‘Kosturi iz ormara’ Mile Đukanovića stižu na naplatu: Crna Gora i ukradena flota JRM-a

Šefu crnogorskog parlamenta Andriji Mandiću i premijeru Milojku Spajiću odnosi s Hrvatskom postaju sve neugodniji, sve teži. Ne zato što se službeni Zagreb promijenio, nego zato što se povijest više ne da gurati pod tepih.

Na naplatu dolaze stari, debeli i dobro dokumentirani računi – oni koje je devedesetih stvorila prevarantska politika Mila Đukanovića, a koji ih nikada nije imao namjeru platiti, već ih je mirno ispostavio svojim nasljednicima na čelu crnogorske države. 

Najveći među njima težak je više od dvije milijarde američkih dolara: riječ je o vojnoj imovini JNA, prije svega ratnoj floti JRM-a, koja je protupravno odvučenoj iz hrvatskih luka 1991. godine. Uz nju i simbolički najvažniji brod – školski jedrenjak “Jadran”, danas privezan u Tivtu.

Crnogorska obrana tog čina svodi se na argument koji vrijeđa elementarnu inteligenciju: u trenutku proglašenja hrvatske neovisnosti, “Jadran” se zatekao u Tivtu, pa – zaključuju – prema tome pripada Crnoj Gori.

Ako je to, po Crnogorcima, kriterij vlasništva, podsjećamo da se 89 posto flote JRM-a u tom istom trenutku proglašenja hrvatske državne nezavisnosti nalazilo u hrvatskim lukama. Alternativno, neka Crna Gora plati ono što je odnijela. Sve ostalo je sofistika za malu djecu. Jer činjenice su tvrdoglave.

Prvo, “Jadran” je dio ukupne diobene mase vojne imovine koju je JNA 1991. godine protupravno otuđila s teritorija Republike Hrvatske. To nije bila tehnička preraspodjela, nego ratni plijen prisvojen po principu jačega.

Drugo, u hrvatskim lukama bilo je bazirano 89 posto kompletne flote JRM-a, uključujući i “Jadran”. Ta flota i sva ostala vojna imovina, vrijedna više od dvije milijarde dolara, jednostavno je oteta.

Treće, i ključno: mjesto baziranja je vlasnički papir svakog vojnog sredstva. “Jadran” je, kao školsko sredstvo vojnopomorskih učilišta, desetljećima bio stalno baziran u hrvatskim lukama, posljednje u ratnoj luci Lora u Splitu. Tivat nikada – ni formalno, ni operativno – nije bio njegova luka baziranja.

Sve vojne škole kojima je “Jadran” pripadao kao nastavno sredstvo, nalazile su se od 1933. do 1991. godine na teritoriju Hrvatske. Nikada u tom razdoblju, niti jedna vojna škola nije se nalazila na teritoriju Crne Gore. Ta činjenica poznata je svim „vrapcima na grani“, osim crnogorskim „svrakama“ koje već dva desetljeća složno grakću kako je “Jadran” njihov. Ali, uredno bježe od međunarodne arbitraže “k’o vrag od tamjana”.

Četvrto, da nije bilo ratne agresije, “Jadran” nikada ne bi ostao u Tivtu. Bio bi ondje gdje mu je mjesto – u Splitu, u Lori, kao dio hrvatske pomorske tradicije.

Peto, moralno najneugodnije za crnogorsku stranu: izgradnju broda iniciralo je još 1925. godine splitsko pomorsko društvo Jadranska straža, koje su osnovali ugledni građani Splita. Njihova sredstva i politički utjecaj bili su presudni za zatvaranje financijske konstrukcije. Konstruktor broda bio je Hrvat Josip Škarica iz Rijeke, koji je u “Jadran” ugradio znanje i estetiku tisućljetne hrvatske brodogradnje. “Jadran” nije nastao u Tivtu, niti je ondje ikada imao svoju luku baziranja – ondje je samo zatečen ratom.

U aktualnom momentu unutarcrnogorskih političkih odnosa, ključni lik priče je, naravno, Milo Đukanović – čovjek koji je tri desetljeća vladao Crnom Gorom, a državu napustio kao loš knjigovođa: bez zatvorenih bilanci, s ladicama punim neplaćenih računa.

Dok je sebi gradio biografiju državnika, Crnoj Gori je ostavio naslijeđe neriješenih sporova s Hrvatskom, minirano političko dvorište i pravne tempirane bombe koje danas eksplodiraju u rukama njegovih nasljednika.

Zato danas nije nimalo lako ni Andriji Mandiću ni Milojku Spajiću: oni ne rješavaju svoje probleme, nego podmetnute Đukanovićeve dugove. A dugovi iz devedesetih, osobito oni nastali ratom i pljačkom, ne zastarijevaju – samo s vremenom postaju skuplji i po one koji ih trebaju platiti sve teži “uteg” oko vrata.

Trenutna situacija je slijedeća: Mandić i Spajić pokušavaju Crnu Goru uvesti u Europsku uniju. Pri tome ih, među ostalim, sprečava i hrvatski sukcesijski “uteg” koji im je natovario Đukanović. Budući da im niti međunarodno sukcesijsko, niti međunarodno pomorsko pravo ne idu u prilog, ovaj spor s Hrvatskom će sigurno izgubiti. 

S druge strane Đukanović, koji je ovaj problem mogao riješiti još 2006. godine, odmah po crnogorskom osamostaljenju, nije to učinio jer naprosto nije htio. Jednostavnije i unosnije bilo mu je rasprodavati tuđu imovinu, makar po cijeni kile starog željeza, nego susjedima koji su godinama čuvali njegovu političku fotelju, ponuditi neko časno rješenje.

Dakle, Milo sada iz prikrajka čeka da postojeća politička garnitura na vlasti “spuši” dvije milijarde crnogorskih dolara i vrati hrvatski školski brod “Jadran”, a svojevremeno dok je bio na vlasti odbio je više nego časnu ponudu hrvatskog potpredsjednika Vlade i ministra obrane Damira Krstičevića da vrati samo brod, a da će Hrvatska odustati od daljnjih potraživanja.  Bila je to ponuda života koja se ne odbija, a posebno ne na prepotentan Milov način.

Crna Gora je tada mogla elegantno skinuti financijsku “omču” oko vrata i hrvatskim sredstvima riješiti svoje crnogorske dugove.  Mandić o svemu tome, garantirano, pojma nema.

Nakon što postojeća politička garnitura u Crnoj Gori izgubi spor javit će se “besmrtni” Milo i žestoko optužiti postojeću političku garnituru za izdaju državnih interesa. Što će potom crnogorska država učiniti s Milom tek ćemo vidjeti!

U svakom slučaju nadolazeći tjedni i mjeseci u Crnoj Gori bit će vrlo, vrlo interesantni! Isti crnogorski politički “štosevi” ne prolaze vječno! Hrvatska državna politika pred dvije godine jasno je rekla: “Dosta je bilo!”. 

Zato je krajnje vrijeme da se prestane s folklornim objašnjenjima i jeftinim izgovorima. Ako Crna Gora želi normalne, dobrosusjedske odnose s Hrvatskom, mora prihvatiti činjenicu kako se oteta imovina ne može legalizirati protokom vremena. Savjeti raznih “eksperata” poput Žarka Puhovskog koji se, u principu, svode na “mudre” savjete Crnogorcima kako im je najbolje da šute dok “hrvatski psi laju”, jer najbitnije je da njihova “karavana” prolazi dalje, neće se pokazati dobrim savjetima.

Toga su svjesni i neki Milovi admirali koji ovih dana panično predlažu da se što prije angažiraju vrsni stručnjaci međunarodnog prava, a da o međunarodnom sukcesijskom pravu prestanu laprdati razni novinarski kvazi stručnjaci, koji svojim javnim istupima samo čine štetu crnogorskim interesima.

Zna taj admiral jako dobro što je Milova i njegova ekipa ostavila svojim nasljednicima, i koliko to može koštati crnogorsku državu i njene porezne obveznike!  

U Hamburgu, pred Međunarodnim sudom za pravo mora, ili pred bilo kojim drugim međunarodnim sudištem ne prolaze bajke o “zatečenom stanju” nakon agresije. Prolaze dokumenti i pravne činjenice. A one su savršeno jasne. Sve ostalo je produžetak politike iz 1991. Samo bez uniforme.

M. Marković/Foto: Ured predsjednika