Hod za život, obitelj i Hrvatsku u Zagrebu, 10. svibnja 2025. godine

Hrvatska već desetu godinu zaredom miroljubivim hodom daje podršku nerođenima! Geslo ovogodišnjeg Hoda za život, obitelj i Hrvatsku glasi: ”Izaberi život! I majku i dijete.

Potaknuti ljubavlju prema nerođenom djetetu i njegovoj majci, okupljeni oko znanstvene istine da čovjekov život započinje začećem, ove godine slavimo život u čak 17 hrvatskih gradova. Okupljeni smo oko kulture i zaštite života koju podržava većina ljudi u Hrvatskoj! Po prvi puta ove godine Hod za život održat će se u gradovima Šibeniku i Karlovcu.

Ove godine, kao i proteklih godina, kroz Hod za život podsjećamo i sebe i druge koliko je važno zaštititi svaki ljudski život, osobito onaj najnezaštićeniji i najnježniji – život djeteta u majčinoj utrobi. Pobačaj nikad nije rješenje! Pobačaj predstavlja prekid života konkretne osobe – neponovljivog ljudskog bića – dječaka ili djevojčice. Vrijeme je da ova znanstvena i ljudska činjenica – da život počinje od začeća, bude u službi hrvatskog naroda, hrvatskih obitelji i hrvatske djece. Svi smo mi pozvani biti zaštitnici žena i djece od svakog oblika nasilja. Činjenica je da je svako dijete dar.

Ove godine svoje osobno iskustvo suočavanja s dijagnozom Down sindroma svojeg najstarijeg sina Lovre, podijelili su Marija i Damir Livaja, roditelji petorice sinova:

”Naš Lovre je dječak koji je cijelu našu obitelj promijenio, koji nas je od prvog dana svojeg života naučio brojnim životnim lekcijama. Pokazao nam je što znači ljubiti i voljeti. Ovaj dječak je savršeno nesavršen, sa svojim darovima koji su mu dani isto koliko i svakom pojedincu koji danas stoji ovdje.

Lovre je poseban i savršen baš takav kakav jest! Bila bih sretna da svaka majka koja se bori s mislima o pobačaju zna da ju njezino dijete treba, bilo bolesno ili zdravo – da treba svu ljubav koju samo majka može podariti. Biraj život! Biraj svoje dijete i svoj mir!”, istaknuli su supružnici Livaja.

Tea Bekavac majka je četvero djece. Majka je djevojčice Rite, koju je rodila unatoč teškoj dijagnozi svoje kćeri. Prije dvije godine na Hodu za život, svjedočila je o ljubavi prema Riti, kada su ona i suprug u 7. mjesecu trudnoće saznali za njezinu dijagnozu nespojivu sa životom. Kroz taj period trudnoće i vremena provedenog s Ritom doživjeli su tugu i bol, ali i radost što su upoznali svoje dijete i pružili joj ono najvažnije – ljubav! Pokazali su joj da je ona za njih baš savršena i zato danas žive u miru. Prihvaćanje stvarnosti donosi radost i mir”, istaknula je Bekavac.

Potaknuta osobnim iskustvom, kroz inicijativu Hoda za život osnovala je grupu potpore „Rita – potpora mijenja živote“, kao podršku svim majkama okupljenim u mreži ljubavi i solidarnosti, koje su se u trudnoći suočile s teškim dijagnozama svoje djece. „Izašla sam u javnost potaknuta željom da pokažem majkama i očevima da postoji bolji put od usmrćivanja bolesnog djeteta. Izašla sam iz svoje zone komfora radi dječice kao što je moja Rita, ali i zato što ne želim da više niti jedna majka bude prevarena.

U razgovoru sa ženama koje su napravile pobačaj, osjetila sam koliki teret i tugu nose na srcu cijeli svoj život razmišljajući o svom djetetu, a oni koji su ih glasno poticali da usmrte svoje dijete i gurnuli ih do ruba litice, više nisu tu da im pruže podršku.

Okupili smo psihologe, liječnike i duhovnike, koji će vam pomoći svojim znanjem. Ishodi su različiti. Neka djeca preminula su u majčinoj utrobi ili nakon rođenja, a neka djeca su živa. Dio djece ima određene poteškoće. Nekim majkama rečeno je da će njihova djeca nakon rođenja biti kao biljke, a ta su djeca danas zdrava. Zajedničko svim majkama je da bi sve učinile i ponovile da daju život svom djetetu.”, naglasila je Bekavac.

Željka Markić, nacionalna koordinatorica Hoda za život, obitelj i Hrvatsku, u svojem je govoru naglasila:
„Danas gotovo svaki roditelj u svom obiteljskom albumu ima ultrazvučnu sliku svog nerođenog sina ili kćeri, snimku bebe u majčinom trbuhu. Pa ipak, i dalje postoje ljudi, organizacije i lobiji koji nas uvjeravaju da ne vjerujemo svojim očima. I da nerođeno dijete nije ljudsko biće.

Kroz ovih deset godina u javnost je izašlo mnogo hrabrih žena koje su progovorile o strašnim posljedicama pobačaja, ne samo za njihovo dijete, već i za njihov život. Te nam žene potvrđuju da usmrćivanje njihovog djeteta, odnosno pobačaj, nije bio čin njihova „osnaživanja“ ili „emancipacije“ nego rezultat napuštenosti, izdaje, očaja, neznanja, pritiska okoline, liječnika ili društva te izostanka solidarnosti i potpore kad im je bilo najteže.

Chesterton, poznati britanski pisac i mislilac, ovakvo je stanje društva najavio prije gotovo 100 godina, točnije 30-ih godina 20. stoljeća. Napisao je: „Uskoro ćemo živjeti u svijetu u kojem će se paliti vatre da posvjedoče kako je dva i dva četiri. A mačevi će se potezati da dokažu kako su listovi ljeti zeleni.“

A ja se zajedno sa vama usuđujem danas, gotovo 100 godina nakon Chestertona, reći: „Uskoro ćemo živjeti u svijetu u kojem nitko neće negirati ljudskost nerođenog djeteta. U svijetu u kojem će se priznavati neprocjenjiva vrijednost svakog ljudskog bića – zdravog i bolesnog, rođenog i nerođenog.

Uskoro ćemo živjeti u svijetu u kojem će zašutjeti svi oni koji nas, žene uvjeravaju da je usmrćivanje vlastitog djeteta vrhunac naše emancipacije. U Hrvatskoj koja će zakonom štititi ljudski život od njegovog početka, od začeća do njegovog kraja, prirodne smrti.“

Taj „uskoro“ je blizu. Mi nećemo paliti vatre kako bismo posvjedočili da je nerođeno dijete čovjek. Niti ćemo potezati mačeve da dokažemo da pobačaj usmrćuje dijete i ranjava majku.

Mi ćemo moliti i raditi, govoriti i graditi, hodati po svakom dijelu naše divne Hrvatske dok „uskoro“ ne postane „danas.“, istaknula je Željka Markić.

Građani naše domovine hodaju za sve one majke koje u trenutku najveće životne krize nemaju podršku obitelji i društva. Istraživanja pokazuju da 75% žena koje su imale pobačaj kažu da su to učinile zbog ekonomskih razloga ili pritiska okoline.

Usmrćivanje nerođenog djeteta najgori je oblik nasilja kojeg možemo vidjeti, jer se događa na zakonit način. Neprihvatljivo je da netko u 21. stoljeću promiče eugeniku

– selekciju i usmrćivanje bolesnih i različitih, pobačaj, odnosno prekid života nerođenih i eutanaziju – usmrćivanje starih i bolesnih. Neprihvatljivi su pozivi za kršenje prava na priziv savjesti i nakana da se ginekologe i zdravstvene djelatnike prisiljava da sudjeluju u usmrćivanju nerođenog djeteta.

Upravo volonteri i donatori Hoda za život omogućuju građanima da javno iskažu svoje neslaganje s nepravednim zakonom iz doba komunizma, koji stvara dojam da je usmrćivanje nerođenog dječaka ili djevojčice nešto prihvatljivo ili čak dobro. Svima nama važno je iskazati svoj građanski stav da svako civilizirano društvo treba štititi one najslabije, a toliko dragocjene. Želimo da zakon štiti dijete čije se otkucaje srca može zabilježiti već 18. dan od začeća. Želimo zakon koji gradi kulturu života, koji jača i štiti ženu i osigurava dostupnost istinitih informacija o razvoju nerođenog djeteta i posljedicama pobačaja i za dijete i za majku! Želimo poslati jasan zahtjev za zakonskom zaštitom života!

Naša ljudska i građanska dužnost je štititi i voljeti život!

Ovaj snažan pokret, Hod za život, beskompromisno stoji na poziciji da je svaki ljudski život vrijednost sam po sebi. Nema nerođenog djeteta koje nikome nije važno! Svako je dijete željeno od nekoga.

Ovogodišnji Hod za život, obitelj i Hrvatsku prilika je da zajedno slavimo život od začeća do prirodne smrti.

D.M: /Foto: Hod za život