“Modrićev osmijeh jači od VAR‑a.” Tekst poljskog književnika o kapetanu Vatrenih

“Modrićev osmijeh” (poljski izvornik: „Uśmiech Modricia”) naslov je eseja poljskog književnog kritičara i filozofa Piotra Sadzika, objavljenog u srpnju 2026. godine na uglednom poljskom portalu Więź.  Tekst predstavlja duboko emotivnu i filozofsku refleksiju o oproštaju Luke Modrića od Svjetskog prvenstva pod udarom moderne tehnologije.

Takozvani bogovi nogometa pojavljuju se potajno. Na primjer, u petak, oko tri sata ujutro, kada je većina nas spavala. Bila je 105. minuta, petnaest minuta regularnog dijela utakmice Svjetskog prvenstva između Hrvatske i Portugala. Situacija koja je mogla iznjedriti tekst o Svjetskom prvenstvu iz ere VAR-a.

Povijest nogometa, uostalom, nije samo povijest onoga što se ostvarilo: rezultata, postignutih golova, trofeja koje su podigli pobjednici. To je i povijest koja nikada nije bila, ili bolje rečeno – povijest potencijala. Koliko smo se puta pitali „što ako?”.

Da prolom oblaka nije pogodio Frankfurt na Majni tog dana 1974., bi li Poljska, sa svojim brzim krilima, pobijedila Zapadnu Njemačku, umjesto da iskopa loptu iz močvare u koju se teren pretvorio, i imala priliku igrati za Svjetsko prvenstvo prvi i jedini put u povijesti? Bi li igrali u finalu da osam godina kasnije, protiv Italije 1982., Zbigniew Boniek nije bio isključen? „Da nije bilo vratnice, da nije bilo prečke. Da se nije prevrnula, bila bi to velika stvar” (Kazik).

Izvor „što ako” najčešće je pogreška. Da je linijski sudac Tofik Bakhramov primijetio da Geoff Hurstov udarac očito nije prešao gol-liniju i da u to nije uvjerio suca Gottfrieda Diensta, Engleska ne bi pobijedila Zapadnu Njemačku i osvojila svoju jedinu (usput rečeno, zlatnu) medalju na Svjetskom prvenstvu 1966. godine.

A da je, u simboličnoj reprizi ove utakmice na Svjetskom prvenstvu 2010., sudac uočio jednako očit gol Franka Lamparda, bi li Engleska ispala? U eri VAR-a, prvi od ovih golova bio bi poništen, a drugi priznat.

 

VAR nam je pomogao shvatiti da je velika većina rezultata u povijesti nogometa („Maradonina Božja ruka”) zapravo trebala biti drugačija. Video pregled, uvođenjem diktata mjerljivosti i preciznosti koji nije podložan ljudskom odlučivanju, trebao je konačno osigurati nespornost rezultata, omogućujući sucu da bude siguran ne samo u status golova, već i, na primjer, eliminirajući nekada sveprisutnu simulaciju prekršaja.

Modrićev osmijeh jači od VAR‑a

Veliki sam obožavatelj VAR-a. Učinio je zapanjujuće, neuvjerljive okolnosti kojima smo svjedočili u petak navečer još uvjerljivijima. Taj dan, usput rečeno, bio je točno godišnjica frankfurtske „utakmice na vodi” – dokaz da neobični obrati i preokreti stvarnosti na terenu imaju posebnu naklonost prema 3. srpnju.

John Cleese jednom je ponudio konačnu definiciju zaleđa: „Zaleđe je kada sudac to kaže.” U doba VAR-a znamo da se to proteže i na definiciju gola. Petak navečer nije bio iznimka, čak ni na razini Svjetskog prvenstva.

Ovo je članak o euforiji Iranaca i Hrvata koji slave golove u posljednjoj sekundi, samo da bi im se nekoliko trenutaka kasnije, nakon video pregleda, poništili golovi, čime su obje momčadi eliminirane. U hrvatskoj utakmici protiv Portugala VAR je poništio tri gola. Prije finala, po jedan za svaku momčad. To su bila skretanja ramena od samo nekoliko centimetara izvan linije zaleđa. Danas, kada se ta linija ne mjeri okom, nije igračevo stopalo ono što određuje zaleđe, već svaki dio tijela koji se može koristiti za postizanje gola. To uključuje i rame.

Nakon što sam pogledao prve Modrićeve minute na Svjetskom prvenstvu 2018., na pitanje za koga navijam, odgovorio sam: za Hrvatsku. U početku sam naišao na ruganje, ali onda je, sa svakom utakmicom, skupina ljudi koja je htjela gledati utakmice Hrvatske sa mnom samo rasla.

Hrvatski gol u 105. minuti, kojim bi otišli u produžetke, poništio je samo čip ugrađen u loptu. Detektirao je lagano trzanje, signalizirajući kontakt. I gledali smo kako sudac ne zuri samo u situaciju već i u ekran, nalik monitoru za rad srca, čija je savršeno spljoštena linija imala mikro klizanje.

Bila je to kosa Igora Matanovića. Čip je detektirao kontakt, što je uzrokovalo pomicanje zaleđa i, kao rezultat toga, poništavanje hrvatskog gola. „Iskreno, osjetio sam lagani kontakt s kosom”, rekao je krivac za cijeli nered na konferenciji za novinare nakon toga.

Međutim, tekst koji pišem nije, suprotno onome što se čini, o VAR-u. Riječ je o hrvatskom kapetanu Luki Modriću.

„Luka Modrić neće biti na sljedećem Svjetskom prvenstvu. Lukin oproštaj od Svjetskog prvenstva”, rekao sam si jutros, ponavljajući u glavi riječi Vladimira Szaranowicza iz njegove velike improvizacije, monologa kojim se opraštao od Adama Małysza. Vjerojatno više nikada nećemo vidjeti 40-godišnjeg Modrića na Svjetskom prvenstvu.

Kad je Hrvatska prije osam godina završila druga na Svjetskom prvenstvu, Michał Okoński posvetio mu je jedan od svojih najljepših poljskih eseja. Prisjetio se riječi Jorgea Valdana, argentinskog osvajača Svjetskog prvenstva 1986., koji je kasnije postao briljantan esejist: „Kad ga vidiš kako dodaje, kažeš si: ‘I ja bih na njegovom mjestu učinio isto.’” Iako je odmah dodao da samo Modrić može ono što Modrić radi. „Kad ga gledaš kako dodaje loptu suigračima, rekao bi da igra diše u ritmu njegovih dodavanja.”

Kad sam prošle godine uručio Varšavsku književnu nagradu Mareku Bieńczyku, autoru sjajnih tekstova o metafizici sporta, upravo su mi ove riječi pale na pamet: „Ono što Bieńczyk radi, može samo Bieńczyk, a poljski esej diše u ritmu njegovih rečenica.” Jer Modrićeva igra nadilazila je nogomet. Čak i biografska hagiografija poznata svakom nogometnom navijaču: Modrić je naučio driblati kao ratni izbjeglica, sam se njišući, izrešetan rupama od metaka, na zadarskom parkiralištu.

„Ovo je jedan od posljednjih majstora la pauze, umjetnosti iznenadne mirnoće koja vam omogućuje da na trenutak zastanete i pričekate prije dodavanja dok vaš suigrač ne dostigne savršenu poziciju”, napisao je Okoński. Hrvatski kapetan podsjeća nas „na postojanje vremena i prostora” – to je Valdano.

Nakon što sam pogledao Modrićeve prve minute na Svjetskom prvenstvu 2018., na pitanje za koga navijam, odgovorio sam: za Hrvatsku. U početku je to dočekano s ruganjem, ali onda je, sa svakom utakmicom, skupina ljudi koji su htjeli sa mnom gledati utakmice hrvatske reprezentacije, uključujući i ljude koji su prije bili potpuno nezainteresirani za nogomet, samo rasla.

Okoński opet: „Svjetski divovi su ispali iz turnira, a finale je igrala ekipa od nešto više od četiri milijuna ljudi. Superzvijezda za superzvijezdom odlazila je kući: Messi, Ronaldo, Neymar, a da ne spominjemo Lewandowskog, a Modrić je igrao do posljednjeg dana. Toliko puta se činilo da je sve gotovo. Toliko puta su Hrvati primili prvi gol i morali se vratiti.”

Na kraju, poraze je bilo nemoguće premostiti. Hrvati su u finalu izgubili od Francuske. „Još uvijek govore o Ikaru – iako je Dedal sletio”, prisjetio se Okoński u pjesmi Ernesta Brylla. Nijemci i Francuzi stigli su do svojih odabranih obala, a još uvijek govore o Mađarima, Nizozemcima i Hrvatima.

Sada, osam godina kasnije, to nije bio isti Modrić. Turnir je loše počeo. U prvoj utakmici on je skrivio jedanaesterac iz kojeg je Engleska otvorila rezultat. Ni Hrvatska nije impresionirala nakon toga. Do petka navečer, u osmini finala, suočili su se s Portugalom.

Bilo je jasno da je ovo vjerojatno posljednja utakmica Svjetskog prvenstva za bilo kojeg od dvojice velikih igrača posljednjih godina. U konačnici, Cristiano Ronaldo je nastavio igrati, iako je jedini način da spasi svoju dugovječnost – kako je Okoński primijetio u svom najnovijem članku – bio da bude uklonjen s terena. Njegova zamjena, Gonçalo Ramos, postigao je pobjednički gol.

I nevjerojatno je da je režim apsolutne proračunljivosti poslao kući nekoga čija nas je igra, poput najbolje književnosti, otvorila nepredvidivom. Kao što je nevjerojatno da su Modrićevi posljednji trenuci na Svjetskom prvenstvu bili odmahivanje glavom s bespomoćnim osmijehom jer Matanović nije otišao brijaču.

Ali taj posljednji trenutak bio je zaista nešto drugo. Nakon posljednjeg zvižduka, vidno shrvani hrvatski kapetan spustio je glavu, naslonivši ruke na koljena. Trenutak kasnije podigao ju je, a ogroman, sve širi osmijeh rastao je u djeliću sekunde. Činilo se da se razvio u grimasu boli, iako je bol sada bila samo naknadna slika osmijeha.

A budući da je Okoński o Modriću napisao: „Ikar leti dalje”, pozivajući se na Brylla, i ja ću si dopustiti citirati drugog pjesnika: „A Ikar, koji je više puta pao, misli u sebi: ‘Kad bi samo bio dobar povjetarac, opet bih letio.’”

Ovih nekoliko sekundi s utakmice od petka više su od pukog komentara na ovu konkretnu utakmicu, ili čak na cijelu nogometnu karijeru koja sada završava pred našim očima.

Kad se Modrić nakon posljednjeg zvižduka opraštao od Real Madrida, s kojim je osvojio sve što se moglo osvojiti, prvo je s terena zahvalio navijačima na onome što su mu pružili tijekom godina. No onda se prisjetio fraze koju je volio, dodao je: „Ne plači jer je gotovo, smiješi se jer se dogodilo.”

Poput mačke iz „Alice u zemlji čudesa”, koja je postupno nestajala, počevši od repa, sve dok mu u zraku nije visio samo osmijeh, Modrić, mačak iz Zadra, ostavlja nas sa svojim osmijehom nakon poraza u svom posljednjem činu u povijesti Svjetskog prvenstva. Zato se i ja danas pokušavam osmjehnuti.

O AUTORU: 

Piotr Sadzik je studira filozofiju književnosti i filma te radi na Fakultetu polonistike Sveučilišta u Varšavi.

Kao književni kritičar objavljuje u časopisima poput „Dwutygodnik”, „Literatura na Świecie” i „Krytyka Polityczna”. Priprema knjigu o djelu Witolda Gombrowicza. Voditelj je Odjela za parentezu na Sveučilištu u Muri nazvanom po Franzu Kafki.