Kotromanović: Što ako NATO pukne pa Srbi ili Mađari krenu po dijelove Hrvatske?

Nakon toga sudjelovao je u svim ratovima koje je inicirao SAD, osobito u posljednjih 30 godina, kao što su operacije Pustinjska oluja I i II, Irak te dva puta Afganistan – europske države, kao i druge zemlje, uključujući Australiju i Kanadu, snažno su dale svoj doprinos, uz velike žrtve koje su podnijele u tim sukobima koje je inicirao SAD. Ta je veza, dakle, uvijek bila snažna.

Teško mi je zamisliti da bi došlo do okupacije Grenlanda od strane SAD-a. To bi doista izazvalo tektonske promjene u geopolitici i geostrategiji. Takav savez više ne bi funkcionirao na isti način.

Već smo imali primjer kada je Francuska (De Gaulle) šezdesetih godina izašla iz vojne strukture NATO-a jer nije bila zadovoljna politikom Saveza, prije svega politikom SAD-a prema NATO-u.

Postavlja se pitanje bi li došlo do raspada NATO-a u slučaju izravne intervencije SAD-a na Grenlandu, gdje već imaju vojnu bazu i gdje bi sutra mogli dodatno pojačati svoje snage.

Teoretski, mogli bi ondje poslati i 100 tisuća vojnika. Ako bi se odlučili na takav potez, to bi ozbiljno poremetilo euroatlantske odnose i vrlo je moguće da bi se Europa tada potpuno osvijestila, barem dok traje ovakva politika SAD-a prema Europi koju vodi Trump i njegova administracija. Moguće je da bi se čekala promjena politike u SAD-u i dolazak ljudi koji bi drukčije gledali na geopolitiku i globalnu strategiju. Sve su to otvorena pitanja.

Osobno smatram da Trump ipak neće napraviti taj korak. To bi izazvalo ozbiljne turbulencije unutar SAD-a, kako u njegovoj vlastitoj stranci – republikancima. On mi se čini kao čovjek bez čvrstih političkih ideala, više kao „one man show“ ili „dok ide – ide“, a takav bi potez dodatno ojačao Demokratsku stranku i dao joj snažnu agendu, temu za buduće kampanje, bilo za Kongres, Senat ili predsjedničke izbore. Zato ne znam koliko bi to bio pametan i mudar potez Trumpove administracije da krene u takvu avanturu.

Danas smo vidjeli objavu Bijele kuće na X-u uz grafičku simulaciju na kojoj Trump gleda kroz prozor Ovalnog ureda prema karti Grenlanda. Je li to ipak dodatan znak da je ozbiljan u namjeri oko Grenlanda?

On već mjesecima govori i komentira da je Grenland nužan za nacionalnu sigurnost SAD-a, tako da u tom kontekstu ova objava nije ništa novo. No njega treba shvatiti i ozbiljno. Kroz svoje izjave, šale i istupe on često nagovještava što bi se eventualno moglo dogoditi. To smo vidjeli i u slučaju Venezuele. Prije nekoliko mjeseci načelno je upozoravao da je moguća intervencija ili pokušaj svrgavanja predsjednika Venezuele.

Međutim, Grenland je nešto sasvim drugo. On je dio Danske, članice Europske unije i NATO-a, i zato se nadam da do toga ipak neće doći. Takav bi scenarij zasigurno odgovarao ruskoj nacionalnoj politici i Vladimiru Putinu jer bi to bio „čavao u lijes“ transatlantske suradnje koja je funkcionirala vrlo dobro desetljećima, pa i dulje.

Trump je dosad pokazao da je dosljedan u provođenju onoga što najavi, čak i kada to zvuči kao „šala“. Ako bi došlo do neke vrste invazije na Grenland i pucanja unutar NATO saveza, postavlja se pitanje postoji li mogućnost stvaranja europskog NATO-a – koliko bi takav savez bio jak i koliko bi Europa sama mogla nositi teret sigurnosti.

Europske snage mogle bi biti vrlo kompetentne i snažne, ali bi morale dodatno jačati svoje obrambene sposobnosti. To je već postalo jasno nakon ruske agresije na Ukrajinu, jer su se do sada uglavnom oslanjale na „velikog brata“ – SAD. To je moguć scenarij ako dođe do same okupacije Grenlanda.

U takvom scenariju ostaje otvoreno pitanje bi li europske zemlje bile jedinstvene. Vidimo na brojnim primjerima da jedinstvo nije uvijek zajamčeno – primjerice, kako bi reagirale Češka, Slovačka ili Italija?

Pitanje je bi li se stvorio novi blok preostalih članica NATO-a, uključujući Kanadu i Australiju, te bi to moglo funkcionirati kada bi se postavila nova pravila i uvjeti. Europa bi tada morala shvatiti da je u velikoj mjeri prepuštena sama sebi i da mora ozbiljno razvijati vlastite obrambene sposobnosti.

Ostaje i pitanje bi li se u tom slučaju raspala Europska unija ako pojedine zemlje ne bi slijedile zajedničku sigurnosnu i obrambenu politiku Unije.

Sve su to vrlo zanimljiva i otvorena pitanja na koja je danas teško dati precizan odgovor. To je „ki bi da bi“. Opcije će se mijenjati i prilagođavati situaciji kakva u tom trenutku bude.

Jeste li zadovoljni obrambenom spremnošću Hrvatske kakvu danas imamo i najavama o novom naoružanju?

Hrvatska vojska jedna je od najmlađih vojski u Europskoj uniji i NATO-u. Izašla je iz rata s tehnikom koju smo većinom zarobili, a dio smo i kupovali. Daljnji razvoj, opremanje i modernizacija nužni su i čine stalan ciklus. Uvijek će biti potrebno uvoditi nove sustave. Ono što danas imamo, za deset, dvanaest ili petnaest godina ponovno će morati biti zamijenjeno. Oružane snage stalno prolaze kroz cikluse opremanja, modernizacije i uvođenja novih sustava.

Smatram da sve sustave koje kupujemo moramo u potpunosti dovesti u operativnu uporabu i da na njima budemo stopostotno osposobljeni. Ne smije nam se dogoditi ono što se, primjerice, dogodilo Venezueli – kupovali su moderne sustave, ali ih nisu integrirali u postojeće, nisu osposobili ljude i nisu ih održavali. To je najveća zamka svih vojski. Nije lako uvesti moderne sustave u operativnu uporabu.

Naša vojska ide postupno. Mi nismo bitan faktor u globalnoj geopolitici, već moramo prvenstveno misliti na vlastite interese i biti vrlo budni kada je riječ o regiji. Jer ovo sve što se danas događa u našem okruženju za Hrvatsku je za mene važnije i relevantnije od onoga što se zbiva negdje daleko.

S obzirom na to da nam je Rutte došao u Hrvatsku, je li to poruka da je uz nas, bez obzira na to što se događa u regiji. Vidimo huškačku retoriku iz Srbije. Koliko je situacija ozbiljna?

Što se tiče Hrvatske, mislim da se kao država ponašamo ozbiljno, odgovorno i s dostojanstvom. Naši političari, za razliku od srpskih, ne koriste huškačku retoriku. U Srbiji je politička scena kaotična, a mi smo u njihovoj retorici jasno označeni kao neprijatelji. Tako su okarakterizirali gotovo sve naše saveze. Ne shvaćaju da smo članica NATO-a i da imamo potpuno drugačija pravila te da moramo dosezati određene standarde u opremanju, razvoju i modernizaciji.

Da, po mom mišljenju, Srbija je glavni sigurnosni problem jugoistočne Europe. Politika takozvanog „srpskog svijeta“ djeluje destabilizirajuće – kroz Srbe u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, na Kosovu, pa čak i u Hrvatskoj. Na taj način projiciraju svoje ideje i rade na destabilizaciji cijelog prostora, danas na suptilniji način nego prije, financiranjem i političkim utjecajem.

Zato Hrvatska mora biti stalno spremna. Hrvatske snage moraju se kontinuirano trenirati i biti spremne za prvi dan mogućeg sukoba – to je temeljni moto svake ozbiljne vojske.

Vidimo kakvo je stanje u Bosni i Hercegovini, kao i stalne prijetnje odcjepljenja Republike Srpske. To su ozbiljni sigurnosni izazovi, a neodgovorna i huškačka politika iz Beograda radi na tome da ovaj prostor ne ide u budućnost.

A posebna se pozornost u srpskoj politici usmjerava i prema Kosovu. Više sam puta rekao da, kada bi se dogodio potpuni slom Ukrajine, smatram da bi Srbija bila spremna bez većih zadrški pokušati intervenirati na Kosovu, “potući se za taj prostor”.

Takve su pokušaje već provodili preko skupina koje su organizirale, trenirale i slale srpske tajne službe i vojska, s ciljem provođenja subverzivnih i terorističkih aktivnosti – što se, u suštini, i može okarakterizirati kao čisti terorizam.

Što ako bi Republika Srpska u nekom trenutku odlučila odcijepiti se od Bosne i Hercegovine? Kako bi Hrvatska tada trebala postupiti i bi li morala reagirati?

Hrvatska ima pravo postupati u skladu s Daytonskim sporazumom. No takav bi scenarij otvorio Pandorinu kutiju i teško je zamisliti da bi imao smisla. Pitanje je zašto bi se tada odjednom priznala neka nova teritorijalna rješenja, kada su Bosnu i Hercegovinu kao cjelovitu državu priznale sve zemlje u okruženju i gotovo cijeli svijet. Takav bi potez izazvao žestoke reakcije, ne samo Hrvatske nego i bošnjačke strane te cijelog svijeta.

Mnogo toga ovisi o budućem razvoju globalne politike – o tome hoće li se nastaviti sadašnja politika Trumpove administracije i Republikanske stranke, iako nisam siguran da ni oni sami podržavaju ovakve ideje. Ako bi svijet došao do eksplozije, do politike da „veća riba jede manju“, tada bi sve postalo moguće, bez pravila i gotovo nepredvidivo. U takvim okolnostima, tko je za mrvicu jači od drugog koristit će to za ostvarenje vlastitih ciljeva.

U tom bi slučaju i Hrvatska mogla postati predmet interesa drugih zemalja u okruženju, poput Mađarske u kontekstu Rijeke ili Italije u kontekstu obale. To bi moglo otvoriti niz sukoba manjeg i većeg intenziteta, pa čak i ratova diljem svijeta.

Zato moramo biti svjesni situacije u kojoj se nalazimo, jačati vlastite snage i osigurati da su spremne, trenirane i obučene za prvi dan mogućeg sukoba, bez obzira na njegov karakter.

Jeste li prije pet godina mogli zamisliti da ćemo danas razgovarati o ovako teškim temama?

Nikada. Sjećam se prvog sastanka tadašnje ministrice obrane, a današnje predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen, koja je tada rekla da Njemačka nikada neće izdvajati više od 1,1 posto BDP-a za obranu.

Paradigma je tada bila potpuno drugačija – narativi su bili drugačiji, a i politika SAD-a bila je drukčija. Sve je bilo drugačije prije pet godina.

Ali ruska agresija na Ukrajinu promijenila je mnogo toga i dovela do svijeta kakav danas imamo. Imamo političke predstavnike koje su narodi birali i koji vode svoje države onako kako smatraju da je najbolje. Je li to ispravno ili pogrešno, pokazat će vrijeme.

M. Marković/Foto: rtl