Hodak: Thompson je pobijedio ’95., neprijatelja će dotući i 2025.

Jugoslaveni, orjunaši, batinaši i ostali “časni” borci protiv hrvatske države “veliki” su pobjednici “bitke” za Zagreb. Starom dobrom metodom zvanom “lex Berija” izmijenjali su imena ulica u Zagrebu. Njihov prijedlog bio je bez kompromisa.

Neka se, drugovi, sve ulice i trgovi u glavnom gradu svih Hrvata zovu po drugu Titu i njegovim drugovima kao na primjer po legendarnom Aleksandru Rankoviću. Konkretno, umjesto Đorđićeve ulice neka bude ulica druga Marka (što je bilo konspirativno ime druga Rankovića) i tako dalje. Treba vratiti i ulicu “8. maja” legendarne 1945. u kojoj sam i ja živio veći dio života.

Ljevica je uvijek beskompromisna. Ne bu’te nas je*ali! To nam ukratko poručuju Benčićka, Kekinica, Raukarica, Bosanac i ostali progresivci, antifašistička liga odnosno ljiga, ženska mreža, razne ekološke udruge i ostali humanitarci i humoristi, propalestinski aktivisti i divljaci… Uglavnom, pravo na preimenovanje zagrebačkih ulica imaju svi osim Zagrepčana.

Naime, kaj muči svu tu bulumentu? Dana 27. prosinca Thompson opet ima koncert u Zagrebu. Tomašević se preračunao i još u proljeće odobrio taj koncert te sklopio ugovor s organizatorima. I sad nema mrdanja. Još od Rimljana ugovori vežu iliti pacta sunt servanda.

Nakon Thompsonovog koncerta pred pola milijuna ljudi na Hipodromu sad mu je teška frka. Kako se riješiti Thompsona iz ljevičarskog Zagreba? Oprostite, Zagreba kojim suvereno vlada ekstremna ljevica Možemo! I naš Tomo se dosjetio da bi rješenje moglo biti otkazati drugi koncert zakazan za dan kasnije, a uvjetovati održavanje bilo kakvih budućih koncerata Thompsona u Zagrebu nemogućim uvjetom: da ne izvodi Čavoglave.

Naime, u toj se pjesmi iz Domovinskog rata, koju su pjevali naši branitelji dok su odlazili u bitke za slobodnu Hrvatsku, spominje ZDS.

I Tomašević se dosjetio da se može poslužiti starom oprobanom metodom iz komunističkog doba – zabranama. Sjećate li se kako se za pjevanje Vile Velebita i sličnih bezazlenih prohrvatskih pjesama odlazilo u komunističke zatvore? Kako sada ekstremna ljevica Možemo! nema vlast zatvarati ljude, pa ni Thompsona, u zatvor zbog Čavoglava, dosjetio se drug da organizatorima koncerta javno postavi uvjet da sve bude u skladu s ljevičarskim “demokratskim” standardima – ZDS zaboravite!

I tako Thompson neće moći više nastupati u Zagrebu za vladavine postkomunističke ljevice čak i ako publika na koncertu 27. prosinca samoinicijativno počne skandirati ZDS ili poneko (a takvih se uvijek nađe, makar bili i provokatori) digne ruku u zrak. Bolje da u zrak dignu koncertnu dvoranu nego desnu ruku. Lijeva ruka se ne računa.

I tako zagrebački novopečeni “partizani” kreću u boj protiv “ustašluka”. Drugovi iz Možemo, ako vam je problem inteligencija, poslužite se umjetnom. Probali su, ali ih se ne prima.

Upravo vidim na fejsu objavu “Naci skandal na Jadranu. Je li mirni otok Šipan postao baza ekstremnih desničara?” Uvježbavaju se “ljudi u crnom”! Drugovi, kamo to vodi? Naime, određeni drug je bio na mjesnom groblju na pogrebu. Kad tamo, svi su bili u crnom. Antifašisti, trgnite se!

Stare metode nove žrtve

Sviđa mi se jedan zaključak Josipa Jovića u Hrvatskom tjedniku. Čista klasika: “Jugoslaveni podmeću protivnicima jugoslavenstva jugoslavenstvo kako bi ih kompromitirali u javnosti.”

Jović vuče paralelu s bivšom protujugoslavenskom emigracijom. Legendarna bi UDB-a podmetnula protivnicima jugoslavenstva jugoslavenstvo i na taj ih način difamirala. Stare komunističke metode su ponovno zaživjele. Odanost bivšoj državi je za neke još uvijek živa i legitimno je da je se i javno prisjećaju te joj odaju počast.

Međutim, nijedna vlast to ne bi smjela u normalnoj državi nametati svim građanima. Svatko ima pravo na sjećanje osim onih koji se sjećaju NDH. S protekom vremena masovne egzekucije Hrvata od 1945. – 48. se polako zaboravljaju, čak i opraštaju, ali razdoblje od 1941. – 45. se ne oprašta.

Etablirani novinar Hrvoje Zovko je blago začuđen. Hrvojica se začuđeno pita: “Kako je jugoslavenstvo moguće kad Jugoslavije nema već skoro 40 godina?”

Ali o ustašizaciji se i dan danas može govorit iako je NDH nestala još prije Jugoslavije. Čim se u Saboru, u tisku ili na TV-u netko odvaži komentirati nešto s hrvatskih domoljubnih pozicija, odmah se na rahitične noge dižu naši “čuvari revolucije”.

Mada ni o kakvoj “revoluciji” nije ni tada ni danas bilo govora. Jugo-partizani su četiri godine uglavnom samo čekali da saveznici i Rusi “srede” Hitlera pa da proglase svoju ”revoluciju”. A ona se sastojala u ukinuću bilo kakve demokracije i pljački svih koji su imali bilo kakvu imovinu i masovnim ubojstvima.

Preuzevši vlast i počeli su odmah kopati razne jame u Sloveniji i sjeverozapadnoj Hrvatskoj u kojima su vjerovali kako će zauvijek sakriti svoje zločine nad tisuća ubijenih Hrvata. Kad pratimo što nam post-jugoslavenska ekstremna ljevica danas radi u glavnom gradu, onda je konstatacija Josipa Jovića u Hrvatskom tjedniku na mjestu: “Jugoslavija je mrtva, ali zloduh jugoslavenstva nikada nije bio življi”.

Na godišnjicu smrti prvom hrvatskom Predsjedniku odana je počast minutama prešućivanja.

Spomenik Puniši Račiću

I dok se mi u Hrvatskoj bakćemo s post-komunistima, naše “komšije” Srbi pompozno najavljuju podizanje spomenika svom “junaku” Puniši Račiću. Puniša je bio punokrvni četnik i hladnokrvni ubojica. U lipnju 1928. godine “naš” Puniša je u Beogradskoj skupštini poubijao hrvatske zastupnike Stjepana Radića, Pavla Radića i Đuru Basariče

ka, a ranio Ivana Pernara i Ivana Granđu. U RH na sve to muk.

Zamislite da se u Hrvatskoj plasira ideja o spomeniku Juri i Bobanu. Naši bi jugofili i ljevičari odmah dobili napad histerije. Samo podsjećam kako su vlasti tzv. Republike Srpske Krajine još 1992. g. u Vukovaru preimenovale ulicu Stjepana Radića u ulicu Puniše Račića. Zajednički nazivnik se nazire: “Jugoslavija je mrtva, ali zloduh jugoslavenstva nikada nije bio življi.”

Zanimljivo i istinito. Kad taj duh jednog lijepog dana, a možda i prije, izleti iz boce i nadvije se nad našom državom, nastat će opće čuđenje. K’o što se pura u Zagorju čudi dreku.

Baldasar Gracian je jednom napisao: “Pametnom više koriste neprijatelji nego ludom prijatelji”

Javila se u Hrvatskom tjedniku Julienne Bušić sa zanimljivim zaključkom: “Svi disidenti bili su dobrodošli u Americi i zapadnoj Europi osim hrvatskih.”

Zvonimir Hodak/Foto: Hina