Domagoj Vidović o knjizi Ivice Marijačića “Ili će viti il’ nas neće biti”

Negdje sam pročitao ili sam negdje čuo, a o tome koliko su sjećanja (ne)pouzdana, mogla bi se napisati višesvezačna knjiga, kako nam od napisanoga ili izgovorenoga teksta nakon nekoga vremena ostanu tek dojmovi, da se sadržaj tek rubno pamti. Tako i ja razdoblje u kojemu sam prvi put u javnome prostoru uočio ime Ivice Marijačića, još kad sam bio običan klapac, pamtim preko dviju pojedinosti.

Prvo, to je bilo razdoblje kad su tiskovine imali znatno veći utjecaj. Slobodnu Dalmaciju, za koju je Ivica Marijačić pisao, čitao sam ili među posljednjima na šetandi kod Bašte u Pučišćima (jer sam bio najmlađi u širemu društvu) pokušavajući, dok ne dođem na red, uhvatiti kakav naslov i čuti opasku starijih, ili sam, kad bih bio u Metkoviću, čekao da je otac pročita, što je značilo da moram satima šutjeti i biti brži od majke.

Lijepa su to bila vremena, ali daleka je to danas prošlost. Drugo, iako se ne spominjem pojedinosti konkretnih štiva, jer vrijeme je, kako reče Luko Paljetak, veliki žderač svega, još mi je svjež spomenak nakon čitanja Marijačićevih štiva – erupcija dojmova, domoljublje i beskompromisnost.

I dok je nestrpljivo iščekivanje čitanja novoga broja Slobodne Dalmacije daleka prošlost, čitanje mi je Marijačićevih tekstova i snažan dojam koji oni izazivaju ostalo svakodnevicom i nakon što je Marijačić (s nezaobilaznim Joškom Čelanom i Josipom Jovićem) otišao svojim putom i nakon što sam 2022. postao suradnikom Hrvatskoga tjednika.

Nakon čitanja ovoga rukopisa naišao sam na još jednu pojedinost koja me povezuje s Marijačićem. Obojica kao da živimo u jednoj vrsti nečega što sam, pišući jedan kraći roman, nazvao vrtijeljkom, tj. pričom koja se vazda vraća na vlastiti početak, jer kako drukčije objasniti da je svako malo nužno pisati o Srbu, Jasenovcu, Brezovici, braniti Oluju, podsjećati na to gdje su 1991. bili Rade Šerbedžija („Lako je danas Šerbedžiji hodati po regionu

i izdizati se iznad bitanga koje su odvele narode u rat, ali gdje je bio njegov pacifistički instinkt 1991. godine kad su mu sunarodnjaci bacali cvijeće na kolone tenkove koji su gazili prema Hrvatskoj.  Nije stao ispred njih i krasnoslovio, primjerice, stihove  iz Prévertove Barbare, o kiši od čelika, vatre, krvi i neutješne žalosti.”), Budimir Lončar, Tomo Buzov i slični te podsjećati na dubinsku povezanost Srbobrana, Feral Tribunea i Novosti ili na lažno disidentstvo Rajka Grlića i Dubravke Ugrešić.

Zna pritom Marijačić biti biblijski oštar, zvučati poput starozavjetnoga proroka koji drastičnim usporedbama opominje narod kojemu stupanj demokratičnosti mjere uhode (da ne rečem denuncijanti) iz bivšega režima, narod koji u mirnodopskim razdobljima počesto pati od bipolarnoga poremećaja, čije lijevo krilo nikako da se izliječi od štokholmskoga sindroma te se nakon svake pljuske i prozivke za ustašluk (jer, ne zavaravajmo se, političkoj eliti istočno od Drine ustaše su podjednako i Budimir Lončar i Vlado Gotovac) ponovno vraća po novu porciju u Beograd ili u Preradovićevu.

Pročitate li samo neke od tekstova iz ove knjige, uočit ćete kako je Marijačić prozreo Porfirija, upozoravao na nedosljednosti Zorana Milanovića (koji bi u jednome trenutku razbijao ploče s obilježjima HOS-a, a u drugome hosovcima dijelio odlikovanja) te predvidio raspad Domovinskoga pokreta zbog čega je privremeno bio na tanku ledu dijela desnijih medija i političara.

Marijačić kritike nije poštedio ni hrvatske generale koji su stali u obranu bivših udbaša, uključujući i neospornoga junaka Domovinskoga rata Antu Gotovinu („Vidjelo se da u tom šarolikom okruženju ima bivših klevetnika koji su sada postali generalovi laskavci, ali ta se činjenica teško može zamjeriti njemu jer nakon 11 godina neslobode teško je od njega očekivati da uspostavi nekakvu moralnu distancu prema raznim licemjerima. Ali kad se vidjelo da on u svojemu domu ugošćuje cijelu noć reportera jednog dnevnog lista, novina koje su Gotovinu sve do posljednjeg dana prikazivale kao najgoreg ubojicu i monstruma, shvatilo se da su lončići posve pobrkani.”) u svrhu čije je obrane i osobno platio odlaskom u Haag.

Marijačić izravnošću nerijetko razobličuje i uvriježena mnijenja pokazujući kako je car gol: „I danas ima pristaša teorije da je Tuđman opljačkao ekonomiju i obogatio 200 obitelji. Jednom sam sveprisutnoga ekonomista Mladena Vedriša, koji mi je u intervjuu počeo s takvom tezom, pitao da mi nabroji ne 200 nego samo pet ili deset Tuđmanovih obogaćenih obitelji. Nije očekivao takvo protupitanje i ostao je bez teksta. Zagovornici te teze uvijek ostaju bez odgovora kad treba konkretno odgovoriti koje su to obitelji. Ja ih dodatno pitam nisu li možda favorizirane Tuđmanove najbogatije obitelji Tedeschi, Roglić, Vlahović, Štrok, Špiljak, Grgić..., no onda obično dolazi do prekida intervjua.”

Ivicu bismo Marijačića upravo zbog dosljednosti i beskompromisnosti mogli opisati kao oštro pero koje nikoga, ni one koji vole njegov stil i koji su mu ideološki bliski ni one kojima ide na jetra jer pripadaju drugome političkom polu ili ih zbog toga što prokazuje njihovo licemjerje (kojega na hrvatskoj medijskoj i političkoj pozornici ne manjka), ne ostavlja ravnodušnim.

Onima kojima teško na želudac pada Marijačićeva izravnost, možda ne bi bilo zgorega pročitati Marijačićev tekst napisan nakon pokolja u Škabrnji i Nadinu (dok su neke „uglednije“ kolumniste po zaposjednutome Vukovaru vozile „višedimenzionalne ličnosti“), pa nakon toga preispitati vlastitu savjest i pogled prema drugom i drukčijem. Marijačićevim bi cehovskim kolegama, pak, ako ih hrvatska priča ne privlači, morala biti zanimljiva priča o uspjehu jer nije mali uspjeh Zadar, pored desetak puta većega Zagreba, učiniti gradom u kojemu izlazi najprodavaniji hrvatski politički tjednik.

Na koncu, izrazito mi je drago što se Marijačić odvažio prijeći s mekih na tvrde korice, i radi njega sama i radi cjelokupne državotvorne publicistike koja godinama objavljuje u poluilegali, ponajprije zato što ćete, za razliku od drugih novinarskih pera koja se počesto gube u meandrima vlastitih političkih i ideoloških vrludanja, uočiti dosljednu državotvornu crtu od koje nema odstupanja, sviđalo se to kome ili ne sviđalo.

Mislim da je za to izabrao i pravo vrijeme jer je nedavno izišao 1000. broj Hrvatskoga tjednika, uskoro se navršava 25. obljetnica izlaženja Hrvatskoga lista/tjednika i jer se Hrvatska nakon više od 20 godina pokušaja rashrvaćivanja nanovo pohrvaćuje, pri čemu je luč hrvatstva u tim, ne bih rekao mračnim godinama, nego godinama s 88 nijansi sive, Marijačić ustrajno ražarivao.

Završit ću ovo štivo Marijačićevim riječima upućenim hrvatskomu mučeniku Zvonku Bušiću: „Pokušaj zamisliti, Zvonko, kako bi bili sretni svi oni naši predci od Krbave do Bleiburga, koji su pali za iste naše snove i ideale, ali ih nisu dočekali, kada bi nakratko ustali iz grobova i vidjeli da imamo svoju državu. Vjerujem da bi se sretni vratili u grob jer bi shvatili da nisu pali uzalud.”

Tom mišlju koja se nameće kao misao vodilja naraštaja koji je obranio Hrvatsku i koji je luč hrvatstva prenio na potomstvo, Marijačić nije odvratio Bušića od njegove nakane, ali je polako, kap po kap, pridonio oporavku hrvatskoga društva od pokušaja da mu se nametnu psihopatologija apatridstva, breme štokholmskog sindroma i vlastito oslobođenje kao smrtni grijeh te da napokon svuče luđačku košulju. Upravo sam stoga i naslovio ovu ocjenu stihom Stjepana Šešelja koji Marijačić živi.

Domagoj Vidović/Hina