Povijesna pustolovina: Kako su zlatni dečki postali brončani

Naravno da je “bronca zlatnog sjaja” već izlizani kliše u sportskom žargonu, ali u njihovu slučaju bronca uistinu bliješti jače nego kolajna oko vrata španjolskih reprezentativaca koji su u Ljubljani osvojili jubilarno deseto zlato na velikim natjecanjima.

A zašto? Zato što su oni u prvom redu zlatni dečki. Oni koji osvajaju. Karakterom. Šarmom. Dobrotom. Duhovitošću. Spontanošću. Skromnošću. Odvažnošću. Zajedništvom. Gardom. Nacionalnim nabojem.

O njima će, uostalom, sve reći suze koje su potekle niz lica onoga trenutka kad je Toureova lopta poletjela prema drugom prstenu Arene Stožice. Suze koje donose priču o povijesnoj pustolovini koja je počela u Prelogu, nastavila se u Rigi i Kaunasu, a u Ljubljani doživjela spektakularni krešendo. Mjesec dana za pamćenje. I dugo prepričavanje. Onima koji ostaju i onima koji dolaze.

Četka, Kus Kus, Kameni, Guda, Pera, Limeni, Fiš, Niko Spain, Đoni, Čempra, Kučak, David, Hrsta, Jazo, Čiskake. Da, dosad su oni bili poznati po nadimcima u najužim krugovima, WhatsApp i Viber grupama.

Od ljubljanske subote, međutim, ništa više neće biti isto. Kristian Čekol. Duje Kustura. Ante Piplica. Nikola Gudasić. Luka Perić. Vitor Hugo De Lima Da Silva. Franco Jelovčić. Niko Vukmir. Antonio Sekulić. Ivan Jelić. Marko Kuraja. David Mataja. Jakov Hrstić. Josip Jurlina. Nikola Čizmić. Njihova imena i prezimena zlatnim su slovima upisana u povijest hrvatskog futsala. Kao nagrada za zahtjevan put od trnja do zvijezda. I poticaj generacijama koje će krenuti njihovim stopama.

Prije nešto više od tri godine hrvatska nogometna reprezentacija osvojila je broncu na Svjetskom prvenstvu u Kataru, nastavila kontinuitet fantastičnih rezultata na najvećim pozornicama i doživjela još jedan spektakularan doček u Zagrebu.

Hrvatska futsalska reprezentacija osvojila je broncu na Europskom prvenstvu u Ljubljani, ali nikad neće doživjeti slavu Vatrenih. Oni će svoju broncu proslaviti s najbližim prijateljima i svojim obiteljima, ali dočekali su i zaslužili svojih pet minuta. Jednom u životu. I za sva vremena.

Poslije jednog od zadnjih intervjua na europskoj smotri kapetan Franco Jelovčić ovako je rekao sebi u bradu:

“Ajme majko, kako li je tek Luki Modriću…”.

Nisu oni navikli na kamere, mikrofone, diktafone… Oni su najkomotniji kad krene autobus, a sa zadnjih sjedala zaori: “Ča im delamoooooo”. Pa krene interna zafrkancija, Čizma na svom zvučniku odvrne “neku našu”, a Pipla dobije inspiraciju pa počne maltretirati umjetnu inteligenciju prije negoli u njegovu mobitelu nastanu najduhovitiji “montirani procesi” koji onda osvoje “eter” njihove male zajednice pa više nitko ne može zaustaviti gromoglasni smijeh.

I kako ih onda ne zavoljeti? Smijati se s njima. I plakati… Od sreće!

D.M. /HNS /Foto: FaH