Gdje je SDP u vojnoj priči? U rovu političke izgubljenosti

Rat u Ukrajini promijenio je sve — i geopolitiku, i obrambene strategije, i europske proračune. Njemačka diže vojni budžet na razinu kakva nije viđena od Hladnog rata, Poljska kupuje tenkove kao da se priprema za 1941., a Francuzi uvode vojnu obuku za mlade. Čak i neutralna Švedska ulazi u NATO s ozbiljnim planovima o revitalizaciji svoje obrambene industrije.

U regiji Srbija kupuje od Rusa i Kineza, sve više sliči na vojnu trgovinu pod vedrim nebom, a Slovenija – iako uvijek diskretna – ulaže u zračne sustave i cyber sigurnost. Tamo se glasovi političke opozicije itekako čuju. Ideje, kritike, prijedlozi, kontraprijedlozi… U Hrvatskoj? SDP? SDP šuti.

Dok vojne teme ulaze u mainstream, a pitanje obrane postaje egzistencijalno, najjača nominalna oporbena stranka u Hrvatskoj kao da još piše programske teze iz 2002. godine. Vojska im nije tema, a kad se i sjeti da postoji – to je u kontekstu parade, ne paradigme.

U trenutku kad se pola Europe ponovno pita gdje su joj skladišta, tko joj je sposoban vojni zapovjednik i kako bi izgledao prvi tjedan rata na vlastitom teritoriju — u SDP-u se nitko to pitanje ne postavlja. Nema ni strategije, ni poruke, ni kadrova koji bi to pitanje mogli otvoriti ozbiljno i artikulirano.

I zato se legitimno pitamo: gdje je Arsen Bauk, predsjednik saborskog Odbora za obranu, osim što ponekad gostuje u dnevniku kao komentator realno nebitnih stvari za život građana? Gdje je Robert Hranj,

umirovljeni admiral, dojučerašnji načelnik Glavnog stožera, kojeg danas nema ni u tragovima — ni kao analitičara, ni kao obrambenog savjetnika Hajdaš Dončića?

I na kraju, gdje je SDP-ov stav o razvoju Oružanih snaga, o NATO-u, o ruskoj prijetnji, o misijama, o vojnoj industriji, o strategiji nacionalne sigurnosti? Ako postoji — dobro se skriva.

SDP, koji je u vremenima Račana ipak artikulirao neki vojni identitet kroz stabilizaciju HV-a i doprinos misijama u Afganistanu, danas izgleda kao partija koja je vojsci rekla: “Tišina, snima se dokumentarac o socijalnoj pravdi.”

I dok Plenkovićeva vlada bilda vojni proračun i kupuje sofisticirane borbene sustave, SDP šuti. A šutnja u politici nije uvijek zlato — često je samo znak političke praznine.

SDP nikada nije uspio razviti ni rudimentarnu obrambenu platformu koja bi bila više od deklarativne vjernosti NATO-u i mantre o “regionalnoj stabilnosti”. Dok su desni akteri u političkom spektru bar shvatili simboličku moć vojske — uniforme, parade, helikopteri, pokreti stjegova — ljevica predvođena SDP-om kao da vojsku doživljava kao neugodni relikt državnosti, nešto što postoji jer “eto, tako mora”, ali bi bilo najzgodnije da ostane tiho i nevidljivo.

Unutar stranke, pitanje obrane nije tema programa, već tehnički apendiks. Nema ozbiljne stranačke analize o transformaciji sigurnosnih prijetnji — hibridno ratovanje, energetska sigurnost, cyber-obrana — a kamoli o modernizaciji vojske, vojnoj industriji ili civilno-vojnoj suradnji. Nema ni ozbiljnih ljudi koji bi to mogli artikulirati. Savjetnik za vojna pitanja predsjednika SDP-a? Nitko ne zna tko je to. Možda su to Bauk i PDF-izacija državne uprave. Možda je to Google. A možda – nitko.

Kad SDP ipak nešto izjavi o vojsci, to je ili zakasnjela reakcija na kupovinu borbenih aviona (“previše smo platili”, “mogli smo Fince”), ili sentimentalan podsjetnik na ulogu HV-a u 90-ima, izgovoren tonom kao da se govori o nekadašnjoj slavi Društva za povijesnu ribarsku baštinu. Ni traga pokušaju da se obrambena politika uokviri u današnji kontekst.

Dok HDZ popunjava obrambeni narativ skupim igračkama – od Rafalea do PzH 2000 – SDP ne nudi ni alternativu, ni korektiv, ni viziju.

A obrana nije pitanje spektakla, nego institucionalne ozbiljnosti. Što SDP nudi kao kadar? Arsen Bauk, saborski politički veteran, nominalno vodi Odbor za obranu, ali u njegovim istupima teško da ima ijedan strateški, vojni ili sigurnosni naglasak.

Bauk zna briljirati na trivijalnostima – točnost zapisnika, kvote, rokovi, doskočice i verbalni štosevi koje zaboraviš nakon tri sekunde – ali pitanje nacionalne obrane tretira s istim žarom s kojim građani čitaju upute o korištenju printera.

Zna li SDP uopće tko su im potencijalni stručnjaci za obranu? I postoji li u stranci neka grupacija koja bi mogla isformulirati stav o ulaganju u vojnu industriju, partnerskoj suradnji s EU obavještajnim kapacitetima, ili ulozi Hrvatske u mediteranskoj sigurnosnoj zoni? Teško. Još teže je očekivati da se taj stav prezentira jasno i dosljedno.

U vrijeme kad se Europa naoružava i kad je čak i Njemačka – pacifizmom prožeta od 1945. – proglasila “Zeitenwende”, SDP kao da je ostao zakovan za neko post-jugoslavensko stanje duha u kojem je vojska nužno kompromitirana, a obrana nužno militaristička.

Rezultat: dok drugi pišu nove doktrine i preuređuju vojarne u moderne sigurnosne kampuse, SDP još raspravlja o tome jesu li opasni dronovi iznad Zagreba zabuna, provokacija ili klimatski fenomen.

Ako netko iz stranke i razumije razliku između domobranstva i domoljublja, ne čujemo ga. Jer obrana nije samo stvar tenkova, radara i vojnih kampova. Obrana je izraz političke volje da očuvaš ono što jesi. Ali da bi nešto branio, prvo moraš znati tko si i u što vjeruješ. A SDP u ovom trenutku ne zna ni što je, ni koga zastupa, ni zašto bi itko ustao u obranu onoga što oni predstavljaju.

Njihova tišina o vojsci nije samo politički propust – to je simptom dublje izgubljenosti. 

M. Marković/Foto: pxll