Rosie Ruiz je bila najveća varalica u povijesti sporta. “Nikad se nije ispričala”

Bostonski maraton održava se od 1897., a godine 1980. bio je poprište jedne od najpoznatijih prevara u povijesti svjetskog sporta. Nepoznata Amerikanka Rosie Ruiz pobijedila je u utrci s rekordnim vremenom, a zapanjujući trijumf ubrzo se pretvorio u skandal.

“Svjedočio sam kako Rosie Ruiz, teško dišući, trči do cilja, probija ciljnu traku. Mi trkači odmah smo shvatili da vara. Nismo imali dokaza. Ali znali smo. Možda zato što smo i sami bili maratonci i poznavali smo sport. Istraga je trajala više od tjedan dana, a tijekom tog vremena šutjeli smo jer suditi nekome bez dokaza nije cool”, prisjetio se novinar Amby Burfoot, koji je 12 godina ranije pobijedio na Bostonskom maratonu. Njegovi profesionalni instinkti bili su točni.

Rosie Ruiz je rođena u Havani 1953. godine, odrastajući u vrijeme vrhunca Kubanske revolucije. Prvih osam godina života provela je u rodnom gradu, ali 1961. godine njezini roditelji, koji nisu dijelili snove Fidela Castra o izgradnji socijalističke države na Kubi, donijeli su tešku odluku. Ne mogavši ​​sami emigrirati, očajnički su željeli bolji život za svoju kći. Ruiz je napustila zemlju s rodbinom i kasnije se nastanila na Floridi. Ubrzo je postala američka državljanka.

Mlada Rosie se borila s odvojenošću od roditelja, iako je njezina obitelj dala sve od sebe da joj poboljša život. Završila je srednju školu i razvila strast prema glazbi i trčanju. Te su joj aktivnosti pomogle da skrene misli s problema. Ruiz je svojim interesima dala prioritet ovim redoslijedom: prvo glazba, zatim sport.

Zahvaljujući sviranju klavira primljena je na Wayne State College u Nebraski početkom 1970-ih. Rosie je diplomirala s odličnim uspjehom i stekla diplomu iz glazbe. Ali glazba nije postala njezin životni poziv.

Krajem 1970-ih, Rosie se preselila u New York City, gdje je pronašla posao pomoćnice menadžera u tvrtki za trgovinu metalima. Nikada nije zaboravila trčati, gotovo svako jutro započevši s trčanjem. Ponekad su joj se pridružili šef i kolege, što je Ruiz pomoglo da se prilagodi tvrtki. Njezini suputnici u trčanju nisu bili ozbiljni sportaši, a u usporedbi s njima, izgledala je prilično dobro. Tako je došla na ideju da se profesionalno bavi trčanjem.

 

Godine 1979. Rosie je, bez ikakvog ozbiljnog treninga, debitirala na New York City Marathonu – prestižnoj, iako relativno novoj utrci u usporedbi s Bostonskim maratonom. Za početnicu završila je 11. s nevjerojatnim vremenom od 2 sata, 56 minuta i 29 sekundi.

Tisuće, ako ne i milijuni ljudi diljem svijeta, nakon godina treninga maratona ne uspijevaju istrčati maraton ispod tri sata (to se odnosi i na muškarce), a ovdje je, u biti početnica, postigla rezultat ravan vrhunskim trkačima! Ruizina nevjerojatna izvedba morala je uznemiriti organizatore, ali kako je bila tek 11. odustali su od slučaja.

Vjerojatno i pod dojmom svjetskog rekorda u maratonu za žene (2:25:42),  koji je na toj utrci postavila legendarna norveška trkačica Grete Waitz. Waitz je bila prva žena koja je maraton istrčala ispod 2:30:00 (1979.), a 1980. je u New Yorku dodatno poboljšala vlastiti rekord.

Rosiein impresivan nastup na New York City Maratonu kvalificirao ju je za prestižniji Bostonski maraton. Bio joj je to tek drugi maraton u karijeri, a u Bostonu jepoboljšala svoje prošlogodišnje vrijeme za 25 minuta, završivši u rekordnom vremenu  –  2 sata, 31 minuta i 56 sekundi.

Svi su bili šokirani, ali zapanjeni organizatori odlučili su ne odgoditi dodjelu nagrada. Novoj pobjednici uručena je zlatna medalja i lovorov vijenac. “Probudila sam se jutros s toliko energije”, bilo je jednostavno objašnjenje Rosie Ruiz.

No, previše neobičnosti okruživalo je taj trijumf pa su organizatori odlučili provjeriti njen zapanjujući rezultat.

Rosieina tjelesna građa bila je daleko od one profesionalne trkačice na duge staze, na cilju nije izgledala nimalo iscrpljeno, a kosa joj je bila praktički netaknuta – nezamisliv ishod nakon pretrčanih 42 kilometra, posebno takvim munjevitim tempom.

Nadalje, Rosieini zbunjeni, a ponekad i krajnje amaterski odgovori na novinarska pitanja nakon pobjede, izazvali su sumnju.

Pitali su je zašto je nijedna od osvajačica medalja nije vidjela na stazi. Odgovorila je: “Išla sam muškim tempom. Budući da mi je to bila druga utrka, nisam navikla pratiti gdje se tko nalazi.” Nije se mogla sjetiti nijednog međudioničkog dijela staze. Zapravo, morala je objasniti pojam “dionički dio”.

Kanađanka Jacqueline Gareau završila je druga u ženskoj utrci, 2,5 minute iza nje. Bila je u šoku i nije se mogla sjetiti da ju je ijedna druga žena pretekla. Volonteri na okrepnim stanicama također nisu mogli “prepoznati” Rosie. Organizatori su također pregledali fotografije i videozapise snimljene tijekom maratona. Rosie se pojavila samo u posljednjim metrima utrke.

Svjedočenje slobodne fotografkinje Susan Morrow konačno je razjasnilo događaje. Vidjela je medijsko izvještavanje o Ruiz i prisjetila se susreta s njom u njujorškoj podzemnoj željeznici tijekom New York City Maratonu.

Objasnila je da se ozlijedila tijekom utrke i da je htjela doći do cilja kako bi posjetila liječnika. Zajedno su izašle iz podzemne željeznice, nakon čega se Ruiz vratila na stazu i prešla kratku udaljenost do cilja. Morrow nije bila svjesna da su organizatori službeno zabilježili njezin rezultat.

Rosie je na kraju diskvalificirana s New York City Maratona, a dva dana kasnije poništen je i njezin rezultat s Bostonskog maratona.

Jacqueline Gareau je proglašena pobjednicom, a organizatori su zaključili da je Ruiz završila samo posljednjih 1,6 kilometara svoje “rekordne” utrke od 42 kilometra. Prema očevidcima, u utrku je ušla iz parka. Je li Rosie tog dana koristila podzemnu željeznicu, nije poznato; takvo svjedočanstvo nije sačuvano, a gradski sustavi nadzora još nisu postojali.

Najlogičniji postupak za Rosie u trenutačnoj situaciji bio bi javno priznanje, ali unatoč težini nepobitnih dokaza, odbila je priznati. Amerikanka je nijekala krivnju, inzistirajući da je pošteno pobijedila. Nikada nije vratila zlatnu medalju za svoju “pobjedu” u Bostonu.

Za Kanađanka Jacqueline Gareau je morao biti izrađen zaseban trofej.

Nakon incidenta s Rosie Ruiz, organizatori natjecanja pooštrili su propise o praćenju sportaša, a krajem 1980-ih, izumom GPS trackera, takvo varanje postalo je nemoguće.

Emotivno pogođena disciplinskim odlukama, Rosie je prijetila da će svijetu dokazati da nije varalica i da može trčati maratone na razini elitnih trkača na duge staze, ali te su se riječi pokazale praznima.

Jacqueline Gareau se prisjetila da je nekoliko godina nakon skandala slučajno srela Ruiz na utrci na 10 km u Miamiju.

“Prišla mi je i predstavila se. Pitala sam ju zašto je to učinila u Bostonu. ‘Trčala sam maraton i pobijedila’, odgovorila je. Ne znam zašto se nikad nije ispričala. To je pitanje za nju. Možda je bila malo izvan sebe.”

Javna osuda zbog prijevare nije bila najveća tragedija u Ruizinom kasnijem životu. Godine 1982. uhićena je pod optužbom za pronevjeru 60.000 dolara iz tvrtke za nekretnine u kojoj je radila. Dobila je petogodišnju uvjetnu kaznu, a ubrzo je dobila još jednu uvjetnu kaznu za pokušaj trgovine drogom.

Rosie nikada nije priznala da je varala na Bostonskom maratonu, ali sredinom 1990-ih, njezin prijatelj Steve Marek rasvijetlio je priču. Objasnio je da je namjerno varala, ali nije planirala pobijediti.

Bila bi savršeno zadovoljna mjestom i vremenom sličnim svom nastupu u New Yorku, a to joj je bilo potrebno kako bi se pokazala svom poslodavcu koji je pokrio sve troškove njezina putovanja u Boston. Ali kada je Ruiz slučajno izašla kao pobjednica, odlučila je igrati ulogu do samog kraja.

M. Marković /Foto: getty images