Provjera tvrdnje o izravnoj telefonskoj liniji između Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića. Je li dr. Tuđman u svom uredu na Pantovčaku imao crni telefon za izravnu telefonsku vezu s Miloševićem, kao što tvrdi bivši predsjednik Stjepan Mesić?
Dana 22. svibnja 2025., na mrežnom portalu tjednika Express objavljen je članak “Halo, jel to Franja? Poseban telefon kojim su Tuđman i Milošević krojili Balkan” u kojem se nalazi navod da je predsjednik Tuđman u svom uredu imao crni telefon za direktnu telefonsku vezu s Miloševićem.
Tvrdnju objavljenu u tom tekstu provjerili su izv. prof. dr. sc. Gordan Akrap i dr. sc. Roman Domović i analizu objavili na portalu Točno tako, mediju specijaliziranom za provjeru činjenica.
Citat o crnom telefonu:
„Tako su Franjo Tuđman i Slobodan Milošević imali direktnu telefonsku liniju (crni telefon) kojom su mogli u bilo koje doba dana i noći diskutirati o sudbini milijuna južnih Slavena tijekom ratova u Hrvatskoj i BiH.
Kad ste čuli da je Slobodan Milošević govorio loše o Franji Tuđmanu i obratno? Još 1991. ustanovljena je izravna telefonska linija između njih dvojice. U Zagrebu su je instalirali stručnjaci iz Srbije 1990. Kad sam 2000. postao predsjednik, još je bila aktivna, htio sam nazvati Miloševića, ali nisam imao šifru. Tako je to u ratu. Oni koji planiraju rat surađuju, a oni koji o tome ne znaju ništa ginu – rekao je svojedobno Stipe Mesić.
Neovisna neprofitna organizacija ‘Institut za izvještavanje o ratu i miru (IWPR)’ objavila je kako je Mesić nakon uspona na Pantovčak pozvao novinare da im pokaže telefon koji je na njegovom stolu i nikad ne zvoni. Uslijedila je istraga hrvatske obavještajne službe koja je potvrdila da je jedna linija bila izravno povezana s Miloševićevim uredom na Dedinju. Mesić je 2000. tvrdio da je veza prekinuta nakon odlaska prvog hrvatskog predsjednika, kada je pod misterioznim okolnostima nestala kartica za uporabu.“
Tvrdnja za provjeru
Tuđman i Milošević imali su izravnu telefonsku liniju putem crnog telefona instaliranog u uredu predsjednika Tuđmana.
Metodološke napomene
Analiza ovog slučaja napravljena je zato što sporna tvrdnja može utjecati na stvaranje predodžbe kod čitatelja:
Istodobno je ovu izjavu potrebno provjeriti i iz pozicije tada novoizabranog predsjednika Stjepana Mesića koji potencijalno lažno optužuje svog prethodnika prvog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franju Tuđmana.
Sporna tvrdnja također može imati negativan utjecaj na predodžbu o profesionalnosti hrvatskih službi koje su radile na protuizvještajnoj, fizičkoj i tehničkoj zaštiti ureda predsjednika Tuđmana te općenito funkcioniranja samog ureda i njegovih djelatnika. Takve aktivnosti spadaju u domenu obrane i vojne sposobnosti, obavještajnih operacija, diplomacije i međunarodnih odnosa te informacijske sigurnosti.
U svrhu analize zatražene su izjave od osoba izravno uključenih u instalaciju i održavanje komunikacijskih uređaja u Uredu predsjednika Tuđmana, osoba koje su za potrebe djelovanja Ureda Predsjednika Republike uspostavljale telefonske pozive, osobe koje su ga svakodnevno štitile i bile s njim te osobe koje su kroz razne funkcije radile u Uredu, svakodnevno surađivali s predsjednikom Tuđmanom i predstavljale ga prema van.
Njihove izjave autorizirane putem e-pošte nalaze se u arhivu Instituta za istraživanje hibridnih sukoba te su prema potrebi dostupne na uvid. Neke od tih osoba dolaze iz sigurnosno-obavještajnih krugova. Zbog osobne zaštite kao i odredbi GDPR-a njihove adrese e-pošte su redigirane. Jedan od bivših visoko pozicioniranih djelatnika HIS-a s izravnim pristupom informacijama, pristao je na davanje izjave pod uvjetom potpune anonimnosti.
Iako u provjeravanju činjenica, kao i u znanosti, anonimnost nije metodološki ispravna jer onemogućava provjerljivost, moguće je napraviti iznimku ako su osoba i njezina izjava od iznimne važnosti za utvrđivanje istine, a postoje opravdani razlozi za anonimnost. Zbog toga smo izjavu anonimne osobe uvrstili u ovu analizu, a samu osobu nazvali smo Osoba A. Autori analize osobno poznaju Osobu A i osobno su s njom razgovarali. Postoji i autorizirana izjava Osobe A koju je na zahtjev moguće pokazati Agenciji za elektroničke medije uz prethodno potpisivanje izjave o povjerljivosti.
Analiza tvrdnje
Tvrdnju da su Tuđman i Milošević imali izravno uspostavljenu telefonsku liniju putem crnog telefona prvi je u javnost plasirao Stjepan Mesić u ožujku 2000. [2].
Mesić je nakon izjave novinare pustio u svoj kabinet i pokazivao im „veliki crni telefonski aparat“ rekavši da ih je zanimalo čemu služe svi ti telefonski aparati i jedino nisu znali za što služi taj telefon pa su onda postojanje izravne linije s Miloševićem otkrili djelatnici HIS-a.
Također je rekao da se s tog telefona ne može više zvati jer je nestala kartica koja se u njega umetala, a pretpostavlja se da ga nitko nije koristio nakon smrti dr. Tuđmana te da će komisija koja pregledava Tuđmanove sefove s dokumentima ovih dana provjeriti postoje li stenogrami razgovora između Tuđmana i Miloševića, odnosno bilo kakav trag o njihovom posebnom telefonskom kontaktu [3]. Mesić je kasnije ponavljao tu priču, kao na primjer 2013.:
„Još 1991. ustanovljena je izravna telefonska linija između njih dvojice. U Zagrebu su je instalirali stručnjaci iz Srbije. Kad sam 2000. postao predsjednik, još je bila aktivna, htio sam nazvati Miloševića, ali nisam imao šifru.“ [4]
Da bi se utvrdilo je li priča o postojanju crnog telefona s izravnom linijom između predsjednika Tuđmana i Miloševića točna ili netočna, treba utvrditi je li takav telefon postojao u uredu predsjednika Tuđmana, je li linija bila tehnički ispravna te je li riječ o izravnom, privilegiranom kanalu komunikacije. To se može pokušati utvrditi analizom dokumentacije i svjedočanstava suvremenika koji su u to vrijeme bili bliski Uredu predsjednika Tuđmana i onih povezanih s navodnim postojanjem crnog telefona u njemu. Postojanje dokumentacije iz koje bi se moglo utvrditi postojanje i namjena takvog telefona trenutno nije poznato.
Preostaju svjedočanstva koja se mogu podijeliti u dvije skupine: osobe koje potvrđuju Mesićevu tvrdnju i osobe koje ju negiraju. Budući da se o ovoj temi teoretski svatko može izjašnjavati, neovisno o ulozi i upućenosti, same izjave nisu dovoljne za utvrđivanje točnosti ili netočnosti tvrdnje. One mogu biti istinite, neistinite, nepotpune ili proizašle iz nepreciznog i fragmentarnog sjećanja.
Zbog toga je u procjeni njihove vjerodostojnosti ključna relevantnost osoba koje se o tome izjašnjavaju, odnosno koliko su bile blizu predsjedniku Tuđmanu i njegovu uredu u promatranom razdoblju, jesu li imale pristup prostoru gdje bi se taj telefon nalazio te kakvu su funkciju i odgovornost imale.
Dodatni čimbenik za procjenu vjerodostojnosti jest postojanje određenog motiva, na primjer političkog ili osobnog, za potvrđivanje ili negiranje Mesićeve tvrdnje. Moguće motive teško je pouzdano utvrditi, osim ako ih osoba izričito ne navede i ako postoji razlog da joj se u tom smislu vjeruje. Zbog toga se ova analiza ne bavi pretpostavkama o nečijoj motivaciji, nego se ograničava na prikaz izjava relevantnih osoba i njihovo međusobno suprotstavljanje. Bitan je detalj i to što u izjavama dolazi do spominjanja različitih telefona u različita vremena.
Osobe koje u medijima potvrđuju Mesićevu izjavu
U Večernjem listu od 23. ožujka 2000. navedena je izjava Damira Vargeka, šefa kabineta predsjednika Mesića, koji je izjavio da se javio djelatnik HIS-a koji je montirao telefon i potvrdio njegovu namjenu, da ga je nazvao gospodin Šarinić i rekao mu „da se sjetio tog telefona i da ga je Milošević darovao Tuđmanu“, pretpostavljajući da je to moglo biti za njihova susreta u Karađorđevu te da kartica kojom se telefon stavljao u pogon nije nađena i pretpostavlja se da je negdje među privatnim stvarima predsjednika Tuđmana [5].
Večernji list je objavio i izjavu neimenovanog „Večernjakovog sugovornika koji je i sam sudjelovao u postavljanju tog telefona u uredu predsjednika Tuđmana.“: Riječ je o telefonu za koji svi predsjednikovi suradnici znaju da je dobiven s ‘druge strane’. To je osobni dar Slobodana Miloševića Tuđmanu, i to nakon susreta u Karađorđevu. Zašto se toga odmah nisu sjetili, pitajte najbliže suradnike pokojnog predsjednika, iako se o tom telefonu govorili jako često, upravo zbog njegova porijekla.“ [6].
Osobe koje u medijima negiraju Mesićevu izjavu
U članku iz ožujka 2000. u kojem je objavljena prva Mesićeva tvrdnja o tome, nalaze se izjave Vesne Škare Ožbolt koja je od 1991. u Uredu predsjednika bila zadužena za odnose s javnošću i Hrvoja Šarinića koji je nakon pobjede HDZ-a na izborima 1990. postao najprije šef kabineta a potom predstojnik Ureda predsjednika Tuđmana.
Škare Ožbolt izjavila je:
„Takve priče su nečuvene. Nikada nisam čula za direktne linije, a deset godina sam radila u Uredu predsjednika.“ [2].
Šarinić je izjavio:
„Koliko znam, nije postojala nikakva vruća ili crvena linija. Da je postojala, vjerujem da bih ja, koji sam bio zadužen za kontakte s Miloševićem, znao za nju. Moje tajnice su nazivale Miloševićev ured ponekad i preko Mađarske, često su pucale linije i imali smo problema u vezi s tim. Ja, naravno, ne znam sve, ali kad god se nešto događalo, Tuđman bi meni rekao da nazovem Miloševića i to sam činio.“ [2].
U lipnju 2000. Šarinić izjavljuje [7]:
„Recimo, Miloševića sam zvao telefonski kada su se događali incidenti u tzv. Krajini, a pogotovo kada je u njima bilo i žrtava. U takvim mi je slučajevima Tuđman kazao da nazovem Miloševića i moje su se tajnice na sve načine dovijale kako uspostaviti vezu. Već smo izvježbali da Miloševića zovemo preko našeg veleposlanstva u Mađarskoj.“
„Činjenica je da je telefonski uređaj postojao, ali koliko ja znam, ta veza nikada nije profunkcionirala! Naravno ne znam što se dogodilo kada sam otišao iz Ureda predsjednika. Da je ta veza funkcionirala, ja bih se njome sigurno koristio i ne bismo morali raditi sve te akrobacije kako bismo telefonski došli do Miloševića!
Samu uspostavu veze potaknuo je potkraj razgovora u Tikvešu Milošević, koji je tvrdio da ima najbolju tehniku i obećavao da će takvu vezu srediti. On je kasnije taj famozni telefon i poslao, ali ni jedan od naših stručnjaka nije ga uspio staviti u funkciju.“.
U istom intervjuu, na pitanje „Je li predsjednik Tuđman imao izravne telefonske kontakte s Miloševićem?“, Šarinić odgovara:
„Za mog vremena u Uredu predsjednika, koliko ja znam, takvih kontakata predsjednik Tuđman nije imao.“
Potrebno je navesti i detalje koje Hrvoje Šarinić spominje u svojoj knjizi [8]. Šarinić navodi da je imao „trinaest razgovora koje je vodio, tête à tête, sa Slobodanom Miloševićem od 1993. do 1995.
“.Šarinić dalje opisuje svoj prvi telefonski, a potom i fizički kontakt s predsjednikom Miloševićem koji je bio tajne naravi. Navodi kako mu je predsjednik Tuđman dana 9. studenog 1993. oko 17:30 sati dao zadaću da pozove Slobodana Miloševića te da vidi može li se naći s njim i obaviti vrlo bitnu zadaću: pokušati naći rješenje za mirnu reintegraciju okupiranih dijelova Republike Hrvatske u hrvatski ustavno pravni poredak.
Šarinić je putem svoje tajnice nazvao Gorana Milinovića, šefa kabineta Slobodana Miloševića, s kojim se poznavao iz brojnih sastanaka na međunarodnim konferencijama kojima su obojica nazočili. Ovi Šarinićevi navodi u skladu su s izjavama za medije da predsjednik Tuđman nije telefonski razgovarao sa Slobodanom Miloševićem već je tu dužnost i obavezu prebacio na Hrvoja Šarinića.
Krunislav Olujić, bivši predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost, izjavio je da je na svom stolu imao telefon za šifriranu komunikaciju, kao i drugi visoki dužnosnici. Izrazio je sumnju u postojanje izravne veze između Pantovčaka i Dedinja, navodeći da je njegove razgovore s predsjednikom Tuđmanom putem kripto-telefona unaprijed najavljivala predsjednikova tajnica [9].
Iz ovih izjava vidi se da Vesna Škare Ožbolt eksplicitno negira postojanje direktne veze s Miloševićem, Krunoslav Olujić sumnja u njezino postojanje čime je ne negira eksplicitno nego iskazuje stav bliži odbacivanju njezina postojanja, a Hrvoje Šarinić negira njezino postojanje i telefonske kontakte s Miloševićem putem nje, ali kaže da je postojao telefon no da ga nitko od naših stručnjaka nije uspio staviti u funkciju.
Detalj s „našim stručnjacima“ koji telefon nisu uspjeli staviti u funkciju u suprotnosti je s Mesićevom izjavom koji je rekao da su telefon instalirali stručnjaci iz Srbije i da je veza bila aktivna. Istovremeno se na temelju Šarinićevih izjava može opravdano dovesti u pitanje vjerodostojnost tvrdnje da je Tuđman imao izravnu, kriptiranu telefonsku vezu s Miloševićem.
Naime, ako je predsjednik Tuđman u studenom 1993. zatražio od Šarinića da nazove predsjednika Miloševića i s njim dogovori tajni sastanak u Beogradu kako bi pokušao mirnim putem reintegrirati okupirana područja Republike Hrvatske u hrvatski ustavno-pravni okvir, onda se postavlja pitanje zašto takav poziv nije uputio sam. Jer po Mesićevim tvrdnjama, imao je izravnu, i to još kriptiranu telefonsku vezu s Miloševićem.
U odnosu izjava Mesića i Šarinića riječ je o suprotstavljenim izjavama političkog oponenta i izraženog Tuđmanova kritičara s jedne strane te jednog od najbližih Tuđmanovih suradnika s druge strane. Važno je i to što Mesić osobno nije bio upoznat s unutarnjim funkcioniranjem Tuđmanova ureda i telefonskim vezama u njemu nego su mu, prema njegovim riječima, iznesene informacije prenijele druge osobe.
S druge strane, Šarinić je za ovaj slučaj relevantna osoba jer je bio zadužen za uspostavu telefonske komunikacije s Miloševićem, što znači da ima informacije iz prve ruke, čime njegova izjava dobiva veću težinu. To ne znači automatski da je Šarinić u pravu nego da je njegova izjava u analitičkom smislu vjerodostojnija. Ipak, čak i uz uključivanje ostalih spomenutih aktera u argumentaciju, to je ipak ograničen broj dostupnih izjava iz medija.
Osim toga, prethodno navedeni izjavitelji imaju suprotne političke stavove zbog čega analiza samo njihovih izjava ipak nije dovoljna za konačan zaključak. To upućuje na potrebu za dodatnim, raznovrsnim i što neovisnijim izvorima. Pri tome, u ovakvom slučaju postojanje potpuno neovisnih izvora ostaje otvoreno. Stoga je metodološki ispravno zasad se suzdržati od konačnog zaključka te nastaviti analizu s drugim detaljima i proširenim popisom relevantnih svjedoka.
Postojanje crnog telefona u uredu predsjednika Tuđmana
Osnovno je pitanje je li u uredu predsjednika Tuđmana postojao crni telefon između 25. ožujka 1991. kada su Tuđman i Milošević održali sastanak u Karađorđevu i sredine 1993. kada su u Ured predsjednika stigli američki Motorola „crni“ telefoni za potrebe štićenog komuniciranja. Budući su u prvoj polovici devedesetih razni hrvatski dužnosnici u raznim državnim institucijama imali crne telefone koji su imali mogućnost povjerljivih razgovora, bitno je utvrditi :
a) Koji je model ili modele telefona predsjednik Tuđman imao na stolu 1991.-1993.?
b) Tko ih je instalirao?
c) U kojem se uredu nalazio crni telefon budući da je predsjednik Tuđman promijenio tri uredske lokacije?
d) Je li isti telefon s izravnom vezom prema Tuđmanu nađen u Miloševićevu uredu?
Model telefona
Izjavu o modelu telefona dao je ravnatelj HIS-a Ozren Žunec:
„Riječ je o kripto telefonu Philips pnvx 2017 koji može raditi u nezaštićenu modu gdje se ponaša kao običan telefonski uređaj i može se upotrijebiti za komunikaciju prema bilo kojem telefonskom pretplatniku, a priključuje se na standardnu analognu telefonsku paricu, odnosno nije nužna tzv. direktna ili vruća linija.
Da bi se prešlo u zaštićeni mod potrebno je ostvariti vezu s uređajem istog tipa. Oba uređaja moraju imati uprogramirane iste šifre i umetnute čip kartice koje im dopuštaju inicijalizaciju kriptirane komunikacije.“ [10].
Dakle, Mesić je pokazivao na telefon marke Philips, što se vidi i na slici 2. Gordan Akrap, bivši načelnik operativne uprave HIS-a, izjavio je u svrhu ove analize da je hrvatska obavještajna zajednica, sredinom 1993. dobila iz SAD-a oko 80 komada crnih telefona marke Motorola, vjerojatno model SECTEL 9600, za potrebe štićenog/tajnog komuniciranja. Neki od tih telefona postavljeni su i stavljeni u funkciju i u ured predsjednika Tuđmana. Telefoni su radili na kodirani ključ, a ne na karticu. Pored predsjednika Tuđmana i nekolicine njegovih najbližih suradnika u Uredu predsjednika, imali su ih premijer, državni ministri, načelnik glavnog stožera, zapovjednici rodova i grana, zapovjednici zbornih područja, šefovi službi, šefovi operativa službi i neki veleposlanici [11].
Vesna Škare Ožbolt nakon Mesićeve objave o postojanju crnog telefona dala je izjavu za Jutarnji list [3]. Izjavila je da „u Hrvatskoj postoji takvih 20-ak telefona i imaju ga, uz Predsjednika, državni ministri, premijer, predsjednik Sabora, šef HIS-a i svi važniji veleposlanici Hrvatske u stranim državama“ te da ga je predsjednik Tuđman koristio „za iznimno povjerljive razgovore s premijerom i veleposlanicima, a isti aparat postoji i u nekadašnjoj sobi Hrvoja Šarinića“.
Rekla je i da „ne postoji nikakva kartica, nego da ‘crni telefon’ ima svoj ključ, odnosno kod pomoću kojeg se pročišćava linija“. Škare-Ožbolt također pretpostavlja da je „u telefonu među mnogim telefonskim brojevima memoriran broj ureda srbijanskog predsjednika te sumnja da su oni koji su pregledavali podatke Miloševićev broj zamijenili s brojem hrvatskog veleposlanstva u Beogradu. Memorirani brojevi mogu se iščitati bez obzira na ključ koji služi isključivo za osiguranje razgovora od prisluškivanja“.
Ova izjava Škare Ožbolt iz 2000. o karakteristikama telefona i tko ga je sve koristio podudara se s Akrapovom izjavom iz 2025. danom povodom istraživanja ovog slučaja. No postoji razlika u karakteristikama telefona. Philips PNVX-2017 koristio je pametnu karticu s čipom i pripadajući PIN koji su umetanjem u uređaj omogućavali korištenje kriptografske zaštite razgovora [12]. Motorola SECTEL 9600 koristila je fizički ključ koji je umetanjem u telefon također omogućavao korištenje kriptografske zaštite razgovora [13].
Ova razlika upućuje na to da Mesić misli na Philips, a Škare Ožbolt i Akrap na Motorolu.
Prema dostupnim podacima o telefonu Philips PNVX, isti je proizveden u Nizozemskoj i u početku je služio za potrebe oružanih snaga Nizozemske i NATO-a. Nakon toga Philips je odlučio proširiti tržište i na druge državne službe, a po licenci su ga proizvodile još i Njemačka i Austrija. Stoga je izgledno da su ciljani korisnici bili i izvan uobičajenih nizozemskih i NATO struktura, ali unutar savezničkih država.
Mogućnost, iako teoretska, da su bar dva takva uređaja dospjela u Srbiju 1991. godine ne može se isključiti. Međutim, s obzirom na tadašnje sigurnosne okolnosti i ograničene informacije o njegovoj distribuciji u tom razdoblju, uporaba takvog uređaja za izravnu i povjerljivu komunikaciju između predsjednika Hrvatske i Srbije ne može se potvrditi bez dodatnih dokaza.
Instalacija telefona
Mesić je jednom prigodom izjavio da su „specijalci iz Beograda došli u Tuđmanov ured uspostaviti taj crni telefon“ [14], dok je drugom prigodom izjavio da je „iz Beograda došla jedna stručna delegacija iz njihove policije koja je instalirala telefon ’91.“ te da su mu službenici njegova ureda rekli da je to „direktna veza Tuđman – Milošević“ [15]. Damir Vargek, šef kabineta predsjednika Mesića, izjavio je da se javio djelatnik HIS-a koji je montirao telefon i potvrdio njegovu namjenu [4].
Postoji i izjava Hrvoja Šarinića da su telefon montirali djelatnici HIS-a:
„Crni telefon koji se naziva skramblirani ili kodirani služio je za razgovore s veleposlanicima jer se preko njega nije moglo prisluškivati razgovore. Takve telefone imalo je 40-ak visokih dužnosnika, a postavljali su ih stručnjaci iz HIS-a. Jesu li oni znali način kako prisluškivati razgovore, nije mi poznato.“[3].
Mesićeva i Vargekova te Šarinićeva izjava ne podudaraju se u detalju koji govori tko je instalirao telefon. Mesić kaže da su to napravili specijalci odnosno stručna delegacija policije iz Beograda, a Vargek i Šarinić da su ga montirali djelatnici HIS-a.
Djelatnici HIS-a nisu mogli instalirati telefone 1991. jer HIS tada nije postojao. Hrvatska izvještajna služba (HIS) osnovana je unutar Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS) koji je 21. ožujka 1993. utemeljen odlukom Predsjednika Republike Hrvatske [16]. UNS nije bio pravni slijednik nijedne ustanove pa tako HIS nije ni naslijedio ni preuzeo nečije djelatnike.
To znači da ne postoji mogućnost da je taj djelatnik HIS-a bio djelatnik neke druge izvještajno-sigurnosne službe 1991. koja se spominje kao godina kad je, prema njima, taj telefon instaliran. Prema tome, Vargekova izjava da mu se javio djelatnik HIS-a koji je instalirao telefon i potvrdio njegovu namjenu ne može biti točna ako se radi o instalaciji telefona u 1991., a može biti točna ako se radi o instalaciji telefona u 1993. godine.
Ako se radi o 1993. onda taj telefon nije služio za uspostavu izravne linije između Tuđmana i Miloševića. Ako se pak radi o 1991. onda telefon nije instalirao djelatnik HIS-a. U bilo kojoj varijanti Vargekova izjava ne može biti ispravna. Izjava Hrvoja Šarinića da su takve telefone postavljali stručnjaci iz HIS-a može biti točna jer prema opisu Šarinić govori o Motorolama koje su instalirane sredinom 1993. a što potvrđuju i izjave Škare-Ožbolt i Akrapa. Dosad navedeni detalji otklanjaju i mogućnost da je došlo do zabune na način da je Mesić pokazivao krivi telefon i da je sporni „crni telefon“ zapravo Motorola.
Lokacija telefona
Ured Predsjednika Republike Hrvatske (UPRH) prvo je bio u Visokoj ulici, a zatim se krajem 1990. preselio u Banske dvore gdje je bio do 7. listopada 1991. kada je Banske dvore avionima raketirala Jugoslavenska narodna armija u pokušaju ubojstva predsjednika Tuđmana. Nakon toga, Ured je preseljen na Pantovčak. Mesić tvrdi da je telefon instaliran nakon sastanka u Karađorđevu koji se održao 25. ožujka 1991. i da je postojao cijelo vrijeme rata.
Ta tvrdnja implicira da je telefon instaliran neposredno nakon tog sastanka, što znači da je tada telefon instaliran u UPRH u Banskim dvorima. Međutim, Mesić ga je pokazivao na Pantovčaku. Ako je isti uređaj prenesen iz Banskih dvora na Pantovčak, postavlja se pitanje tko ga je i kada premjestio, posebno s obzirom na okolnosti nakon pokušaja ubojstva predsjednika Tuđmana raketnim napadom JNA.
Odnosno pitanje je, ako su ga u Banskim dvorima instalirali Miloševićevi stručnjaci iz Beograda kako tvrdi Mesić, tko ga je deinstalirao u Banskim dvorima nakon raketiranja i ponovno instalirao na Pantovčaku?
Ako su ga instalirali direktno na Pantovčaku, onda se to nije dogodilo neposredno nakon sastanka u Karađorđevu nego barem šest do sedam mjeseci kasnije. Vremenski slijed lokacija UPRH-a dovodi u pitanje istinitost Mesićevih tvrdnji da su telefon instalirali stručnjaci iz Beograda nakon sastanka u Karađorđevu i da je veza postojala cijelo vrijeme rata. Isto je tako malo vjerojatno, čak i posve nevjerojatno, da bi Miloševićevi stručnjaci iz Beograda došli u raketnim napadom razorene Banske dvore kako bi stručno deinstalirali uređaj te ga opet instalirali u novom uredu predsjednika Tuđmana na Pantovčaku.
O postojanju takve veze u Miloševićevom uredu pronađena je izjava Gorana Svilanovića, ministra vanjskih poslova Savezne Republike Jugoslavije od studenog 2000. do travnja 2004. Na pitanje jesu li nakon promjene vlasti u Beogradu pronađeni slični materijali poput izravne telefonske linije, u svibnju 2001. odgovorio je da nemaju još takvu vrstu informacija te da ne zna hoće li one s vremenom isplivati. [2].
Vrijeme kada se Philips telefon pojavio u uredu predsjednika
Za telefone marke Motorola Sectel 9600 ustanovljeno je da su došli u Hrvatsku sredinom 1993. Za telefon marke Philips PNVX-2017, pregledom fotografija koje su bile dostupne u okviru ove analize, utvrđeno je da se na Tuđmanovom stolu prvi puta vidi minimalno krajem 1996., sredinom 1997. godine.
Da je riječ minimalno o kraju 1996. govori izgled predsjednika Tuđmana iz kojeg se vidi da je bolestan. U studenom 1996. liječnički nalazi ukazivali na zloćudnu bolest nakon čega je otišao na liječenje u SAD. Vjerojatnije je da je slika nastala 1997. za vrijeme ili nakon primanja kemoterapije.
U ovoj analizi nije utvrđeno kako i kada se taj telefon pojavio na Tuđmanovu stolu. Jedna pretpostavka je da je možda povezan s nekim tko je brinuo o njegovom zdravlju jer ga prije otkrića bolesti nema na fotografijama iz prethodnog vremena ni na jednoj lokaciji UPRH.
Izjave osoba iz najužega kruga predsjednika Tuđmana
Za potrebe ove analize zatražene su izjave osoba koje, s obzirom na svoje tadašnje dužnosti, mogu pružiti relevantne informacije o tome je li predsjednik Tuđman imao telefon s izravnom vezom prema predsjedniku Miloševiću. Njihove funkcije u vrijeme događaja navedene su uz svaku izjavu.
To su: Vjekoslav Brajević, Krešimir Kašpar, Zdravka Bušić, Osoba A, Mile Ćuk, Robert Travaš, Gordan Radin i Tihomir Vinković.
Izjava Vjekoslava Brajevića
Vjekoslav Brajević bio je od siječnja 1990. kontakt osoba za vezu između HDZ-a i tadašnjeg Republičkog sekretarijata za unutrašnje poslove (današnje Ministarstvo unutarnjih poslova), od svibnja 1991. načelnik 6. odjela Službe za zaštitu ustavnog poretka, zaduženog za osiguranje štićenih osoba i objekata, odnosno voditelj, prvenstveno protuizvještajnog, osiguranja Predsjednika Republike do njegove smrti.
„Nije mi poznato da je predsjednik Tuđman imao telefon namijenjen kriptiranom komuniciranju s predsjednikom Miloševićem. Nije mi poznato, a mislim da je to bilo nemoguće posebno u to vrijeme 1990.-1992. da bi takav telefon, namijenjen kriptiranom komuniciranju predsjednika Tuđmana s predsjednikom Miloševićem, postavili u Ured djelatnici srbijanske obavještajne zajednice. Predsjednik Tuđman se koristio „crnim“ telefonom marke Motorola koji su donijeli djelatnici HIS-a kad je htio komunicirati štićenim putem s nekim od hrvatskih dužnosnika. Imao je i prijenosnu verziju takvog telefona koji je, kad bi išao na put u inozemstvu, nosio general Kašpar.“ [18]
Izjava Krešimira Kašpara
Krešimir Kašpar je umirovljeni general-bojnik, pročelnik Vojnog kabineta predsjednika Republike Hrvatske od listopada 1992. do ožujka 1994. te pobočnik predsjednika Republike Hrvatske od ožujka 1994. do svibnja 2000.
„Nije mi poznato da je predsjednik Tuđman imao telefon s kojim je komunicirao s predsjednikom Miloševićem. Mi smo sredinom 1993. dobili crne telefone marke Motorola koji su bili kriptirani od strane djelatnika HIS-a koji su ih jedini održavali i povremeno provjeravali.
Moje zadaće nisu bile vezane za komunikaciju predsjednika u Hrvatskoj, ali kad bi predsjednik Tuđman išao na put, a posebno u inozemstvo, u posebnom sam kovčegu nosio tzv. „crni“ telefon koji je predsjedniku Tuđmanu omogućavao kriptirane razgovore s različitim sugovornicima u Hrvatskoj.
Nije mi poznato da je predsjednik Tuđman ikad s telefonom koji im je to navodno tajno omogućavao razgovarao s predsjednikom Miloševićem. Također mi nije poznato da se u Uredu predsjednika Republike nalazio telefon koji je predsjedniku Tuđmanu poklonio predsjednik Milošević na sastanku u Karađorđevu.“ [19]
Izjava Zdravke Bušić
Zdravka Bušić bila je pročelnica Ureda predsjednika Tuđmana od svibnja 1990. do sredine 1995. kada postaje savjetnica Predsjednika Tuđmana za iseljeništvo.
„Jedini ‘crni telefon’ koji je predsjednik Tuđman imao u svom uredu ikad jest crna Motorola koja je dobivena iz američke donacije sredinom 1993. godine. (Zdravka Bušić na ponuđenim fotografijama prepoznala je i označila upravo Motorolu 9600 kao taj crni telefon; nap. ATENA). Na stolu predsjednika Tuđmana dok je bio u Visokoj ulici i Banskim dvorima (do 7. listopada 1991.) te do sredine 1993. nije se nalazio ni jedan drugi telefon osim običnog uredskog telefona koji je vidljiv na fotografijama predsjednika Tuđmana za svojim radnim stolom.
Telefonski uređaji prikazani na objavljenoj fotografiji i nikad se nisu nalazili na predsjednikovom radnom stolu, niti na bilo kojem drugom stolu u njegovom uredu. Takve, i tako posložene telefonske uređaje nikada nisam vidjela u predsjednikovom uredu na Pantovčaku.
A što se razgovora s Miloševićem tiče, mogu odgovorno reći da predsjednik Tuđman nikada nije s njim telefonom razgovarao. Svi pozivi vezani uz Miloševića išli su preko predstojnika Ureda Predsjednika, gospodina Šarinića koji je razgovarao s njegovim šefom kabineta. Predsjednik Tuđman je bio preponosan da bi telefonom razgovarao s Miloševićem.
I da zaključim, po povratku sa sastanaka sa Slobodanom Miloševićem predsjednik Tuđman nije donio nikakve telefonske uređaje, niti su ikada dolazili „stručnjaci“ iz Srbije kako bi montirali bilo kakav telefonski uređaj.“ [20]
Izjava Osobe A
Osoba A bila je djelatnik HIS-a zadužen za programiranje i održavanje sustava štićene telefonske komunikacije od sredine 1992.
“HIS (Uprava za znanost i tehnologiju) bila je zadužena za osiguravanje komunikacija predsjednika Tuđmana. HIS je sredinom 1993. dobio veći broj kripto-telefona marke Motorola koji su programirani, povezani i dostavljeni različitim korisnicima u državnoj upravi: Uredu Predsjednika Republike Hrvatske, predsjedniku Vlade, državnim ministrima, šefovima službi iz sastava obavještajne zajednice, unutar obavještajne zajednice te oružanih snaga Republike Hrvatske te pojedinih diplomatsko-konzularnih predstavništava.
S tog se telefona nije moglo ni pod kojim uvjetima komunicirati štićenom vezom s bilo kim osim s telefonima koji su bili dio te mreže. U toj mreži nije se nalazio telefon koji je bio povezan s predsjednikom Miloševićem. Stoga se i nije mogao koristiti za takvu aktivnost.
Ne postoji mogućnost da je bilo kakav telefon instalirao bilo tko izvan hrvatskih službi, koje su osim postavljanja komunikacijskih uređaja u Ured radile i protuprislušne preglede. Apsolutno je nemoguće da bi bilo tko iz Srbije ušao u te prostorije i instalirao bilo kakve uređaje.
HIS je jedini upravljao telefonima za sigurno komuniciranje i nema govora o tome da je netko drugi to radio čak i u vremenu prije HIS-a. Ne sjećam se telefona marke Philips nego se radilo jedino i isključivo o telefonu marke Motorola koji je bio dio američke donacije većeg broja tih telefona iz 1993.
U srpnju 1999., na uporno inzistiranje i traženje iz SAD-a, predsjednik Tuđman prihvatio je preuzimanje jednog kripto-telefona marke Motorola, novijeg tipa. Amerikanci su to pravdali nužnosti uspostave komunikacijske veze između Tuđmana, Izetbegovića, Miloševića i američkih ambasada u Zagrebu i Beogradu na najvišoj razini.
Telefon je preuzet, postavljen, ali u njega nikad nisu uneseni kripto ključevi, nikad nije testiran, nikad nije pokrenut i nikad nije korišten. Nikad nije uočen niti je postojao bilo kakav uređaj koji je imao porijeklo iz Srbije kako se navodi u ovom članku.“ [21]
Izjava Mile Ćuka
Mile Ćuk umirovljeni je general-pukovnik, šef osobnog osiguranja predsjednika Tuđmana, pobočnik Predsjednika Republike Hrvatske od rujna 1992., zapovjednik 1. hrvatskog gardijskog zbora od njegovog osnivanja u veljači 1994. do siječnja 2000. te ravnatelj Stožera osiguranja pri Uredu za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske od osnivanja do siječnja 2000.
„Još sam sredinom 1989. počeo brinuti o sigurnosti tadašnjeg predsjednika HDZ, a kasnije predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana. Pratio sam ga na gotovo svim sastancima koje je imao u Hrvatskoj i inozemstvu u vrijeme koje spominjete: 1991. i 1992. godine. Bio sam i njegov neposredni pratitelj i tijekom cijelog sastanka u Karađorđevu.
Tvrdim da predsjednik Tuđman nije dobio niti jedan uređaj od predsjednika Miloševića kao ni od bilo kojeg drugog člana srpske delegacije. Također nitko iz delegacije koja je tamo bila nije dobio nikakav uređaj (pogotovo ne telefon) koji je tehnička služba trebala instalirati u kabinetu Predsjednika Tuđmana kako bi razgovarao s predsjednikom Miloševićem.“ [22]
Izjava Roberta Travaša
Robert Travaš od 1990.-1992. obnašao je dužnost pomoćnika predstojnika Ureda Predsjednika Republike Hrvatske.
„Nije mi poznato da je predsjednik Tuđman imao telefon namijenjen kriptiranom komuniciranju s predsjednikom Miloševićem. Također mi nije poznato da je predsjednik Tuđman telefonom ikad razgovarao s predsjednikom Miloševićem iz Ureda predsjednika Republike.“ [23]
Izjava Gordana Radina
Gordan Radin bio je pročelnik kabineta Predsjednika Republike Hrvatske od 1995.-2000.
„Nije mi poznato da je predsjednik Tuđman imao telefon namijenjen kriptiranom komuniciranju s predsjednikom Miloševićem. Također mi nije poznato da je predsjednik Tuđman telefonom ikad razgovarao s predsjednikom Miloševićem. Kriptirani telefon marke motorola tzv. „crni“ telefon održavali su djelatnici HIS-a koji su jedini imali pristup tom uređaju jer su ga oni i postavili kao i drugim telefonima u Uredu.
Koliko mi je poznato, kad bi predsjednik Tuđman htio razgovarati s nekim korištenjem kriptirane veze, pozvao bi jednu od tajnica koja bi nazvala tu osobu, pokrenula program za kriptiranje razgovora te predala slušalicu predsjedniku Tuđmanu. Na putovanjima u inozemstvo je pratio i general Kašpar koji je imao takvu Motorolu u prijenosnom kuferu s kojom je predsjednik Tuđman razgovarao, kriptiranom vezom, s nama u Uredu ali i s državnim dužnosnicima kad bi za to imao potrebe.“ [24]
Razgovor s Tihomirom Vinkovićem
Tihomir Vinković bio je tajnik Predsjednika Tuđmana za odnose s javnošću od ožujka 1996.
ATENA: Je li Tuđman ikad spominjao direktnu telefonsku liniju s Miloševićem ili potrebu za njom?
Vinković: NE.
ATENA: Je li Tuđman nakon sastanka u Karađorđevu dobio telefon od Miloševića?
Vinković: Ne znam.
ATENA: Je li Tuđman 1991. imao crni telefon na stolu ili u nekoj prostoriji u svojem uredu, neovisno o sastanku u Karađorđevu i Miloševiću?
Vinković: Da.
ATENA: Ako je imao, koje je marke bio telefon?
Vinković: Američke – motorola
ATENA: Gdje se točno nalazio taj telefon? (radni stol, posebna prostorija, sef itd. ?)
Vinković: Radni stol.
ATENA: Je li telefon imao posebne oznake ili bio drugačiji od ostalih uređaja u uredu?
Vinković: Boja crna.
ATENA: Tko ga je montirao?
Vinković: Ne znam, ali sigurno ovlaštene osobe.
ATENA: Tko zna tko ga je montirao? (ima li svjedoka montaže?)
Vinkovič: Ne znam (vjerojatno pročelnik kabineta).
ATENA: Postoji li mogućnost da su ga montirali specijalci iz Beograda?
Vinković: Ne vjerujem.
ATENA: Tko je sve znao za taj telefon?
Vinković: Telefon je bio na stolu (ne znam je li itko obraćao pozornost jer u toj prostoriji se nisu odvijali razgovori).
ATENA: Je li Tuđman ikad viđen da razgovara s Miloševićem preko crnog telefona?
Vinković: Netko je to vidio i kada?
ATENA: Je li telefon imao tipke s direktnim biranjem broja (npr. samo jedan kontakt za Miloševića)?
Vinković: S Miloševićem ne.
ATENA: Je li itko morao pripremati razgovore Tuđmana s Miloševićem ili su se nazivali spontano?
Vinković: Nisu se nazivali.
ATENA: Je li se vodila evidencija o tim pozivima (dnevnici, logovi, operateri)?
Vinković: Nepoznato jer takvih razgovora nije bilo.
ATENA: Je li Tuđman jedini smio koristiti taj telefon ili su mogli i drugi?
Vinković: Predsjednik nije osobno samostalno koristio CRNI telefon.
ATENA: Ako jesu, koji su to bili ljudi?
Vinković: Djelatnici kabineta.
ATENA: Je li se o postojanju takvog telefona razgovaralo u užem krugu ili je to bila tabu tema?
Vinković: Nitko to nije ni spominjao.
ATENA: Je li bilo reakcija drugih u uredu predsjednika kad je telefon instaliran tj. je li netko odbijao sudjelovati u radnjama vezanim uz taj telefon?
Vinković: Nitko to nije ni spominjao niti razgovarao o posebnoj vezi s Miloševićem.
ATENA: Ako je takav telefon postojao, je li to netko pokušao zataškati, kada i zašto?
Vinković: Telefon za komunikaciju isključivo s Miloševićem, po mojim saznanjima, niti je itko spominjao, niti je postojao. [25]
Diskusija o izjavama
Mesić i Vargek nemaju neposredno tehničko znanje o funkcioniranju Tuđmanovih komunikacija kao ni proceduralni okvir Tuđmanove komunikacije prema van, a njihove izjave temelje se na tvrdnjama navodnih trećih osoba koje nisu imenovane. S druge strane Šarinić i Ožbolt dali su određene tehničke i proceduralne detalje. Nove izjave znatno proširuju te detalje i otkrivaju dodatne pojedinosti u tom smislu. Osobe koje su dale izjave u svrhu ove analize imaju operativno i tehničko iskustvo u upravljanju Tuđmanovim komunikacijama te neposredan uvid u fizičku infrastrukturu, konkretne procedure i evidenciju poziva.
Iz njihovih izjava vidi se da postoji suglasje o tome da nisu postojali ni namjenski telefon niti izravna telefonska linija između Tuđmana i Miloševića. Sve navedene osobe djelovale su u okviru ureda predsjednika Tuđmana pa bi se tu moglo prigovoriti za moguću pristranost. Međutim, oni pripadaju malom krugu ljudi koji su relevantni i vjerodostojni jer su izravno sudjelovali u radu ureda predsjednika Tuđmana i kompetentni jer posjeduju tehničko i operativno znanje o komunikacijskim procedurama u njemu. Oni iznose upravo takve detalje koji su im poznati iz područja njihova rada, a ne političke ili politikantske interpretacije.
Nedostatak javno dostupnih dodatnih izjava, a time i njihove analitičke obrade, koje idu u prilog tvrdnji koja se provjerava je primjetan. Razlog leži u činjenici da u medijima nije pronađena nijedna dodatna izjava relevantnog svjedoka događaja.
Također, nije poznat jer nije ni objavljen (osim prof. Ozrena Žuneca) identitet osoba koje su, prema Mesićevim navodima, objašnjavali prirodu Philips telefona pa ih se nije moglo kontaktirati.
Na kraju, ovdje nije presudan broj izjava u korist neke od strana, nego relevantnost pridodanog sadržaja koja se očituje u vrsti uvida u komunikacije u uredu predsjednika Tuđmana, razini stručnosti izjavitelja i provjerljivosti navedenih informacija. Po tom kriteriju, nove izjave imaju snažniju analitičku i zaključnu vrijednost.
Utvrđivanje postojanja izravne telefonske linije
Bitno je pitanje kako stručnjaci 2000. mogu utvrditi da određeni telefon korišten od 1991. ima izravnu vezu s Miloševićevim uredom odnosno postoji li forenzički postupak kojim bi se to moglo utvrditi.
Postoje tri pravca provjere:
1. Trag telefonske linije: prema izjavama svjedoka, u ranim 1990-ima nije postojala fizička izravna linija prema Srbiji nego su pozivi išli preko Mađarske.
2. Forenzička analiza samog telefona kojeg spominju kao telefon koji je korišten za razgovore između dvojice predsjednika: nije poznato je li ta analiza provedena i na koji način.
3. Evidencija poziva: tijekom ovog istraživanja nije pronađena takva evidencija, niti je ona spominjana u medijima niti je spominju sugovornici. Relevantni svjedoci negirali su odvijanje razgovora iz kojih bi mogla proizaći takva evidencija. Iako to ne znači nužno da evidencija ne postoji ili da nije postojala, nego može biti da nije dostupna ili nije identificirana. Okolnosti upućuju na zaključak da takva evidencija ne postoji i nikada nije postojala jer se izravni telefonski razgovori Tuđmana i Miloševića kakve spominje Mesić nikada nisu odvijali.
Usporedba fotografija
Postoje brojne fotografije predsjednika Tuđmana za svojim radnim stolom u sva tri ureda koja je koristio (u Visokoj ulici, u Banskim dvorima i na Pantovčaku) na kojem se nalaze telefoni. Pregledane su:
– fotografije UPRH-a iz vremena predsjednika Tuđmana koje smo pronašli na internetu,
– u nama javno dostupnim tiskanim publikacijama
– te fotografije koje je na uvid dala Zdravka Bušić.
Izdvojene su tri fotografije relevantne za analizu ovog slučaja. Večernji list objavio je čistu fotografiju stola (slika 1) na kojoj se u lijevom donjem dijelu stola vidi Motorolin telefon. Feral Tribune objavio je fotografiju koja prikazuje Stjepana Mesića kako novinarima pokazuje crni telefon za koji navodi da je izravna veza s Miloševićem (slika 2). Na slici se vidi Philipsov telefon, a Motorola se ne vidi jer ju Mesić zaklanja tijelom.
Stoga se zaključuje da Mesić pokazuje Philipsov telefon kao taj s kojeg su, prema njemu, razgovarali predsjednici Tuđman i Milošević- Najranija Tuđmanova fotografija s Philips telefonom koju smo pronašli datira s kraja 1996. ili početka 1997. (slika 3). Moguće je da postoji još fotografija i da se na nekoj od njih vidi Philips telefon u vremenu prije kraja 1996., no u okviru ove analize takva fotografija nije pronađena.
Tvrdnju Expressa koji se poziva na Mesićevu izjavu ne podupire nijedan dokaz. Jedina osoba koja podupire Mesićevu izjavu je njegov šef kabineta, ali utvrđeno je da ona ni u kojoj varijanti ne može biti točna. S druge strane, izjave kompetentnih osoba raznih profila i zaduženja iz kruga predsjednika Tuđmana negiraju priču o postojanju telefona za izravnu tajnu komunikaciju Tuđmana i Miloševića od 1991. godine.
Osim osoba koje su izjave dale kao bivši djelatnici ureda predsjednika Tuđmana na raznim funkcijama, izjave su dale i osobe koje su imale neposredan operativni uvid u tehničku i sigurnosnu infrastrukturu komunikacija u Uredu predsjednika Tuđmana.
Kod njih postoji suglasje da nije postojala izravna telefonska veza između Tuđmana i Miloševića te da nije postojala mogućnost situacije u kojoj bi bilo tko izvan uskoga kruga domaćih stručnjaka instalirao telefone u uredu predsjednika Tuđmana, a kamoli netko iz Beograda ili Miloševićeva kruga.
Također, nitko od njih nije osobno ni od nekog drugog čuo da je Tuđman osobno telefonom nazivao Miloševića. Iz Beograda također nisu došli nikakvi dokazi o tome. Promjene lokacije ureda također ne idu u prilog tvrdnji da su telefon montirali stručnjaci iz Beograda i da je ta linija funkcionirala cijelo vrijeme od 1991. do 2000.
Na temelju izjava korisnika i svjedoka korištenja Motorola telefona i tehničkih karakteristika telefona, može se zaključiti da taj model nije služio za direktnu komunikaciju s Miloševićem. Mesić je novinarima pokazivao model Philips PNVX, međutim nitko se tog telefona ne sjeća, a na fotografijama je prvi puta uočen najranije krajem 1996. ili sredinom 1997. što upućuje na to da predsjednik Tuđman taj telefon nije koristio od 1991.
Budući da su telefonske pozive predsjedniku Tuđmanu uspostavljale osobe iz njegova ureda, nije realno da se taj telefon nalazio u nekoj drugoj prostoriji ili skriven pa da ga je predsjednik Tuđman koristio u tajnosti dok ga nitko ne vidi i ne čuje.
Jedan od svjedoka događaja navodi postojanje uređaja marke Motorola koji je dostavljen tek u drugoj polovici 1999. i kojim se, prema ideji iz SAD-a, između ostalog trebala odvijati i izravna komunikacija između predsjednika Tuđmana i Miloševića, ali taj telefon nikad nije bio stavljen u funkciju i ne odnosi se na ranije razdoblje.
Ključni nalazi ove analize su:
– izjave relevantnih osoba koje negiraju postojanje takozvanog crnog telefona od 1991.godine u uredu predsjednika Tuđmana te s njim povezane izravne linije prema uredu Slobodana Miloševića
– izostanak vjerodostojnih svjedoka koji bi takvu liniju potvrdili
– kontradiktorne izjave svjedoka koji potvrđuju postojanje crnog telefona i izravne linije, osobito s obzirom na neusklađenost oko toga tko je uređaj instalirao i u kojem razdoblju
– tehničke okolnosti koje onemogućuju fizičku uspostavu izravne linije u promatranom razdoblju
– nedostatak fotografija koje bi potvrdile prisutnost takvog uređaja prije kraja 1996. ili sredine 1997.
– nedostatak dokumentiranih zapisa o pozivima koji bi ukazivali na njezino postojanje.
Na temelju tih nalaza i u nedostatku vjerodostojnih dokaza koji bi upućivali na suprotno, u ovoj analizi zaključuje se da je tvrdnja o postojanju izravne telefonske linije između predsjednika Tuđmana i predsjednika Miloševića, ostvarene putem crnog telefona instaliranog u uredu predsjednika Tuđmana – neistinita odnosno netočna.
AUTORI: prof. dr. sc. Gordan Akrap/ dr. sc. Roman Domović
Izvori:
[1] Filip Sulimanec. Halo, jel to Franjo? Poseban telefon kojim su Tuđman i Milošević krojili Balkan. Express, 22.5.2025.
https://express.24sata.hr/top-news/halo-jel-to-franja-poseban-telefon-kojim-su-tudman-i-milosevic-krojili-balkan-29713 (pristupljeno 1.6.2025.).
[2] Bisera Lušić. Tuđman i Milošević godinama imali izravnu telefonsku vezu! Slobodna Dalmacija, 17.2.2000.
https://web.archive.org/web/20071217042104/http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20000317/novosti.htm (pristupljeno 1.6.2025.).
[3] Helena Puljiz. Mesić: Tuđman je imao direktnu telefonsku liniju s Miloševićem. Jutarnji list, 17.3.2000.
http://www.hsp1861.hr/vijesti/200317hp.htm (pristupljeno 1.6.2025.).
[4] Marko Biočina. Mesić: Tuđman i Milošević cijeli su rat bili na izravnom telefonu. Večernji list, 29.03.2013.
https://www.vecernji.hr/vijesti/mesic-tudjman-i-milosevic-cijeli-su-rat-bili-na-izravnom-telefonu-531299 (pristupljeno 8.6.2025.).
[5] jp. Vargek: Šarinić se sjetio da je Milošević taj telefon darovao Tuđmanu u Karađorđevu. Večernji list, 23.3.2000., str. 3.
[6] Tanja Božić. Glasoviti „crni“ telefon Tuđmanu osobno darovao Milošević. Večernji list, 25.3.2000., str. 29.
[7] Hrvoje Šarinić. Tuđmanovi transkripti autentični su i izlaze iz više centara. Večernji list, 2.6.2000., str. 7.
[8] Hrvoje Šarinić. Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem : između rata i diplomacije : 1993 – 1995 (1998), str. 13 i 21-33. Zagreb : Globus International, 1999.
[9] Ana Konta. Preko Motorolinog satelitskog sustava Iridium, Tuđman je s Miloševićem razgovarao za sedam dolara po minuti. Arena, 30.3.2000.
http://www.hsp1861.hr/vijesti/200330aren.htm (pristupljeno 8.6.2025.).
[10] S telefona kao što je bio Tuđmanov može se razgovarati sa svakim. Večernji list, 25.3.2000., str. 32.
[11] Izjava Gordana Akrapa za projekt ATENA u svrhu ove analize. Arhiv Instituta za istraživanje hibridnih sukoba.
[12] Crypto Museum. PNVX.
https://www.cryptomuseum.com/crypto/philips/pnvx/ (pristupljeno 8.6.2025.).
[13] Crypto Museum. SECTEL 9600.
https://www.cryptomuseum.com/crypto/motorola/sectel/9600.htm (pristupljeno 8.6.2025.).
[14] Slavica Lukić. Mesić za Jutarnji odgovara na optužbe da je izdajnik zbog svjedočenja u Haagu, ali i otkriva detalje famoznog sastanka Tuđmana i Miloševića. Jutarnji list, 23.12.2017.
https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/mesic-za-jutarnji-odgovara-na-optuzbe-da-je-izdajnik-zbog-svjedocenja-u-haagu-ali-i-otkriva-detalje-famoznog-sastanka-tudmana-i-milosevica-6870723 (pristupljeno 1.6.2025.).
[15] Dragan Štavljanin. Mesić: Rekao sam Genšeru, ‘i Srbija će se kupati u krvi’. Radio Slobodna Evropa, 26.11.2018.
https://www.slobodnaevropa.org/a/stjepan-mesic-100-godina-jugoslavije/29561621.html (pristupljeno 9.6.2025.).
Radio Slobodna Evropa. Mesić: Tito najveća politička ličnost našeg prostora. Youtube, 26.11.2018.
https://www.youtube.com/watch?v=u0iBdpmZMgQ (pristupljeno 9.6.2025.).
[16] Miroslav Tuđman. HIS: 1993 – 1998. Prvih pet godina Hrvatske izvještajne službe. National Security and the Future, Zbornik, Svezak 1, 2001.
https://www.nsf-journal.hr/NSF-Volumes/Focus/id/1102/his–1993—1998-prvih-pet-godina—hrvatske-izvjetajne-slube-brzbornik-svezak-1-2001. (pristupljeno 8.6.2025.).
[17] Anamarija Mlačak. Crni telefon, sefovi i podzemni bunkeri: Sve tajne Pantovčaka. 24 sata, 22.8.2015.
https://www.24sata.hr/news/crni-telefon-sefovi-i-podzemni-bunkeri-sve-tajne-pantovcaka-433262 (pristupljeno 9.6.2025.).
[18] Izjava Vjekoslava Brajevića za projekt ATENA u svrhu ove analize. Arhiv Instituta za istraživanje hibridnih sukoba.
[19] Izjava Krešimira Kašpara za projekt ATENA u svrhu ove analize. Arhiv Instituta za istraživanje hibridnih sukoba.
[20] Izjava Zdravke Bušić za projekt ATENA u svrhu ove analize. Arhiv Instituta za istraživanje hibridnih sukoba.
[21] Izjava Osobe A za projekt ATENA u svrhu ove analize. Arhiv Instituta za istraživanje hibridnih sukoba.
[22] Izjava Mile Ćuka za projekt ATENA u svrhu ove analize. Arhiv Instituta za istraživanje hibridnih sukoba.
[23] Izjava Roberta Travaša za projekt ATENA u svrhu ove analize. Arhiv Instituta za istraživanje hibridnih sukoba.
[24] Izjava Gordana Radina za projekt ATENA u svrhu ove analize. Arhiv Instituta za istraživanje hibridnih sukoba.
[25] Razgovor s Tihomirom Vinkovićem za projekt ATENA u svrhu ove analize. Arhiv Instituta za istraživanje hibridnih sukoba.
[26] Večernji list br. 13103, str. 29, 25.3.2000.
[27] Feral Tribune br. 757, str. 3, 18.3.2000.
[28] Ante Tomić. Tuđmanova akademska ostavština još živi. Danas u Osijeku lakše dobijete doktorsko zvanje, nego koronavirus. Jutarnji list, 26.6.2021.
https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/tudmanova-akademska-ostavstina-jos-zivi-danas-u-osijeku-lakse-dobijete-doktorsko-zvanje-nego-koronavirus-15083727 (pristup 9.6.2025.).
U hrvatskim medijima jučer se pojavila vijest da je policija uhitila muškarca zbog narušavanja javnog…
Mlade nogometaše trenirali su istaknuti hrvatski stručnjaci, a organizirana su i stručna predavanja, među ostalima…
HNK Vukivar 1991 raskinuo je ugovor s mladim golmanom Srđanom Nedićem (18). On je trebao…
Komentiraj