FAKE NEWS: Što je Trump doista rekao o Kurdima i zašto im je odbio pomoći

14 listopada, 2019 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Francuski novinar koji se preselio u Izrael, Jean-Patrick Grumberg, bijesan na francuske medije jer svi ponavljaju jedno te isto, a nitko ništa ne provjerava. Grumberg piše: “Mediji su lagali. Trump nije rekao ‘Kurdi nam nisu pomogli u Normandiji’. Novinari su izrezali rečenicu i skrojili nešto drugo.”



PIŠE: Marija Bašić/Foto:youtube

Evo kompletnog citata onoga što je Trump rekao:

„Kurdi se sada bore za svoju zemlju, samo da vam bude jasno, bore se za svoju zemlju. I u jednom vrlo, vrlo snažnom članku, netko je danas napisao da nisu oni nama pomogli u Drugom svjetskom ratu, s primjerom Normandije, a spominje i imena raznih drugih bitaka. Ovdje jesu bili (na sjeveru Sirije), ali ovdje su bili da nam pomognu na svojim teritorijima, to nije isto. Osim toga, mi smo potrošili goleme iznose da pomognemo Kurdima, u municiji, oružju, novcu, plaćama i mi volimo Kurde.“

“Trump ne laže”, nastavlja Grumberg. “Članak postoji. Objavljen je na jednoj od najuglednijih stranica na netu TownHall.com, gdje se mogu čitati članci najvećih intelektualaca i najboljih suvremenih konzervativnih pera. Što kaže taj članak koji je Trump dakle spomenuo, a mediji su to izrezali?”

“Budimo pošteni – Kurdi nisu došli za nas u Normandiju, u Inchon, Khe Sanh ili u Kandahar. Sirijski Kurdi su nam se pridružili u svojoj rodnoj zemlji, jer nam je bio zajednički interes da uništimo šumsko čudovište ISIL.”

“Autor tih redaka, tumači Grumberg, zove se Kurt Schlichter, umirovljeni pukovnik pješaštva kopnene vojske, diplomirani strateg i odvjetnik u jednoj tvrtki u Los Angelesu. I taj Kurt Schlichter u članku što ga je Trump spomenuo, nastavlja:

„K tomu, nisu svi Kurdi isti. PKK – Radnička partija Kurdistana – je komunistička teroristička banda koja se odavno bori protiv Turaka. Ti crveni nisu naši prijatelji i čini se da su njihove majmunarije izazvale ovu tursku kampanju. Neprekidno se govori o našim „obavezama“ prema Kurdima, ali tko je taj genij koji je obećao Kurdima da će, ako ih Turska napadne, SAD ući u rat (protiv Turske)? I ako jest, bi li takvo obećanje nas vezalo? Na koncu konca, ne sjećam se da su moji senatori glasali u korist nekog sporazuma – nakon rasprave i uz obavezu da polože račune svojim biračima – prihvaćajući da stave život Amerikanaca na kocku kako bi zaštitili suverenitet tog hipotetičkog Kurdistana. Bizarna je, koliko i neustavna, ta ideja da bi se za Amerikance mogla pojaviti neka obaveza, mimo procesa ratifikacije takvog sporazuma (u Kongresu).

Mi bismo sada trebali prolijevati svoju krv zato što naše elite misle da to strancima dugujemo?

Napominjem da postoji jedan sporazum, uredno potpisan i ratificiran u Senatu, koji je ovdje u igri. To je NATO-sporazum prema kojem smo mi prihvatili ući u rat da bismo branili Tursku u slučaju napada. Da je onaj sirovi Erdogan bio malo lukaviji, pozvao bi se na članak 5 i zvao NATO-snage da dođu u obranu Turske od prekograničnih napada PKK-a. Ali ništa od toga ne opravdava ovo što Turska čini.

Nadam se da će nekomunistički Kurdi, čvrsti i hrabri, pustiti krv tim divljacima. No ne vidim načina da se majci i ocu jednog dvadesetogodišnjeg padobranca iz Rancho Cucamonge, objasni zašto je njihovom sinu raznesena glava dok se na sjeveru Sirije borio za Kurde. Kakav cilj mi sebi zadajemo na sjeveru Sirije? Prekinite s klišejima o „izdaji“ i „napuštanju saveznika“ i recite mi točno što bismo mi to nastojali postići. A onda mi recite koliko bismo života Amerikanaca – i to točno – trebali žrtvovati da bismo uspjeli u tome. Koliko mrtvih Amerikanaca trebamo prihvatiti, da bismo spriječili Turke i Kurde da se mlate? Moj predsjednik i ja, mi kažemo: točno nijednog. Oni koji se ne slažu, moraju nam dati točan broj.“

Trump ima pravo, članak je „vrlo, vrlo snažan“, zaključuje Grumberg.

Što se pak nas tiče i mi smo se 1991. „borili za svoju zemlju“, kao što Trump kaže za Kurde. Na temelju rezultata prvih hrvatskih demokratskih izbora nakon Kraljevine Jugoslavije, borili smo se protiv „crvenih“, kao što kaže Kurt Schlichter. No unatoč tome Bush stariji, također republikanac, dao je tada zeleno svjetlo „onom sirovom“ Miloševiću i do kraja je ostao na strani njegove „komunističke terorističke bande“ s petokrakom na šljemu.

Za vrijeme Clintona, Amerikanci su nam svakako pomogli puno više nego Slovenci, britanski lordovi, Mitterrand i Carl Bildt. Ipak, najviše smo pomogli sami sebi.

Da smo kojim slučajem imali borbene avione, bilo bi prije gotovo i bilo bi puno manje žrtava. Zato je jako važno znati tko je i zašto, nakon svega što smo prošli, blokirao našu veliku vojnu transakciju s Izraelom. To je, uz haške optužnice, najozbiljniji udarac koji je Hrvatska pretrpjela nakon rata.

Prisutan na proslavi Oluje 2108, vojni izaslanik SAD zajedno sa zapovjednicima Nacionalne garde i borbenog zrakoplovstva Nacionalne garde Minnesote, gledao je mirno kako nebo nad Kninom svečano prelijeću američko-izraelski Baraci.

Znači li to da Pentagon u tom času nije znao da samo četiri mjeseca poslije, neće biti „zadovoljeni posebni tehnički uvjeti za ovu vrstu prijenosa“, kako će nam objasniti veleposlanik Robert Kohorst?

Svakako, proizvodnja Lockheed Martina ne financira se bez pomoći Pentagona koju mora odobriti Kongres, a predstavnici američke vojske jesu nazočili  počasnom letu američko-izraelskih aviona u Kninu. Tijekom četiri mjeseca koja su uslijedila nakon te proslave Oluje, očito se dogodilo nešto važno. I za Hrvatsku jako loše.

Ostavši bez tih aviona, sjećamo se i uvijek ćemo se sjećati Rezolucije 713 Vijeća sigurnosti o embargu na oružje, koja je imala za posljedicu više od 7.000 pobijenih hrvatskih civila od kojih su polovica bile žene i djeca, a druga polovica ljudi stariji od 60 godina.

 


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  


-->