Frenki: Glasnogovornik Uskoka je dilao dokumente biranim novinarima

Ubitačan i optužujući tekst napisao je Dražen Stjepandić Frenki o Domagoju (Stefanu) Margetiću. Prozvao ga je da je pokrao skupocjenu zbirku umjetnina pok. Vladimira Dodiga Trokuta. I još koješta

Riječ je o dvojici novinara koji se poznaju duže od 30 godina, s tim da je Margetić u međuvremenu krstio u pravoslavnoj crkvu u Bijeljini i uzeo kršteno ime Stefan. I često gostovao na opskurnim televizijama i pročetničkim podcastima u Srbiji.

Stjepandić piše da Margetić javno tvrdi da je Trokutovu golemu ostavštine “kupio” ili “preuzeo da je zaštiti”, no prema riječima obitelji Dodig i njihova odvjetnika Silvije Hraste, to je čista fikcija. “Nije kupio ništa. Samo je ušao i odnio”, kazali su.

Autor teksta na portalu Tjedno.hr dalje navodi da Margetić “već desetljećima gradi imidž borca protiv korupcije, dok istovremeno gomila dugove i neplaćene račune”.

U opširnom tekstu (koji možete pročitati OVDJE) Stepandić se izravno obraća Margetiću da cijeli život viče: “Držite lopova, korupcija, korupcija, a ti si sam kriminalac.“  U nastavku demantira da je Margetić, iako se promovira kao istraživački novinar, bilo što istražio i to dolazimo do detalja koji je uključio alarm i zazvonio na uzbunu.

Osim što je novinar i glazbenik, Dražen Stjepandić, među kolegama i prijateljima poznatiji kao Frenki, je zaposlenik Hrvatske poštanske banke. O tome piše:

“Uz površni pogled na njegova (Margetićeva, op.a.) otkrića u samokreiranoj biografiji otkrio sam jednu veliku laž. ‘Prvi sam istražio kriminal oko Hrvatske poštanske banke’, piše Margetić. Ne da nije bio prvi, nego on ništa nije istražio. Mogao je eventualno ući u poslovnicu.

Dobro znam ljude iz banke koji su zasukali rukave i danima kopali po arhivi. Margetića tamo nisam vidio. Dokumente koje su odabirali osobno sam, po radnom zadatku, vozio u USKOK u Gajevoj. Nekada i po nekoliko kombija dnevno.

Na USKOK-u me dočekivao nekadašnji kolega Vuk Đuričić, probirao je po materijalima i odmah ih slao odabranim novinarima i redakcijama. Eto kako kod nas često funkcionira tzv. istraživačko novinarstvo.

Nakon prvotne medijske paljbe i osude u javnosti, nakon petnaest godina suđenja, optuženi u aferi Bankomat su oslobođeni. Prema tome ništa nije istražio, a kamoli da je bio prvi. Kasnije je sudski presuđeno da nije bilo ni kriminala i akteri afere Bankomat očekuju izdašnu odštetu od države“, piše Dražen Stjepandić.

Ponovimo ključnu rečenicu: “(…)  Na USKOK-u me dočekivao nekadašnji kolega Vuk Đuričić, probirao je po materijalima i odmah ih je slao odabranim novinarima i redakcijama.“

Autor opisuje da je osobno vozio dokumente u USKOK, i to ne u torbi, ne u kutiji — nego u kombijima. Ponekad i nekoliko kombija dnevno. A glasnogovornik Uskoka dilao odabranim novinarima. To je slika koja ruši svaku romantičnu predodžbu o “istraživačkom novinarstvu”. I daje novi zamašnjak višegodišnjoj temi o curenju informacija iz istraga.

U Hrvatskoj se već dvadeset godina vode iste rasprave, ali nikada do kraja. Svaka velika afera — od Bankomata, preko Fimi Medije, Agrama, Hotmaila, Janafa, pa sve do najnovijih slučajeva oko AP‑a — ima isti obrazac: prije nego što obrana dobije uvid u spis, novine već imaju transkripte, iskaze i interne bilješke. Svi znaju tko pušta — ali nitko to ne izgovara naglas.

Afera Bankomat: početak hrvatskog modela

U slučaju Bankomat, koji se danas spominje kao školski primjer, dokumenti su iz banke odlazili u USKOK, a iz USKOK‑a — ravno u redakcije. Novinari su objavljivali citate iz spisa koji su tada bili dostupni samo trojici ljudi.

Stjepandić opisuje kako je Vuk Đuričić, tada novinar, kasnije djelatnik USKOK‑a, selektirao materijale i slao ih odabranim redakcijama. U nedostatku dokumenata u Uskoku su ih izmišljali i slali Hini, a preko nacionalne agencije dolazili do svih redakcija, kao u slučaju kad su prenijeli iskaz svjedoka koji se nije ni pojavio na sudu pa je ročište odgođeno.

Petnaest godina kasnije — svi oslobođeni, država plaća milijunske odštete, a nitko (još uvijek) nije odgovarao za štetu u desetinama milijuna eura. Afera je počela dramatičnim uhićenjem pred Božić 2009., a završila pravomoćnom oslobađajućom presudom u srpnju 2025.

Optuženi su pretrpjeli su golemu štetu, izgubili brojne poslove, a samo odvjetnički troškovi, po ad hoc izračunu, koje će platiti država, su oko šest milijuna eura. A tek slijede odštetni zahtjevi po drugim osnovama.

Fimi Media: curenje kao politički alat

U aferi Fimi Media, dokumenti su curili u valovima. Prvo prema novinarima bliskima tadašnjoj oporbi, zatim prema onima bliskima tadašnjoj vlasti. U jednom trenutku, u redakcijama su se pojavljivali zapisnici s ispitivanja Ive Sanadera i Mladena Barišića prije nego što su ih odvjetnici dobili.

DORH je tvrdio da “nije od njih”. USKOK je tvrdio da “nije od njih”. Policija je tvrdila da “nije od njih”. A papiri su svejedno bili na naslovnicama.

Afera Agram: curenje kao metoda pritiska

U slučaju Milana Bandića, curenje je bilo toliko intenzivno da su odvjetnici javno govorili kako “obrana saznaje o spisu iz novina”. Objavljivani su transkripti razgovora, fotografije iz nadzora i dijelovi optužnice prije podizanja. I sve to u trenutku dok je istraga bila formalno tajna.

Janaf: tko je puštao, a tko je profitirao

Kad je uhićen Dragan Kovačević, u medijima su se pojavili detalji iz istrage koji su mogli doći samo iz dva izvora: USKOK ili policija.  Objavljivani su popisi gostiju u “klubu”, dijelovi iskaza svjedoka, fotografije iz nadzora, izvadci iz zapljena….

Političari su se zgražali nad “curenjem”, ali su istovremeno koristili informacije za međusobne obračune.

Afera Hotmail: curenje kao politička dinamika

U slučaju Martine Dalić i Agrokora, ključni dokumenti — mailovi, nacrti, komunikacija — pojavili su se u medijima u trenutku kad je dio HDZ‑a želio srušiti Dalić. Curenje je bilo politički motivirano, precizno tempirano i usmjereno.
Nakon objave mailova, Dalić je odstuppila. Nitko nije odgovarao za curenje.

Afera AP i Lex AP: kulminacija dvadesetogodišnje prakse

Najnovija rasprava oko Lex AP‑a samo je otvorila staru temu: tko zapravo kontrolira informacije iz istraga. U slučaju “AP”, mediji su objavili interne poruke, komunikaciju dužnosnika, dijelove izvida elemente koji formalno nisu smjeli biti javni.

Vlada je odgovorila usvajanjem Lex AP, tvrdeći da želi zaštititi istrage. Oporba tvrdi da se želi zaštititi politički vrh.
Ali ključna činjenica ostaje ista – curenje nije prestalo, samo se promijenio krug onih koji imaju pristup.

U svim navedenim slučajevima — Bankomat, Fimi Media, Agram, Janaf, Hotmail, AP — obrazac je isti: informacije selektivno, cure ciljano, cure u trenutku kad nekome politički odgovara.

U praksi sve počinje isto. Istražitelji rade svoj posao, skupljaju dokumente, saslušavaju svjedoke, a onda, negdje između zapisnika i službene bilješke, pojavljuje se prvi novinski tekst.

Ne nagađanje, ne analiza, nego točan citat iz spisa. U redakcijama se to više ni ne smatra čudnim. Novinari znaju da će “nešto stići”, samo ne znaju iz kojeg smjera.

Ponekad iz USKOK‑a, ponekad iz policije, ponekad iz odvjetničkih krugova, a ponekad iz političkih ureda koji imaju interes da se istraga ubrza, uspori ili skrene u drugom smjeru.

U Hrvatskoj se istrage ne vode samo u institucijama — vode se i u medijima. Najglasniji kritičari curenja obično su oni koji od njega najviše profitiraju. Kad se objavi nešto što im odgovara, govore o “transparentnosti” i “pravu javnosti da zna”. Kad se objavi nešto što im ne odgovara, odjednom je to “opasno curenje iz istrage”.

Lex AP: pokušaj da se zatvori slavina ili da se kontrolira tko je drži

U Saboru se zato već godinama vrti ista predstava – opozicija optužuje vlast da kontrolira DORH, vlast optužuje opoziciju da pritišće institucije, a svi zajedno znaju da se ključne informacije ionako razmjenjuju daleko od saborskih kamera.

Novinari su u ovoj priči i akteri i taoci. S jedne strane, ekskluziva je valuta — tko prvi objavi, taj postavlja narativ. S druge strane svaki ozbiljni novinar zna da je samo posrednik u tuđoj igri. Neki su svjesni da dobivaju selektirane informacije, drugi se prave da ne znaju, treći otvoreno priznaju da je to jedini način da se dođe do istine u sustavu koji je zatvoren, spor i nevoljan komunicirati.

Ali svi znaju jedno: ako odbiješ informaciju, netko drugi će ju objaviti.

Službeno, USKOK i DORH ne komentiraju istrage. Neslužbeno, njihovi dokumenti redovito završavaju u medijima i prije nego što postanu službeni. Istražitelji tvrde da nisu oni, državni odvjetnici tvrde da nisu oni, policija tvrdi da nije ona.
A papiri svejedno cure. U nekim slučajevima curenje služi da se stvori pritisak na osumnjičenike. U drugima da se pripremi teren za političku odluku. U trećima da se istraga kompromitira prije nego što počne.

Rasprava o Lex AP‑u samo je otvorila staru ranu. Jedni tvrde da zakon štiti istrage, drugi da štiti političare. Jedni govore o profesionalizaciji sustava, drugi o cenzuri. I tako se vrtimo u krug.

U slučaju HPB Bankomat nije presudno pitanje tko je prvi dotaknuo kutiju s dokumentima, nego tko je stvorio sustav u kojem dokumenti iz tajnih istraga redovito završavaju u medijima, a nitko za to nikada nije odgovarao.

M. Marković/Foto: Press