazi tek tako. Moramo se vratiti u tvoje djetinjstvo, rođen si u rujnu 1985. godine. Jako se dobro sjećaš djetinjstva?

Nije bilo lagano djetinjstvo, ali ne mogu reći da je bilo nesretno. Bio sam sretan, bez obzira na rat i na teškoće u to vrijeme. Bio sam okružen s puno prijatelja. Bili smo u izbjeglištvu u hotelu i ondje je bilo dosta djece. Stvari koje su se događale oko nas, ti si svjestan toga, ali opet ti je dobro. Imaš prijatelje, izađeš van, igraš nogomet, radiš dječje stvari, igraš se skrivača… Nama je lijepo.

Prije rata?

Ne sjećam se toliko. Bili smo u Zatonu kod Obrovca. Otišli smo u Zadar kad je počeo rat. Sjećam se nekih stvari. Sjećam se kad su djeda ubili. To su stvari koje te obilježe i ne možeš ih zatvoriti. Ali kažem, bez obzira na sve to, djetinjstvo je bilo sretno.

Od starta je bio fokus na nogometu, ali volim i druge sportove. Igram košarku, mislim da nisam loš, volim tenis. Ali nogomet je uvijek bio prvi.

Tvoj otac u jednom je trenutku rekao da on nije imao priliku, ali da ćeš ti imati, koliko god koštalo. Jesi li osjetio pritisak da se od tebe očekuje da uspiješ jer o tvom uspjehu na neki način ovisi uspjeh cijele obitelji?

Iskreno, nisam. Ni roditelji mi nisu stavljali pritisak. Htjeli su da se njihova djeca bave s onim što vole i da budu sretni. Htjeli su priuštiti sve što su mogli, i više od toga, da bih ja danas-sutra uspio. Nikad nisu razmišljali da će biti ovo što je danas, ali htjeli su biti podrška.

Kad je rat već bio pri kraju i kad su se ljudi počeli vraćati u svoja mjesta, tako je bilo i nama. Bilo je ili se vraćamo u selo ili ostajemo u Zadru. Svi su tati preporučivali da je bolje da se vratimo, da nema ništa od nogometa. Ali njihova odluka bila je da ostanemo u hotelu. Podredili su sve meni da se ja bavim onime što volim. Njima idu najveće zasluge kroz cijeli život, ali pogotovo u počecima. Da smo se vratili, tko zna kako bi se sve razvijalo poslije.

Nisam osjećao pritisak. Uživao sam, bio sam sretan. Imao sam svoje snove. Razmišljao sam da ću jednog dana biti uspješan nogometaš, ali nisam se osjećao kao da moram nešto napraviti. Htio sam vratiti roditeljima i bio sam maksimalno unutra, fokusiran. Radio sam sve da dođem do onoga što želim.

To je ono što te određuje kao karakter, upravo iz te ljubavi želiš vratiti roditeljima.

Htio sam dati maksimum da vratim roditeljima za podršku i odricanje, istina. To mi je bila misao vodilja. Ali nije bilo nikakvog pritiska.

Ja sam to vidio sto puta. Jako slični su Dudu i Ćorluka, znaš ih jako dobro. Kad ste došli u mladu reprezentaciju, to je skoro copy-paste. Dudu nije imao rat, ali je došao iz velike obitelji, kao dijete je stigao ovdje. Svi vi imali ste osjećaj da je budućnost cijele obitelji na vama. Čovjek se tu lako skrši, ali ako se uspije, to je onda kraj svijeta. To je Rocky.

Htio sam da budu ponosni na mene, da su me izveli na pravi put i odgojili kako treba. I da sam napravio ono u što su vjerovali. Danas imam djecu i znam da nema većeg bogatstva nego kad nešto dobro naprave.

Dok si bio u Zadru, dolazi do jednog momenta koji bih htio razjasniti. To je Hajduk. Pozvan si u Hajduk, ali Hajduk te ne uzima. Moraš se vratiti u Zadar i onda te još trener stavi na hlađenje. Kako je to bilo?

U Dalmaciji su više-manje svi hajdukovci. Tako sam bio i ja, tata pogotovo. Otvorila se prilika da mogu otići u Hajduk na pripreme, da se preselim igrat za Hajduk. Tata je to napravio mimo Zadra, mimo znanja pokojnog Tomislava Bašića.

Otišao sam dolje s današnjim kumom, bili smo neka dva tjedna. Imali smo utakmice, treninge i ljudi u Hajduku su odlučili da je prerano za mene i da to još nije to. Kad sam bio dolje, osjećao sam se da je to taj nivo i da mogu igrati. Dosta puta smo igrali utakmice Zadar-Hajduk, Zadar-Šibenik i više-manje pobjeđivali. Imali smo dobru generaciju, ja sam odlučio da sam spreman, ali u Hajduku su odlučili da je prerano.

Ne znam je li to bilo zbog pritiska iz Zadra. Tomislav Bašić je imao utjecaj. Naljutio se na tatu jer me odveo mimo njegovog znanja. Naravno da sam bio razočaran jer se vraćam u Zadar, nisam prošao u Hajduku, misliš da nisi dovoljno dobar.

Očekivao sam da ću nastaviti trenirati kao da ništa nije bilo. Međutim, Tomo Bašić je rekao tati: “Ako on nije dovoljno dobar za Hajduk, nije za nas.” Tri mjeseca nisam mogao trenirati. Išao sam na neke posebne vježbe, na neke šipke, da bih se izdužio koji centimetar. Ne znam je li to pomoglo. Ali tri mjeseca nisam mogao trenirati, zamislite kako je to bilo.

No svaki dan sam igrao na parkingu, ispred hotela, u školi, tako sam kompenzirao to što nisam smio trenirati. Tata je bio lud na njega. Bili su inače fenomenalni odnosi, ali tu se naljutio. Ipak, nakon dva-tri mjeseca su sve izgledali i ja sam se vratio trenirati u Zadar. Poslije toga sam otišao u Dinamo.

Je li te znalo uzdrmati ako bi ti netko rekao da nisi fizički spreman?

Nije. Stvarno sam imao veliku vjeru u sebe. To me pratilo kroz cijelu karijeru. Dapače, to mi je bila samo motivacija za dalje. Nije me bilo briga za mišljenje drugih. Poslušaš, čuješ, ali mene je to samo motiviralo, pogotovo negativna mišljenja.

Nisam mislio o tome da sam možda malen i slabašan. Nogomet nije samo snaga i visina, nogomet je puno više. Ne moraš biti visok 190, ne moraš brzo trčati na 100 metara. Nogomet je tehnika, glava, osjećaj. Puno je više komponenti.

I danas kad gledam nogomet, ljudi pokušavaju nametnuti agresivnost, brzinu, snagu, veličinu. Sve se mjeri u tome. Ali u nogometu je glava najbitnija i uvijek će biti. Nikad snaga i brzina neće prevladati nad tehnikom i glavom. Zato ljudi vole i gledaju nogomet.

Spomenuo si Tomislava Bašića kao svog nogometnog oca. U tim godinama uloga trenera nije samo trener, nego ga više slušaš nego roditelja. Bio je poseban čovjek?

Da, bio je poseban, ispred svog vremena. Imao je razumijevanje za nogomet na vrlo visokom nivou. Jedan je od rijetkih koji je vjerovao u mene od početka. Bio je uz mene i vjerovao je u mene. Nikad nije imao skepsi. Imao sam poseban odnos s njim, on je moj nogometni otac. I njegov sin mi je bio trener u mlađim kategorijama. Zahvalnost koju imam prema njemu ne može se izraziti kroz riječi.

Obitelj je bila emotivna kad si morao ići u Zagreb.

On me preporučio u Dinamo Zdravku Mamiću. Zdravko me nije znao, ali uzeo me na njegovu riječ, vjerovao mi je. Teško je bilo rastati se od obitelji, nije bilo autoceste, do Zagreba je trebalo skoro pet sati. Rastanak nije bio lagan. Tata je emotivan, ne može se suzdržati. Mama je stabilnija, kao ja, drži to sebe.

Kad sam sjeo u auto, i meni su suze na oči krenule. Ostavljaš svoje prijatelje, svoje djetinjstvo, ideš u novi grad. Ali znao sam gdje idem. Htio sam napredovati i bio sam spreman na taj korak. Nije bilo lagano, ali kad znaš što želiš, sve je puno lakše.

Dolaziš u Dinamo, sve je posloženo, razvijaš se. Onda dolazi taj period kad završavaš juniorski staž, tu se puno igrača pogubi, to je najteži prijelaz, iz juniora u seniore. Otišao si u Zrinjski. U to vrijeme, to je ogromna mina, tempirana bomba. Ideš u drugu zemlju, u surovu ligu. Kako ti je to bilo?

Moje razmišljanje je da se mnogi mladi tu pogube jer ostanu u klubovima gdje ne igraju jer možda nisu spremni na taj korak da odu stepenicu dolje pa da se opet uzdignu gore. To je, po meni, problem.

Ja sam odmah htio ići u Zrinjski kad se ukazala prilika. Mislio sam da je to bolje za mene jer ću se natjecati u seniorskom nogometu, a ne ostati u juniorima ili u drugoj momčadi Dinama. Mogao sam ostati u zoni komfora, ali pitanje je koliko bih napredovao.

Nekoliko igrača je otišlo u Zrinjski i oni su pitali za mene, a ja sam rekao da bih išao. Otišao sam dolje i ostalo je povijest. Bilo mi je fenomenalno. Jedan od boljih poteza. Iz ove perspektive možda izgleda riskantno, ali ja to nisam tako vidio. Vidio sam to kao priliku da se dokažem.

Štef Deverić je došao jako brzo za trenera, ali i s Franjom Džidićem mi je bilo jako lijepo surađivati. Sjećam se situacije kad sam došao u Zrinjski. Prva utakmica, čitaju se imena na treningu prije utakmice, a mene nema na spisku. Nitko mi ništa ne govori. Odem pod tuš poslije treninga, suze. Razočarao sam se. Došao sam igrati, a čovjek me ne stavi na spisak. Plakao sam pod tušem, bio sam sam, molio sam Boga da me nitko ne vidi.

Krenuo sam kući, a onda su me nazvali na telefon i rekli da nisam na spisku jer još nisu došli moji papiri. Tu sam osjetio olakšanje. Došao je Deverić, imali smo dobru sezonu, završili smo u sredini tablice. Taj period u Mostaru me izgradio kao osobu. Očvrsnuo sam dosta, liga je bila surova, protivnici agresivni. Pomoglo mi je to kao mladom igraču da napredujem i da vidim da se mogu nositi s time.

Vratio se u nikad gori Dinamo, liga za bedaka. Ali ne vraćaš se na mala vrata. Daju ti ključ da napraviš nešto, a promijenio si tri svlačionice u dvije godine. To je strašno teško.

To je ono što smo prije pričali. Jedan sam od rijetkih igrača iz tih generacija koji nije odmah dobio priliku u Dinamu. A bilo je igrača mog godišta koji su išli na pripreme. Ako vjeruješ da sam ja taj, možda me možeš povesti na pripreme. Ali nije bilo povjerenja.

Otišao sam u Zrinjski, odigrao fenomenalno, vratio se, ali opet nisam išao na pripreme s Dinamom. Išao sam na posudbu u Inter. Nije to meni bilo loše. Dapače, to je meni pomoglo, htio sam ići u Inter. Osjećao sam da sam generacijski talent, ali nisu me tako tretirali. Neki igrači su dobivali prilike da idu na pripreme, da ne ulazim u imena. Moje razmišljanje je bilo da sam ja bolji.

Ali nebitno. Iskustvo u Zrinjskom me izgradilo kao osobu i igrača. U Interu se stvorila fenomenalna klapa. Čarli, Čale, Janjetović. Bilo je nekoliko nas iz Dinama. To je bilo nevjerojatno. U prvih šest kola, šest pobjeda. Pobijedili smo i Dinamo. Do polusezone smo gurali dobro, bili smo prvi.

Dinamo je tu odlučio vratiti me u zimskom prijelaznom roku. Ja sam htio ostati u Interu. Igrali smo dobro i borili se za titulu. Vratio sam se u Dinamo na polusezoni, a nikad se nisam volio vraćati na pola nečega. Dinamo je tako odlučio, na to je vjerojatno utjecao odlazak Nike Kranjčara u Hajduk.

To je bila moja najlošija polusezona. Igrala se liga za bedaka, a ja sam se nakon utakmice ili dvije ozlijedio. To je jedini put da sam bio sretan što sam se ozlijedio jer je u klubu bio kaosu.

Velik pritisak je bio na tvojim leđima, pogotovo jer dolaziš nakon Kranjčara.

Je, bio je taj teret. Bez obzira na kaos u klubu i među igračima, iako mi je taj period dosta u magli jer ga se ne volim sjećati. Ali svako iskustvo te na neki način ojača. I tih pola godine, naučio sam nešto novo. Vidiš da nije sve idealno kao u Zrinjskom ili Interu. Došao sam u neku situaciju gdje se ne zna tko pije, a tko plaća. Tako je bilo tih pola godine. Vratio sam se pri kraju sezone, odigrao još dvije utakmice i sezona je završila.

Napravio se neki rivalitet, pisalo se o tome možete li ti i Niko skupa. Kasnije sam i ja primijetio da ste vi genijalci koji ste najbolji kad ste blizu jedan drugog. Dva talenta, umjetnika, prijatelja? 

Definitivno, to se i pokazalo kroz naše utakmice u reprezentaciji i Tottenhamu. Fenomenalno smo funkcionirali na terenu. Izvan terena smo imali veliki respekt jedan prema drugome. Gušt je bio s Nikom, Niko je igračina. Gušt je igrati s igračima koji nogomet vide na sličan način.

Stvorila se jedna klapa u reprezentaciji, vi ste tu jako puno pridonijeli. Možda je nedostajalo sportske sreće da napravimo veliki rezultat s vama, ali poslije je to sve došlo na naplatu. Normalno je da se stvara rivalitet dok je Niko bio u Hajduku, a ja u Dinamu, ali ja to nikad nisam gledao na taj način. Bio je gušt natjecati se protiv njega.

U tom periodu upoznaješ i Vanju, ženu svojeg života. Imam sreću da znam tvoju obitelj, to je jedna jedinstvena obitelj. Kad mene netko pita kako je Luka Modrić tako normalan, moj odgovor je uvijek isti. Provedite pet minuta u njegovoj obitelji i sve će vam biti jasno. Stipe je ostao Stipe, nije se milimetar pomaknuo. Mama ti je ostala mama. Vanja, sestre, stric. Oni su tvoja baza, balansirate jedni druge da u ovom ludom svijetu ostanete normalni.

To je definitivno tako. Mama, tata, sestre i stric, kojeg ne mogu izostaviti, koji mi je kao tata. Oni su me odgojili i kako da ja budem drugačiji. Mislim da se nisam nimalo promijenio. Vidim se kao neki normalan dečko, koji ima svojih boljih i lošijih dana. Kao osoba sam napredovao. Mijenjaš se i napreduješ, ali nije da sam promijenio ono izvorno što ja jesam. Sazrio sam. Vanja mi je puno pomogla, podredila je sve mojoj karijeri, to je danas rijetkost. Jackpot, kako ste rekli.

D. M. /Foto: Arena Sport