Josip Perković pušten na pogreb supruge, pokopana je na Mirogoju

Na zagrebačkom krematoriju danas je ispraćena Dragica Perković (79) , supruga Josipa Perkovića. Pogrebu je nazočilo oko dvije stotine prijatelja i poštovatelja, a najviše pažnje izazvao je dolazak Josipa Perkovića (80) koji je na posljednji ispraćaj supruge doveden iz zatvora.

Njemački sud u Münchenu 2016. godine proglasio je Josipa Perkovića krivim za sudjelovanje u politički motiviranom ubojstvu Stjepana Đurekovića i osudio na doživotnu kaznu zatvora koju danas služi u Hrvatskoj.

Sprovodni obred Dragica Perković obavljen na Krematoriju Zagreb, a vodio ga je svećenik Katoličke Crkve. Josip Perković doveden je u zatvorskoj odjeći – plavoj traper odori i tenisicama. Pokraj njega je cijelo vrijeme bio sin Saša i na momente ga pridržavao. Policijska pratnja bila je diskretna, gotovo neprimjetna i nije remetila sprovodni obred.

Cijelo vrijeme pogreba Josip Perković je držao je ruku na srcu. Ili grlio unuka. Nije bilo nemoguće ne primijetiti da Perković, iako je bio komunistički agent, vrlo dobro poznaje obrede Katoličke Crkve. I cijela mu obitelj. Zagrobno slovo, nakon molitve svećenika, održala je unuka.

Od poznatih osoba na pogrebu je viđen bivši eurozastupnik Mislav Kolakušić, a primijetili smo i nekolicinu poznatih lica iz obavještajnog sustava RH početkom 90-ih godina. Udbaške kadrove, barem one javno poznate, nismo vidjeli.

Ime Josipa Perkovića već desetljećima izaziva kontroverze u hrvatskoj javnosti. Bivši obavještajac, koji je karijeru započeo u jugoslavenskoj tajnoj službi, a nastavio u hrvatskim sigurnosnim strukturama, postao je simbol mračne strane političke povijesti — one koja uključuje nadzor, progon i likvidaciju političkih protivnika.

Tko je Josip Perković

Rođen 1945. u Ličkom Novom Selu, Perković je diplomirao ekonomiju, no njegov profesionalni put ubrzo je skrenuo prema sigurnosnim strukturama tadašnje Jugoslavije. Početkom 1970-ih započeo je rad u Službi državne sigurnosti (SDS), poznatijoj kao UDBA, u Osijeku. Kasnije je prebačen u Zagreb, gdje je vodio odjel za nadzor nad hrvatskom emigracijom — posebno onom koja je djelovala protiv komunističkog režima.

U tom razdoblju UDBA je bila poznata po brutalnim metodama obračuna s disidentima, uključujući atentate u inozemstvu. Perković je bio jedan od ključnih ljudi u operacijama koje su imale za cilj eliminaciju političkih protivnika režima.

Ubojstvo Stjepana Đurekovića i njemačka presuda

Najzvučniji slučaj vezan uz Perkovića je ubojstvo Stjepana Đurekovića, bivšeg direktora INA-e i emigranta koji je 1983. ubijen u Wolfratshausenu, blizu Münchena. Njemačko pravosuđe godinama je istraživalo slučaj, a Perković je bio među osumnjičenima za organizaciju likvidacije.

Nakon višegodišnjih političkih prepucavanja i pravnih manevara, uključujući donošenje tzv. “Lex Perković” kojim se pokušalo spriječiti izručenje bivših obavještajaca Njemačkoj, Perković je 2014. ipak izručen. Suđenje u Münchenu završilo je 2016. presudom: doživotni zatvor zbog sudjelovanja u politički motiviranom ubojstvu.

Lex Perković: Zakon koji je potresao Hrvatsku

Izručenje Josipa Perkovića Njemačkoj 2014. godine bio je pravni i politički događaj koji je duboko potresao hrvatsku javnost i izazvao međunarodne reakcije. Njemačko pravosuđe tražilo je Perkovića temeljem europskog uhidbenog naloga (EUN) zbog sumnje da je sudjelovao u organizaciji ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. u Wolfratshausenu.

Donošenje zakona, na kojem je inzistirao Zoran Milanović, a kojim se ograničavalo izručenje za zločine počinjene prije 2002. izazvalo je diplomatski sukob između Hrvatske i Njemačke, ali i širu raspravu unutar Europske unije o vladavini prava.

Kritičari su tvrdili da se zakon donosi kako bi se zaštitili pojedinci poput Perkovića, dok su zagovornici isticali suverenitet pravnog sustava. Europska komisija je zaprijetila sankcijama, a Hrvatska je na kraju povukla sporni zakon, omogućivši izručenje.

Nakon što je Vrhovni sud odbio žalbe na odluku o izručenju, a Ustavni sud odbacio ustavnu tužbu Perkovićeva odvjetnika Ante Nobila, nestale su sve pravne zapreke. Perković je zrakoplovom prevezen u München, gdje je započeo sudski postupak koji je trajao oko dvije godine.

Suđenje u Münchenu: presuda za političko ubojstvo

Njemački sud u Münchenu 2016. godine proglasio je Josipa Perkovića krivim za sudjelovanje u politički motiviranom ubojstvu Stjepana Đurekovića. Presuda je bila doživotna kazna zatvora, uz obrazloženje da je Perković djelovao kao agent jugoslavenske tajne službe u cilju eliminacije političkog protivnika režima.

Suđenje je bilo medijski popraćeno, a svjedočili su brojni bivši obavještajci, emigranti i stručnjaci za sigurnosne strukture bivše Jugoslavije. Perković je cijelo vrijeme tvrdio da je nevin i da je proces politički motiviran.

Prilagodba kazne u Hrvatskoj –  30 godina zatvora

Nakon izdržavanja dijela kazne u Njemačkoj, Perković je prebačen u Hrvatsku. Županijski sud u Zagrebu priznao je njemačku presudu, ali ju je prilagodio hrvatskom zakonodavstvu, koje ne poznaje doživotnu kaznu za djela počinjena u vrijeme kada je ubojstvo počinjeno.

Vrhovni sud je 2019. odbio žalbu Josipa Perkovića i potvrdio odluku Županijskog suda. Time je presuda postala pravomoćna, a Perković je nastavio služiti kaznu u hrvatskom zatvoru.

Prema izjavama njegova odvjetnika, uz uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i zatvoru, Perković bi mogao biti pušten na slobodu oko 2028. godine, kada navrši 15 godina zatvorske kazne.  U Hrvatskoj  se uvjetni otpust može zatražiti tek nakon odslužene polovice kazne, a u praksi se odobrava tek po izvršenju dvije trećine kazne

Pismo generala – poziv na pomilovanje

U travnju 2022., sedmorica umirovljenih generala Hrvatske vojske — Ante Gotovina, Ivan Čermak, Pavao Miljavac, Ljubo Ćesić Rojs, Marinko Krešić, Krešimir Ćosić i Davor Domazet Lošo — uputili su pismo predsjedniku Republike Zoranu Milanoviću tražeći da pomiluje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, bivše obavještajce osuđene u Njemačkoj na doživotni zatvor zbog sudjelovanja u ubojstvu emigranta Stjepana Đurekovića.

U pismu su istaknuli zasluge Perkovića i Mustača u Domovinskom ratu, spomenuli njihovu poodmaklu životnu dob i zdravstveno stanje i poziv na nacionalnu pomirbu, s naglaskom da su obojica „brigadiri Hrvatske vojske“ koji su dali doprinos obrani zemlje.

General Ante Gotovina dodatno je objasnio da je pismo potpisao „iz ljudskih i moralnih razloga“, naglašavajući da ih je upoznao na početku rata i da su tada „radili za interese Hrvatske“.

Pismo generala kojim se tražilo pomilovanje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača izazvalo je veliku političku i društvenu polemiku. Dio javnosti i političara osudio je inicijativu, ističući da su Perković i Mustač osuđeni za političko ubojstvo u demokratskoj državi i da je riječ o državnom terorizmu.

Generali Marinko Krešić i Krešmir Ćosić povukli je potpis. Krešić je rekao da “ne želi biti uzrok podjela“ i da je potpisao vođen idejom pomirbe, ali da je reakcija javnosti pokazala da to nije shvaćeno na taj način.

Predsjednik Milanović nije udovoljio zahtjevu za pomilovanjem. Iako je ranije u više navrata kritizirao način na koji su Perković i Mustač izručeni Njemačkoj, u ovom slučaju nije donio odluku o pomilovanju, čime je slučaj, s pravosudnog aspekta, ostao zatvoren.

M. Marković/Foto: Maxportal©