Krapoviću, ako je Crnoj Gori školski brod Jadran ponos, onda joj je krađa temelj!

U eri političke korektnosti i brzopoteznih državnih narativa, ništa više ne iznenađuje – pa ni to da Crna Gora, zemlja s uskom obalom i bez ozbiljne ratne mornarice, odluči izgraditi svoj pomorski imidž. Na brodu koji nije njihov.

Riječ je, naravno, o legendarnom školskom jedrenjaku “Jadran”, izgrađenom u Njemačkoj za Kraljevinu Jugoslaviju, na inicijativu Hrvata iz „Jadranske straže“, a koji danas mirno pluta u Bokokotorskom zaljevu pod crnogorskom zastavom – iako bi, prema svim pravilima sukcesije i međunarodnog prava, trebao biti usidren u Splitu.

Najnoviji čin u ovom diplomatsko-simboličkom kazalištu dolazi iz Ministarstva obrane Crne Gore kojim ravna Dragan Krapović. To Ministarstvo je  – ni manje ni više – izradilo seriju znački za posadu “Jadrana”, dizajniranih u duhu “pomorskog nasljeđa, časti i tradicije”. Značka, kako kažu iz Ministarstva, sadrži stilizirani prikaz broda u punom jedrenju, godinu porinuća (1933.) i crnogorsku zastavu, sve uokvireno upletenim konopom – jer što je mornarički simbolizam bez malo konopa?

Do Berlinskog kongresa 1878., Crna Gora nije imala ni pedalj mora. Bila je planinska kneževina, okrenuta unutrašnjosti, s pogledom na more s distance – i s puškom u ruci. More je postalo “njihovo” tek političkom odlukom velikih sila, a Boku kotorsku, biser Jadrana i jedinu pravu pomorsku pozornicu, dobili su 1945. odlukom jugoslavenskih komunista, koji su precrtavali granice kao što danas crtamo PowerPoint prezentacije. Tada je prešla iz hrvatskih u crnogorske granice — ne po povijesti, ne po etnografiji, nego po potrebi centralne komunističke geometrije.

Tamo, u bokokotorskom prostoru gradili su brodove ljudi iz Rijeke i Splita, zapovijedali kapetani školovani u Dubrovniku, Lošinju, Trstu i Livornu. Crnogorska “mornarska tradicija” bila je, u najboljem slučaju, svedena na šverc duhana i granične čarke na Skadarskom jezeru.

Dakle, Crna Gora danas štanca značke “Jadrana” i najavljuje “očuvanje pomorske baštine”. Problem je samo jedan — nikad je nije imala. Uloga Crne Gore u pomorstvu Jugoslavije bila je drugorazredna.

Pomorstvo u Boki? To su stoljećima razvijali Hrvati pod Austrougarskom, Italijom, čak i Mletačkom republikom. Crnogorska flota? Nikad nije postojala. Ni brodogradilišta, ni admirali, ni trgovačka mornarica. Ni škver, ni škola. Sve bijaše tuđih ruku djelo.

Podsjetimo, Hrvatska godinama traži povrat “Jadrana”, koji je, 1990. godine zaplovio prema Tivtu, na remont s kojeg se nikad nije vratio u Split, svoju luku baziranja. Brod nikada nije prešao granicu – ni političku ni plovidbenu. Sad je, po crnogorskoj verziji povijesti, “živi spomenik pomorske baštine”, školovao generacije mornara i ponosno predstavljao Crnu Goru na međunarodnim regatama. Koje, doduše, nitko baš ne pamti.

U međuvremenu, Hrvatska, članica EU-a i NATO-a, gradi ozbiljnu mornaricu: nabavlja korvete, minolovce, nove protubrodske rakete, modernizira ophodne brodove, uvodi bespilotne sustave, surađuje s NATO-om oko sigurnosti na Jadranskom moru… Crna Gora, pak, organizira ceremonije oko značke za ukradeni jedrenjak, bez posade, bez brodogradilišta, i bez vlastite pomorske baštine.

Naravno, ništa od toga ne bi bilo problematično da nije uporno ignoriranje činjenice: “Jadran” nije crnogorski. Niti povijesno, niti pravno, niti po logici mornaričke tradicije. Ipak, u zemlji koja se jedina od jugo republika odazvala srpskom ratnim bubnjevima 1991. godine i gdje mit uvijek ima prednost nad faktičnim stanjem, nije čudo što se jedrenjak koristi za simbolički uzgon državnog identiteta.

U konačnici, “Jadran” je možda najdugovječniji jedrenjak u jugoistočnoj Europi – ali i najbolja ilustracija političke plovidbe bez kompasa. Dok Crna Gora pokušava izgraditi tradiciju retroaktivno, na brodu koji nije njezin, jedino što zaista drži kurs su konopi laži i lošeg PR-a.

Jer, da se razumijemo: nema te značke koja može stvoriti tradiciju tamo gdje je nikada nije bilo. More to ne priznaje.

M. Marković/Foto:Arhiv