Kako me opet razočarao Aco Stanković

Katedrala duha iliti Hrvatska radio televizija, danas me je na Dan državnosti još jednom u udarnom terminu gledanosti  razočarala putopisom Aleksandra  Stankovića Vjetar u kosi. Mislio sam da ću gledati zbog čega je i kako nazvan današnji dan i kad su  naši sabornici u Ininoj zgradi odlučili prekinuti sve veze s bivšom Jugoslavijom. Na moju žalost pojavio se supermen Aca na motoru, ‘nabildan’ spužvama u kožnoj jakni, obilazeći gradove u Hrvatskoj i narcisoidno pokazivao kako trebaju izgledati novinarski putopisi jednog od najgledanijih novinara u državi.

Zbog znatiželje sam mu u cijelosti  pogledao njegov putopis koji me je potpuno razočarao. Kolega Stanković, osim svoga ego tripa,  ništa novo nije rekao što nije poznato. To me niti malo ne čudi, nakon Denisa latina pojavio se još veći od Latina. Takvu bahatost pokazuju samo  uhljebljeni novinari poput, ovaj put naglašenoga Aleksandra Stankovića. Ovdje uopće nije riječ o tome što mu je blagoslov dala urednica programa gospođa Nemčić da kolega Stanković  radi svoj privatni putopis i istakne svoju osobnost, već je riječ o tome da građani Hrvatske plaćaju takve besmislice poput putopisa Vjetar u kosi.

Kao prvo nije mi prije svega jasan naziv putopisa? To treba pitati gospodina Stankovića, a kao drugo izbor mu nema niti glave i repa. Pojavi se gospodin dva u dva u Požegi gdje mu brico lijepo oblikuje bradici, prilog jedan. Prilog drugi, kolega Stanković dolazi u poduzeće socijalističke orijentacije gdje u prvi plan stavlja sliku dikatatora Tita.

Unatoč mojim kritikama, Aci se mora priznati da je vješt u razgovorima s osobama s kojima je razgovarao. Jedino to mu je ostalo profesionalno, dok je sve ostalo, osim narcisoidnosti neprofesionalno. Najviše me je razočarao njegov prilog o Jazoviki. Kolega dva u dva i njegova ekipa snimili su samo rupu dok je Aleksandar držao ruke u džepovima jedva čekajući da sjedne na svoj motor i odradi svoj putopis do kraja. Nije sa čak niti prekrižio niti odao minutu šutnje ubijenima i raskomadanima u Jazovki. Niti to me ne čudi, Stankovićeva  uvjerenost u sebe prelazi svake granice koja ne podliježe nikakvim kritikama javnosti.

Jedino u što vjerujem da njegovi putopisi neće  dugo trajati. Jer sve ima svoj kraj, tako i njegov uradak  čudnoga imena Vjetar u kosi.