Glavni Titov špijun proslavio 106. rođendan. Političare smjenjivao, pao zbog Jovanke

General‑pukovnik Ivan Mišković Brk, nekadašnji čelnik jugoslavenske vojne sigurnosti, načelnik KOS‑a i jedini specijalni savjetnik za sigurnost Josipa Broza Tita, 24. listopada u Puli je obilježio 106. rođendan.

Na slavlju mu je čestitao i bivši predsjednik Stjepan Mesić, darovavši mu dres s brojem 106, simbol dugovječnosti čovjeka koji je služio, preživio i nadživio sve epohe jugoslavenske povijesti.

Mišković je posljednjih godina u više razgovora za medije govorio o svojem životu, uvijek selektivno i odmjereno. Svaki razgovor donosio je novu povijesnu intrigu, novu epizodu iz vremena kada je bio u samom vrhu jugoslavenske obavještajne piramide.

Radi se o čovjeku koji je razgovarao s Nehruom, Nasserom i Che Guevarom, koji je sudjelovao u eliminaciji Aleksandra Rankovića, koji je bio uz Tita u najosjetljivijim trenucima Hladnog rata i koji je, kako sam kaže, „neke stvari odlučio ponijeti u grob“. Političare je smjenjivao, a pao je zbog Jovanke.

Od Premanture do vrha jugoslavenske sigurnosti

Rođen je 1920. u Premanturi. Obitelj je već 1921. izbjegla pred talijanskim fašistima u Slavonski Brod. Kao 15‑godišnjak ulazi u SKOJ, ubrzo i u KPJ. Tijekom Drugog svjetskog rata s bratom Milanom organizira ustanak u Slavoniji, a u partizanima sudjeluje cijela obitelj – otac, majka i svih šestero djece.

Do kraja rata postaje jedan od ključnih oficira Kontraobavještajne službe JNA. Godine 1963. postaje načelnik KOS‑a, a 1966. po Titovoj zapovijedi sudjeluje u eliminaciji Aleksandra Rankovića. Na čelu KOS‑a ostaje do 1971., kada počinje najosjetljivije razdoblje njegove karijere.

Titov specijalni savjetnik – funkcija koju je Tito izmislio

Tito ga 1971. imenuje prvim i jedinim specijalnim savjetnikom za sigurnost. Funkcija nije postojala – Tito ju je stvorio jer mu je, kako je Mišković opisao, „nedostajala analitička sinteza svih obavještajnih podataka“.

Republike su imale svoje službe, Savezni SUP je koordinirao labavo, vojska je radila po svome, a obavještajne službe NATO‑a i Varšavskog pakta intenzivno su djelovale preko Jugoslavije. Tito je shvatio da mu nedostaje čovjek koji zna zanat i istovremeno može davati političke procjene.

Mišković je već ranije radio analize za Tita, iako to kao oficir JNA nije smio. Tito je inzistirao da ga postavi upravo on: „Treba mi netko tko zna zanat i tko je sposoban davati političke procjene.“

Sukob s Jovankom Broz – početak pada

U intervjuima nakon stotog rođendana Mišković je otvoreno govorio o sukobu s Jovankom Broz. Sukob je počeo kada je Jovanka zatražila da joj dostavlja izvještaje koje piše Titu.

Mišković je to odbio: „Drugarice Jovanka, Tito je jedan i ja samo njemu mogu podnositi izvještaje.“

Jovanka je, prema njegovim riječima, pokušala vrbovati i njega i druge, uključujući i Nikolu Ljubičića. Mišković tvrdi da ga je Tito podržavao, ali da je nakon višemjesečnih tenzija ipak prihvatio njegov odlazak, vjerujući da će time smiriti Jovanku. Nije uspio.

Godine 1973. Mišković je smijenjen, maknut iz Titove blizine i poslan na višegodišnje bolovanje. Kasnije će komisije zaključiti da je „jedina žrtva bio on, a ne Jovanka“.

Hrvatsko proljeće – Savka, Tripalo i njegova stvarna uloga

U vrijeme jačanja nacionalnih pokreta Tito ga šalje u Zagreb da procijeni situaciju. Mišković tvrdi da je njegova uloga bila predimenzionirana, ali potvrđuje da je upozorio Tita da je Partija u Hrvatskoj „izgubila konce“.

Savka mu je slala poruke za Tita, a on joj je odgovarao da „nema ona što poručivati Titu“. Tito je, kaže, bio na strani Savke i Tripala dok se raspravljalo o ekonomiji, ali je podršku povukao kada su izgubili kontrolu nad pokretom i partijom. Studentski štrajk bio je prekretnica. Istovremeno, Tito je bio pod pritiskom Srbije: kako suzbija nacionalizam tamo, a dopušta ga u Hrvatskoj.

Iz Miškovićevih sjećanja razvidno je da pojedini političari iz Hrvatske i Srbije, još od ranih 1960-ih, očekuju Titov ili odlazak s vlasti ili smrt. Jasno, na tom su tragu i obavještajci stranih država, pa i one planiraju razne scenarije za Jugoslaviju nakon Tita.

Sve ovo, sa sličnom, ako ne i istom retorikom, zapljusnut će ove prostore u svoj silini 10 godina nakon Titove smrti – nizom krvavih ratova i novim dijeljenjem geopolitičkih karata na prostoru nekadašnje SFRJ.

Miškovićeva izvješća Titu ukazuju na proruski orijentirane srpske političare, pa se tako navode veze Rankovića s raznim ruskim diplomatima, agentima, ali se nabrajaju i aktivni i umirovljeni generali koji su ‘na linku’ Rusije.

S druge strane Mišković pojašnjava i dvije struje u Hrvatskoj – jednu okupljenu oko Rade Bulata i društva Prosveta, a drugu oko Šime Đodana, Marka Veselice, Franje Tuđmana i Matice hrvatske.

Nakon smjene 1973. Mišković je bio izvan Titova kruga sve do razlaza Tita i Jovanke. Tada mu Nikola Ljubičić prenosi Titovu odluku da preuzme Civilnu zaštitu. Mišković to tumači kao Titovu tihu gestu zahvalnosti.

Na čelu Civilne zaštite ostaje devet godina, iako je službeno bio u mirovini.

Tuđman – kratka suradnja, brzi razlaz

Početkom rata sudjeluje u kriznom stožeru u Puli, što ga dovodi do Tuđmana. U dogovoru s njim odlazi na razgovor s Veljkom Kadijevićem, koji mu jasno daje do znanja da neće priznati izbore u Hrvatskoj. Mišković tada zaključuje da slijedi rat.

„Nikako se nisam mogao složiti s Tuđmanom i njegovom zdušnom suradnjom s emigracijom… to nikako nisam mogao progutati.“ Nakon toga se povlači iz svih državnih poslova.S povjesničarom Andrejem Baderom objavljuje tri knjige: „General iz Premanture“, „Iz tajnog arhiva“ i „Titov specijalni savjetnik“, koja obuhvaća razdoblje 1971.–1984. Već na 102. rođendan najavljivao je nastavak – s dodatnim detaljima o Jovanki i Titovu krugu.

Za 104. rođendan radio je na rukopisu o tome kako je doživio toliku dob. Na pitanje hoće li otkriti baš sve, odgovorio je: „Ima stvari i informacija koje će sa mnom ići u grob.

Preživio je ratna ranjavanja, karcinom, srčani i moždani udar. U braku je proveo 67 godina. Govorio je: „Kao ateist živim kršćanskim životom.“

Svoj utjecaj koristio je i za zaštitu rodnog kraja – tvrdi da je spriječio izgradnju vojnih objekata i apartmanskog naselja na Kamenjaku.

Danas, u 106. godini, slabije vidi i teže prati događaje, ali i dalje pamti sve – od Slavonije 1941. do Brijuna 1973. Njegov život ostaje jedan od najdužih, najneobičnijih i najintrigantnijih u povijesti jugoslavenskih sigurnosnih struktura.

M. Marković/Foto: privatni izvor