Junak FALIŠ-a, dezerter Benkovca

Milanović i Benkovac – to je ljubav koja se nikad neće dogoditi. Jer tamo nema protokolarne uljuljkanosti, nema ugodne scenografije ni predvidljive publike. Tamo ima zvižduka, psovki i neugode. A predsjednik, taj “buntovnik bez razloga”, zvižduk podnosi kao vampir češnjak.

Zato je odlučio preskočiti Benkovac i ušetati u Šibenik, na FALIŠ, festival lijevih intelektualaca gdje se sve odvija u atmosferi salonskog razumijevanja.

Na FALIŠ-u je, dakako, hrabro govorio o svemu i svačemu. To je ona poznata Milanovićeva hrabrost – hrabrost bez posljedica. Uvijek spreman podići glas na konferenciji za novinare, uvijek spreman zapjeniti se u verbalnom okršaju s novinarom ili političkim suparnikom. Ali kad dođe do stvarnog susreta s narodom, pogotovo onim nepodložnih njegovom šarmu, Milanović nestaje. Nestaje iz Benkovca, iz Dalmacije, iz svake prilike gdje bi mogao biti suočen s onim što nije kontrolirano.

Jer hrabrost nije govoriti pred publikom koja te obožava. Hrabrost je otići među ljude koji te ne vole i stati tamo kao predsjednik, a ne kao sitni političar. Da je otišao u Benkovac, suočio bi se s realnošću koja nije uljepšana PR-om. Zvižduci bi mu rekli više od svih anketa. Psovke bi ga podsjetile da Hrvatska nije FALIŠ ni salonska rasprava u Zagrebu. Ali on to nije htio. On je pobjegao od toga, i time sam sebe razotkrio – ne kao hrabrog lidera, već kao političara koji bira sigurnu zonu.

Milanović se voli prikazivati kao izvan sistema, kao lone rider koji se bori protiv establišmenta. Ali taj njegov “bunt” nije ništa drugo nego poza. Jer pravi buntovnici idu ondje gdje je neugodno, gdje se riskira. On pak bira scene koje su mu naklonjene. Njegov “izlazak iz sistema” zapravo je najkonformističkiji čin – odlazak među prijatelje, na festival gdje nema rizika ni stvarne polemike.

U Benkovcu bi pokazao da je predsjednik svih građana. Da je spreman stati pred one koji ga ne ljube i one koji ga ne razumiju. Bio bi to čin državnika, gesta koja bi nadrasla sve političke podjele. Umjesto toga, izabrao je intelektualni salon, udobni kauč lijeve publike, festival gdje mu je najveća prijetnja – dosada.

On voli o sebi misliti kao o čovjeku hrabrosti. No njegova hrabrost je samo retorika – riječ bez pokrića. On je hrabar dok ne postoji opasnost. Hrabar dok ga nitko ne izaziva. Hrabar dok je publika sklona. To nije hrabrost, to je gluma. I zato je njegov odlazak na FALIŠ puno više od običnog izbora programa – to je politička poruka. Poruka da se predsjednik boji vlastitog naroda, boji se zvižduka, boji se stvarnog života.

U zemlji koja vapi za vođom spremnim stati pred sve građane, Milanović ostaje predsjednik jedne scene, jednog kruga, jednog festivala. Predsjednik koji ne može podnijeti rizik, već ga sustavno izbjegava. I zato će Hrvatska još dugo čekati nekoga tko se ne boji zvižduka, nekoga tko će imati snage reći: “Ja sam predsjednik svih, i onih koji me mrze i onih koji me poštuju.” Milanović? On se boji svega – osim aplauza.

M. Marković/Foto: Ured predsjednika