Sjećanje na prijatelja: Dinko Dedić o ubojstvu Brune Bušića

DANAŠNJI dan 1978. bio je jedan od najtragičnijih dana u mom životu. Putovao sam iz Australije u Pariz na vrlo važan sastanak s Brunom Bušićem. Trebali smo se sastati 18. listopada.

Stao sam u Luzernu u Švicarskoj da se vidim sa šogorom koji je tamo radio. Otišli smo u jutro u restoran na doručak. Kupio sam američki “Herald Tribune” i na naslovnoj stranici vidi o sliku Brune kako leži ubijen na ulazu u njegov stan.

Bruno je bio zvijezda repatica na hrvatskom državotvornom nebu, koju smo slijedili. Našoj borbi su zadali veliki udarac, ali ju nisu zaustavili. Da su nas pobili još pet puta toliko, nebi ju mogli zaustaviti. Svako ubojstvo bilo je još jedan čavao u mrtvačom sanduku Jugoslavije. To smo znali mi a znali su i oni. Jugoslavije je morala umrijeti da bi Hrvatska mogla preživjeti.

Uspostava hrvatske države bila je zadovoljština za sve muke i patnje. Zato ju treba čuvati kao zjenicu oka, jer u nju su ugrađeni mnogi hrvatski životi. Bruno i tisuće drugih su ih poklonili da bi se hrvatska djeca mogla rađati i rasti u slobodi i živjeti život dostojan čovjeka.

Na žalost, nad zgarište oslobođene ali ratom poharane Hrvatske, krila su raširili strvinari i poharali ono što je ostalo. Čuvari Jugoslavije koji su sijali smrt da bi ju sačuvali postali su čuvari Hrvatske. Teško onome koga oni budu čuvali.Zato mora postati zavjet svakoga da se te ukloni iz Hrvatskog javnog života.

Bruno je napisao: “Stavljam ruku na Hrvatsku i kunem se da neću nikada uzalud napisati njeno ime. Ako vidite da sam se iznevjerio Hrvatskoj i njenom narodu, odsijecite mi ruku.”

Zato treba odsjeći ruku pljačke i izdaje, da bi hrvatska postala onakva kakvu su ju sanjali oni koji su svoje živote poklonili na njen oltar.

Neka je vječna slava i hvala Bruni Bušiću!

Dinko Dedić/foto: privati album D. Dedić