Milanovićev kandidat za veleposlanika u Crnoj Gori – kao da ga je Vučić birao

U hrvatskoj političkoj kronici postoji posebna kategorija javnih nastupa: to su oni u kojima isti akter s pozicije moralne nadmoći kritizira odluke koje su tek blijeda sjena njegovih vlastitih promašaja.

Najnoviji istupi Zorana Milanovića upravo su takav primjer – politički déjà vu s izraženim simptomima selektivne amnezije. Osim što napada Vladu zbog nabave Rafalea, predsjednik danas gotovo narikački prigovara i zato što država ne želi „iskeširati“ Brodosplitu nastavak gradnje ophodnih brodova po Debeljakovim cijenama, kao da je riječ o privatnoj, a ne javnoj blagajni.

Predsjednik pritom nastupa kao vrhovni revizor vojne razboritosti i brodograđevne politike, kao da mu mandat na Markovu trgu nije ostavio dublje tragove od protokolarnih fotografija. A ostavio ih je – duboko u hangarima, brodogradilištima i međunarodnim aferama.

Stoga, valja javnost podsjetiti na neke „biserne“ poteze koji zorno svjedoče o Milanovićevoj brizi za sigurnosno-obrambeni sustav Republike Hrvatske. Za ilustraciju izrečenog bit će dovoljne svega dvije kratke priče!

Priča prva: Tko vrijedi leti – tko leti vrijedi – tko ne leti ne vrijedi!

Dok Milanović danas docira o „preskupim avionima“ i „nepravdi prema domaćoj industriji“, vrijedi podsjetiti da je njegova vlada hrvatske MiG-ove 21 poslala na tobožnji remont u Ukrajinu, u Odesu, u aranžman koji je od početka mirisao na improvizaciju, a završio kao prvorazredni međunarodni korupcijski skandal.

Ti „remontirani“ MiG-ovi, koji su trebali iz Ukrajine (izravnim preletom, a ne na „labudicama“) vratiti se u punu operativnu službu, od prvog su dana pratili trajni i teško objašnjivi kvarovi. Ne govorimo o uobičajenim dječjim bolestima starih letjelica, nego o tehničkim anomalijama kakve, prema svjedočenjima pilota i zrakoplovnih inženjera, nikada nisu zabilježene u svjetskoj povijesti korištenja MiG-a 21. Problemi s motorima, avionikom i sustavima upravljanja bili su gotovo stalni, a sigurnost letenja dovedena u pitanje.

Od 12 „remontiranih“ zrakoplova, operativno ih je letjelo svega sedam, ostatak eskadrile trajno su prizemljili istražno-pravosudni organi.

Milanovićev takozvani „remont“ MiG-ova simbol je jedne obrambene politike koja je štednju zamijenila hazarderstvom, a suverenitet povjerenjem u sumnjive posrednike i još sumnjivije radionice. Stvar je „prosta k’o pasulj“, jer što ti Milanoviću nisi nabavio suvremene borbene lovce? Kratko i jasno – mogao si, imao si priliku – nisi htio…

To je bila obrambena politika Milanovićeve vlade, dobrim dijelom formirana i u tadašnjem Ministarstvu obrane, a po principu: jeftino, daleko i bez stvarne odgovornosti. Danas, kada Hrvatska prvi put u povijesti ulazi u klub ozbiljnih zapadnih zrakoplovstava, isti taj Milanović otkriva iznenadnu zabrinutost za državni proračun. Ne zbog principa, nego zbog političkog refleksa – napasti aktualnu vlast, pa makar i s vlastitim kosturima koji glasno zveče iz ormara Banskih dvora iz Milanovićevog razdoblja.

Među brojnim Milanovićevim „kosturima“ izdvojit ćemo samo jedan: gašenje transportne eskadrile HRZ-a, jer se iza kulisa valjala ideja prodaje Antonova An-32 i dijela flote školskih Pilatusa PC-9, a radi nabave poslovnog Pilatusa PC-12 s kožnim foteljama za tadašnje Milanovićeve „glavonje“ iz Glavnog stožera i MORH-a.

Priča druga – naše novo za naše staro!

Zrakoplovi su tek pola priče. Druga polovica plovi morem – ili je barem trebala. I tu sada nastaje priča dostojna likova iz Alan Forda! Ukratko, sredinom listopada 2014. Milanovićev ministar obrane Ante Kotromanović, praćen svitom svojih najbližih suradnika odlazi u službeni posjet ministrici obrane Crne Gore.

U pripremi sastanka sudjeluje njegov pomoćnik / najbliži suradnik koji pokriva područje obrambene politike, te tada aktualni zapovjednik Hrvatske ratne mornarice. Jedna od ključnih tema ovog sastanka odnosila se na prezentiranje crnogorske ponude oko potencijalne zamjene brodova.

Ukratko, Crnogorci su Kotromanoviću ponudili da Hrvatska preuzme dva STARA velika patrolna broda (VPBR-32 i 34) te tri STARE raketne topovnjače (RTOP-401, 405 i 406) za dva NOVA obalna ophodna broda, koja tek treba sagraditi u Hrvatskoj (ugovor s Brodosplitom potpisao Ante Kotromanović)!

Ovo je bila sjajna crnogorska ponuda koju su Milanovićevi „somovi“ iz MORH-a progutali do balčaka. Problem je samo u tome što su u „igri“, i s jedne i s druge pregovaračke strane, bili isključivo – hrvatski brodovi, odnosno hrvatska vojna imovina!

Dakle, trampa ratnih brodova trebala se odviti po principu “naše novo za naše staro”!

Da je došlo do realizacije ove „briljantne“ crnogorske ideje, za koju postoji opravdana sumnja da je sukreirana i s hrvatske strane (sic!), automatski bi prestala sva hrvatska potraživanja po pitanju sukcesije vojne imovine, vrijedna debelo preko dvije milijarde US dolara;

Crna Gora bi se potezom Milanovićeva pera riješila starih, sada već ruzinavih, hrvatskih brodova otetih tijekom Domovinskog rata iz Lore, a za uzvrat bi dobila dva nova hrvatska ophodna broda! Naprosto politički i pregovarački genijalno smišljeno s crnogorske strane, a krajnje stupidno (ili možda zlonamjerno!) prihvaćeno s hrvatske strane!

Naravno da je o svemu bio brifiran i Milanović, koji je i danas intimus sa sukreatorima ovog, srećom, ne realiziranog posla. S tadašnjim ministrom obrane druži se u svakoj mogućoj prigodi; s tadašnjim zapovjednikom HRM-a, a kasnije i čitave Hrvatske vojske, povremeno se druži po opskurnim zagrebačkim podrumima gdje tamane hranu „da se ne baci“, a koji je sada, po odlasku u mirovinu, postao glavni obrambeni savjetnik na Iblerovom trgu.

Posebno je indikativna politička karijera nekadašnjeg Kotromanovićevog pomoćnika za obrambenu politiku kome je sadašnji vrhovni zapovjednik Milanović namijenio diplomatsku sinekuru, pazite sad – u Podgorici! Kandidat kao da ga je Vučić birao.

Prođe li ova Milanovićeva ideja diplomatskog uhljebljenja sebi odanog i provjerenog kadra, za očekivati je novi niz „alanfordovskih“ zajebancija s Crnogorcima, naravno – na štetu hrvatskih nacionalnih interesa, ali na korist neodgovorne ekipe s Pantovčaka!

Zaključno      

Država koja želi imati ratno zrakoplovstvo i ratnu mornaricu ne kupuje iluzije – ni zrakoplovne ni brodograđevne – nego gradi sustav i preuzima odgovornost. Milanovićev problem nisu Rafale niti ophodni brodovi, nego vlastita biografija. Jer Rafale i nedovršeni ophodni brodovi jesu političke odluke s kojima se možeš slagati ili ne, ali Odesa, ukrajinski “remont”, MiG-ovi s kvarovima bez presedana te ideja da Hrvatska plaća povrat vlastite imovine nekom drugom vlastitom imovinom, nisu stvar mišljenja – nego neumoljivih činjenica.

Ne smije se zaboraviti da je ta ista Milanovićeva ekipa ukinula vojnicima zapovjedni dodatak, dodatak za stražu i smanjivala koeficijente plaće. Nikada izdvajanja za vojsku nisu bila manja nego u doba Milanovićeve Vlade; nikada Hrvatska vojska nije došla u poziciju „zadnje rupe na svirali“ kao u doba Milanovićeve Vlade; nikada nije bilo toliko sustavno i javno producirane sprdnje na račun Hrvatske vojske kao u doba Milanovića, njegovog ministra obrane i njegovih „drčnih“ dodavača koji su trebali planski oblikovati i unapređivati, a ne gušiti obrambeni sustav!

I zato, kad Milanović danas podigne glas protiv Vlade, ne bi bilo loše da prvo spusti pogled prema vlastitom mandatu. Tamo, u arhivi loših odluka i skupih iluzija, leži odgovor na pitanje zašto ga u ovoj raspravi sve manje ljudi shvaća ozbiljno.

M. Marković/Foto: pxll