Podvodni dronovi umjesto mitologije! More bez nadzora je zračni prostor bez radara

Dok se u Zagrebu i dalje vodi rasprava o tome treba li Hrvatskoj ratnoj mornarici još koji ophodni brod, jači top ili nove protubrodske rakete, rat se već preselio ondje gdje nema ni kamera ni protokola.

Ispod površine mora, u tišini, bez zastava i himni, odvija se nadmetanje koje ne traži velike flote, nego stalnu prisutnost i pouzdan podatak. U tom prostoru Hrvatska danas postoji više kao geografska činjenica nego kao aktivni upravitelj vlastitog mora.

Hrvatska nema podmornice i vjerojatno ih više nikada neće imati. To nije znak slabosti, nego priznanje realnosti. Podmornice su skupe, logistički zahtjevne i politički osjetljive. One su instrument globalnih ili barem regionalnih sila. Jadran je, međutim, drukčije more.

Plitko, akustički složeno, gusto ispresijecano pomorskim rutama, kabelima, cjevovodima i lukama. Upravo zato je idealno okruženje za autonomna i poluautonomna podvodna vozila, AUV  (Autonomous Underwater Vehicle ) i LDUUV (Large Displacement Unmanned Underwater Vehicle), sustave koji rade bez posade, bez buke i bez potrebe da se ikome objašnjava njihova prisutnost.

U suvremenom pomorskom sigurnosnom okruženju najvažnije zadaće više se ne odvijaju na površini. One su vezane uz dno mora. Tamo prolaze međunarodni komunikacijski kabeli, energetski vodovi, tamo su prilazi lukama, sidrišta, stara minska polja i nova kritična infrastruktura.

AUV sustavi u Jadranu imali bi vrlo jasne i konkretne zadaće: sustavno mapiranje morskog dna, uspoređivanje novih snimaka s postojećim kartama, otkrivanje svake promjene koja odstupa od normalnog stanja. Mine, odbačeni objekti, sumnjivi tragovi sidrenja ili kopanja, sve ono što ljudsko oko teško primjećuje, za autonomni sustav postaje rutina.

 

LDUUV, kao veći i dugotrajniji sustavi, imali bi još ozbiljniju ulogu. Njihova zadaća ne bi bila povremena, nego stalna. Oni bi danima i tjednima patrolirali unaprijed definiranim zonama, pratili prilaze lukama, nadzirali LNG terminal, ključne pomorske pravce i podmorsku infrastrukturu. U slučaju incidenta, sabotaže ili sumnjive aktivnosti, oni bi bili prvi koji to registriraju, često i prije nego što itko na površini shvati da se nešto dogodilo. To nije demonstracija sile, to je prevencija iznenađenja.

More bez nadzora isto je što i zračni prostor bez radara. Brod koji plovi bez slike onoga što se događa ispod njega nije borbena jedinica, nego skupa platforma koja se nada najboljem.

AUV i LDUUV sustavi upravo tu mijenjaju jednadžbu. Oni omogućuju da se protuminsko djelovanje ne provodi tek nakon dojave ili incidenta, nego stalno i preventivno. Omogućuju da se vojne i civilne luke ne štite samo ogradama i patrolama, nego znanjem o tome što se događa ispod njih.

Podvodni dronovi savršeno oružje za državu koja ne želi galamiti, ali ne želi ni biti naivna. Nema tu paradi, nema govora o projekciji sile, nema ni potrebe za velikim strateškim narativima. Ima samo hladna činjenica da je Jadran previše vrijedan da bi se nadzirao povremeno i preskupo da bi se čuvao klasičnim sredstvima.

Za Hrvatsku ratnu mornaricu uvođenje AUV i LDUUV sustava značilo bi i operativni iskorak unutar NATO-a. Umjesto da bude samo korisnik savezničkih informacija, Hrvatska bi postala proizvođač podataka u vlastitom moru. Sustavi bi se mogli integrirati u savezni senzorski lanac, sudjelovati u zajedničkim vježbama i stvarnim operacijama nadzora. To je ona vrsta doprinosa koja se u vojnom svijetu cijeni više od broja brodova na papiru.

Na kraju, cijela priča o podvodnim dronovima nije priča o tehnologiji, nego o odluci. O tome želi li Hrvatska svoje more promatrati povremeno ili nadzirati stalno. U svijetu u kojem se sukobi sve češće vode ispod praga vidljivosti, onaj tko kontrolira tišinu kontrolira i situaciju. A tišina Jadrana, ako je pametno nadzirana, može biti snažniji oblik obrane od bilo kojeg topa na palubi. 

M. Marković/Foto: US Navy