Mirjana Kasapović: Zašto ne treba obnoviti Bakićev spomenik na Petrovoj gori?

Uvod

Otkako je 29. siječnja 2026. otvorena, izložba djela kipara Vojina Bakića u Gradskom muzeju u Bjelovaru privlačila je znatnu pozornost medija, kulturne i političke javnosti. Gradonačelnik Dario Hrebak obavijestio je javnost da je gradska uprava kupila Bakićevu rodnu kuću za 594.000 eura koja će, poslije obnove oronule zgrade koja bi trebala koštati oko tri milijuna eura što ih grad nema pa će ih potražiti u hrvatskom ili europskom proračunu, postati muzej.

U Bjelovaru je 2010. obnovljen Bakićev spomenik „Bjelovarac“ (1947), miniran 1991., izgrađen u stilu poslijeratnoga socrealizma. Ako je to moguće, trebalo bi obnoviti rijetke javne spomenike koje su povjesničari umjetnosti proglasili iznimnima umjetničkim djelima, a koji su tijekom Domovinskoga rata oštećeni ili razoreni. To ne vrijedi za spomenik na Petrovoj gori.

Naime, u napisima i raspravama o Bakićevoj ostavštini, što ih je iznova potaknula bjelovarska izložba, nerijetko se implicitno sugeriralo ili otvoreno tražilo da se obnovi i taj spomenik.

Spomen-područje na Petrovoj gori ogledan je primjer megalomanije u politici sjećanja u SR Hrvatskoj, ali i temeljite promjene simboličnoga značenja jedne kulturne ustanove tijekom povijesti. Memorijalizacija Petrove gore, na kojoj se u Drugome svjetskom ratu nalazila središnja partizanska bolnica, počela je 1946. kada je Ivan Ribar, predsjednik Predsjedništva Narodne skupštine Jugoslavije, postavio temeljni kamen budućega spomenika na Petrovcu, najvišem vrhu Petrove gore.

Od toga trenutka do otvorenja objekta prošlo je 35 godina. Za sudbinu spomen-područja odgovorni su bili Odbor za izgradnju spomenika kojim je predsjedavao Vladimir Bakarić i njegov Izvršni odbor kojemu je na čelu bio general JNA Rade Bulat.

Zamišljeno je bilo da spomenički kompleks nema samo komemorativnu nego i širu kulturnu, obrazovnu, sportsku i turističku ulogu te da pridonese gospodarskom razvoju Korduna i Banovine.

Mile Dakić: ratni „kapetan Darda“

Mile Dakić (1931-2021), profesor povijesti iz Karlovca, imenovan je ravnateljem spomen-područja 1965. i ostao je na tom položaju sve dok je htio. U začecima političkoga pluralizma u SR Hrvatskoj osnovao je Jugoslavensku samostalnu demokratsku stranku (JSDS), imenom jugoslavensku, a sadržajem velikosrpsku političku organizaciju. Dakić i JSDS dospijevaju u žarište interesa javnosti kada su 4. ožujka 1990. organizirali masovni srpski nacionalistički skup na Petrovoj gori na kojemu je najavljena secesija „srpskih zemalja“ od Hrvatske. To se dogodilo prije održavanja prvih slobodnih izbora i smjene vlasti u svibnju 1990, prije usvajanja novoga Ustava u prosincu 1990. i prije donošenja saborske Deklaracije o proglašenju samostalne i suverene Republike Hrvatske u lipnju 1991.

Nijedan od tih događaja, koji se u suvremenima srpskim revizionističkim interpretacijama povijesti navode kao uzroci ili povodi oružanoj srpskoj pobuni u Hrvatskoj, nije prethodio skupu na Petrovoj gori. Velik dio Srba u Hrvatskoj jednostavno je prihvatio ideje i praksu  nacionalsocijalističkoga pokreta Slobodana Miloševića koji se valjao Srbijom i Jugoslavijom od sredine osamdesetih godina.

Mile Dakić uključio se najprije u taj pokret, a poslije i u oružanu srpsku pobunu dobivši ratno ime „kapetan Darda“. Petrovu goru pretvorio je u jedno od uporišta pobune na Kordunu i u Hrvatskoj uopće, a cjelokupnu infrastrukturu spomen-područja stavio je u službu srpskih ratnih ciljeva. Prema riječima ondašnjega načelnika općine Vrginmost Dmitra Obradovića, tu se okupila „’najjača i najbrojnija… grupa ekstremista i četnika… koja je samostalno krenula s oružanim i pljačkaškim akcijama’. Pod Dakićevim vodstvom, ova je skupina organizirala bazu na Petrovcu…

Naoružali su se trofejnim oružjem iz muzejske zbirke. Početkom kolovoza su oteli više auta, kamiona i čak deset autobusa na cestama Korduna i dopremili ih na Petrovac“ (u: Raguž 2015: 136-137). Svoja politička viđenja Dakić je izrazio u mnoštvu publikacija i napisa, ali je za ratno doba reprezentativan spis Srpska Krajina: istorijski temelji i nastanak (1994).

Dakić je naposljetku pobjegao u Srbiju u kojoj je razvio bogatu političku i publicističku djelatnost među izbjeglim „zemljacima“ i u srpskima nacionalističkim i iredentističkim krugovima uopće. Hrvatsku je prvi put posjetio 2016. kada mu je mjesni pododbor Srpskoga kulturnog društva „Prosvjeta“ – proračunski izdašno financirane institucije koja se razvila u glavni stup „srpskog sveta“ u Hrvatskoj – organizirao povratničku tribinu u Karlovcu koja je nazvana „Mile Dakić: stradanje poštenog intelektualca i književnika“. O tome su izvijestile Novosti 1. studenoga 2016. u nepotpisanom tekstu Mile Dakić: stradanje intelektualca.[1]

Izlet u Karlovac nije vratio „poštenoga intelektualca“ Dakića na stare antifašističke staze nego se još više politički radikalizirao. U Beogradu mu je 2025. posmrtno promovirana knjiga Komunistički zločini na Kordunu – paralele s drugim krajevima.  Među „inovativnima“ tezama što ih je iznio u toj knjige ističe se pripovijest o ratnoj kolaboraciji komunistâ Andrije Hebranga i Vladimira Bakarića s ustašom Andrijom Artukovićem – trojka se borila za „rušenje Kraljevine Jugoslavije i priznavanje NDH“.[2] Dakiću su trebala desetljeća da spozna kako Vladimir Bakarić, ustvari, nije bio komunist i partizan nego ustaša i prikriveni ustaški bojovnik! Vjerojatno je tu konstrukciju imao na umu već tijekom posjeta Karlovcu 2016, jer je nedugo potom umro, pa srdačan doček i napisi o poštenome stradalom intelektualcu djeluju još bezobraznijima.

Poništeni natječaj i nerazjašnjeni sukobi

Javni natječaj za izgradnju središnjega spomenika u Memorijalnom parku Petrova gora raspisan je 1971. i na njega je prispjelo sedamnaest radova. Ocjenjivački sud – koji su činili arhitekti, umjetnici, kulturni djelatnici i partizanski veterani s Korduna i Banovine, a predsjedavao mu je Rade Bulat – odlučio je da prva nagrada pripadne mladome hrvatskom arhitektu Igoru Tošu, druga srpskom kiparu Vojinu Bakiću, a treću su nagradu dobili crnogorski kipar Stevan Luketić i hrvatski arhitekt Ivan Vitić za zajednički rad. Autor prve nagrade dobio je 70.000, druge 40.000, a treće 10.000 dinara (Celner 2025: 146). Bilo je to za to doba malo bogatstvo.

Kako je 1971. prosječna plaća u SR Hrvatskoj bila 1.563 dinara, prvonagrađeni autor dobio je oko 45, drugonagrađeni oko 26, a trećenagrađeni oko šest prosječnih mjesečnih plaća. To je samo jedan pokazatelj financijske isplativosti umjetničke i paraumjetničke proizvodnje spomenika o NOB-u i revoluciji u Hrvatskoj, a vjerojatno i u cijeloj Jugoslaviji.

Trebalo je osigurati novac za izgradnju spomen-područja, a to se pokazalo velikim problemom. Donacije pojedinaca, radnih kolektiva, društveno-političkih organizacija, općina i gradova, koje su se trebale zasnivati na „dobrovoljnosti i solidarnosti“, nisu pritjecale onako kako se očekivalo, popratne promocijske aktivnosti Odbora nisu se pokazale osobito unosnima, a država je srljala ususret gospodarskim i političkim krizama. Republička vlast u pomoć je pozvala omladinske radne brigadiste i vojnike JNA da dobrovoljno rade, ali to nije bilo dostatno. Na početku je procijenjeno da će izgradnja spomen-područja koštati 60 milijuna, da bi se troškovi popeli na 215 milijuna dinara ili, u ondašnjoj protuvrijednosti, oko 11 milijuna njemačkih maraka (Celner 2025: 149).

U međuvremenu su iskrsnuli novi problemi uzrokovani prekidom suradnje Igora Toša i Izvršnoga odbora. Odbor je u studenome 1974. odlučio nenajavljeno raspisati „dodatni ograničeni tender za konceptualni dizajn“. Na to je reagirao Toš otvorenim pismom u kojemu je kritizirao odluku da se raspiše dodatni natječaj i rad Izvršnoga odbora uopće. Izvršni odbor optužio je Toša da „gura svoje privatne interese“ i otežava mu rad. Toš je uzvratio da Odbor prikriva prave uzroke sukoba i prebacuje odgovornost na njega. Ishod sukoba umjetnika i generala bio je unaprijed poznat.

“Pravi razlozi prekida suradnje s Tošom i najave natječaja ostali su nejasnima do danas, ali se može pretpostaviti da su u igri bila šira pitanja – kompleks mješavine različitih razloga povezanih s političkim događajima oko Hrvatskoga proljeća, umjetničkih i ideoloških preferencija, kao i osobnih interesa pojedinaca uključenih u priču o izgradnji spomenika na Petrovoj gori“ (Celner 2025: 148).  Na novom natječaju nije sudjelovao Toš, ali jest Vojin Bakić, koji je i pobijedio s projektom koji se već naoko jako razlikovao od Toševa. Bakićev spomenik koncipiran je kao „masivno zdanje od betona i čelika, trideset sedam metara visoko i četrdeset metara široko“, koje izaziva najrazličitije asocijacije posjetitelja – od dočaravanja „zastave na vjetru“ do „svemirske postaje“ ili „svemirskoga broda“ (Ćurlin 2025: 27).

Vojin Bakić u povijesti kiparstva Hrvatske

Vojin Bakić rođen je 1915. u imućnoj obitelji u Bjelovaru, a umro je 1992. u Zagrebu. Otac Konstantin bio je Bjelovarac, a majka Josipa Katarina Fluvija Schnautz podrijetlom je bila iz Bakra, ali je udajom prešla na pravoslavlje i postala Jelena Bakić (Cvetnić 2016: 76). Kiparstvom se uspješno počeo baviti u Kraljevini Jugoslaviji. Uspostava NDH donijela je obitelji strašnu tragediju u kojoj je Vojin Bakić izgubio četiri brata. Rat je proveo u Zagrebu pod zaštitom svoga umjetničkog mentora Frane Kršinića. Sudjelovao je na više skupnih izložaba hrvatskih umjetnika u Zagrebu od 1941. do 1944. te na skupnima međunarodnim izložbama u Berlinu, Beču i Bratislavi, prijestolnicama država koje su priznale NDH.

Najjače je odjeknula Ausstellung kroatischer Kunst („Izložba hrvatske umjetnosti“), prikaz slikarstva, plastike, grafike i arhitekture, koju je Pruska akademija umjetnosti postavila u siječnju i veljači 1943. u Berlinu. U prigodnu Katalogu navedena su imena svih umjetnika i njihovih djela koja su izložena. Među kiparima (Bildhauer) na prvom je mjestu naveden Antun Augustinčić – jedno od njegovih izloženih djela bila je Büste der Poglavnik („Bista poglavnika“)[3] – a na drugome „Vojko Bakić“ s pet djela.[4]

Nemam pravo suditi nikome tko se svojim radom u NDH borio za opstanak, svoj i svoje obitelji, a nije bio dio ustaške vlasti, pa tako ni Bakiću ili Augustinčiću. No smeta praksa selektivnoga prikazivanja umjetničkih i životnih biografija pojedinaca, koja je u Jugoslavija bila standardna, a unekoliko se održala i u Hrvatskoj. Iz službenih biografija Bakića i Augustinčića u jugoslavensko doba bile su izbrisane njihove umjetničke i životne epizode iz NDH,[5] dok su drugi književnici, glazbenici, slikari i ostali umjetnici zbog njih bili stigmatizirani i kažnjavani gubitkom posla u državnim institucijama, onemogućivanjem rada, isključivanjem iz javnoga života, prisilnim premještanjima iz Zagreba u zabačenije dijelove Jugoslavije i sl. Čak se i Krleži spočitavalo što je ostao u Zagrebu, a nije otišao u partizane, premda je četiri ratne godine u NDH bio umjetnički pasivan. No u kontrafaktičnoj ideološkoj konstrukciji intelektualne povijesti Jugoslavije Dejan Jović (2026: 139) piše da je Vojin Bakić sudjelovao u antifašističkoj borbi, kao Nazor, Davičo, Ćopić, Đilas, Ribar, Afrić i drugi:

„Partizani su ih isticali kao primjer veze između intelektualaca i antifašističke borbe…“ Kako se Jović ne poziva na izvore, ne može se utvrditi odakle je doznao da je Bakić „sudjelovao u antifašističkoj borbi“ te koji su ga partizani isticali kao „primjer veze između intelektualaca i antifašističke borbe“.

Jest, bio je primjer veze između intelektualaca i antifašističke borbe, ali poslije rata. Već je 1945. izradio „zakrilnicu“ s golemom, zastrašujućom figurom partizanke koja je trebala prikriti, dok ga ne maknu, spomenik poznatom „fašistu“, banu Josipu Jelačiću, na Trgu Republike u Zagrebu, isti onaj spomenik za vraćanje kojega su se 1989-1990. najviše zauzimati liberali (HSLS). No bilo je to prije faze „bjelovarskoga liberalizma“ u hrvatskoj politici, koja je počela s Đurđom Adlešič i valjda će završiti s Hrebakom.

I Bakić i Augustinčić brzo su se poslije svršetka rata uključili u  proizvodnju spomenika NOB-u i socijalističkoj revoluciji – masivnu, ideološki motiviranu i financijski unosnu umjetničku i paraumjetničku djelatnost koja je Jugoslaviju pretvorila u „kiposlaviju“ (Bekić 2007). Bakić je bio autor golemih projekata: spomenika „Poziv na ustanak“, postavljena u spomen-parku Borik u Bjelovaru; spomenika „Gudovčan“, postavljena u spomen-parku u Gudovcu; spomenika pobjedi revolucije naroda Slavonije u Kamenskoj pokraj Slavonske Požege; Spomen-groblja i parka revolucije Dotrščina u Zagrebu; spomenika na Petrovoj gori; spomenikâ u Zagrebu, Karlovcu, Vojniću, Velikom Trojstvu, Lukovdolu, Čazmi, Blažuju, Bačkovici, Kolašinu i drugdje.

Bio je i autor Spomenika naroda Hrvatske žrtvama u Kragujevcu te spomenika Stjepanu Filipoviću u Valjevu (1961). Spomenik Filipoviću nalik je na „Bjelovarca“, ali je postao mnogo poznatiji jer su se njegove fotografije nalazile u jugoslavenskim udžbenicima povijesti. Nije uspio realizirati sve ideje. Odbijen mu je projekt spomenika Marxu i Engelsu na istoimenom trgu u Beogradu (Prelog 1953; Kolešnik 1998; Bekić 2007; Horvatinčić 2014; Uzelac 2015; Cvetnić 2016; Celner 2025.).

Nerealizirani spomenik Marxu i Engelsu zaslužuje kratak osvrt koji ilustrira tragikomične umjetničke i političke odnose pedesetih godina. O sudbini Bakićeva spomenika odlučilo je prosudbeno povjerenstvo, koje se samo nazivalo jury, što su ga činili Miroslav Krleža, Josip Vidmar i Milan V. Bogdanović. U jednoglasno usvojenu negativnom mišljenju naveli su više argumenata u prilog odluci da odbiju Bakićev projekt. S obzirom na veličinu Trga Marksa i Engelsa u Beogradu, „omjeri skulpture su nerazmjerni, i u toj veličini prostora spomenik se gubi tako, da ne može ni u kojemu slučaju da djeluje monumentalno“. Inače, spomenik je trebao biti visok od sedam do devet metara. Skulptura djeluje kao „šablonska maketa“, a Marx i Engels prikazani su kao „dva manneguina, od kojih sjedeći lik djeluje groteskno kao komična figura iz ruske skaske“. Skulputura djeluje „disharmonično“ i „odbojno“. Likovi su okarakterizirani „površno i difuzno“, a „vajar“ ne vodi računa o karakteru ličnosti. Ako to nije bilo dostatno, onda je Bakićev projekt dokrajčio dojam juryja da u jednoj od više varijanti spomenika „Engels više nas potsjeća na stilizovanu figure Nikole Pašića“ (u: Prelog 1953: 917-918). Kakve li igre sudbine: Trg Marksa i Engelsa u Beogradu preimenovan je 1997. u Trg Nikole Pašića!

Ustvrdivši da je jury pokazao „čudnovato neshvaćanje monumentalne skulpture“, Milan Prelog (1953: 919) pogrešno je pretkazao kako je to djelo „trebalo da ima (i imati će) prelomno značenje u razvoju naše monumentalne skulpture, značenje koje prelazi granice naše zemlje. Zbog toga treba žaliti što ti čisti i divno usklađeni oblici, likovi velikih ličnosti i simbola socijalizma, neće naći svoje mjesto u glavnom gradu zemlje, koja predvodi socijalizam“. S gotovo polustoljetnim odmakom Ljiljana Kolešnik (1998: 199) ocijenila je da je Bakićev spomenik Marxu i Engelsu bio „prilično benigno i ne previše uspješno djelo“ koje je postalo predmetom kritike zbog autorova „umjerena oslanjanja na formalna rješenja kubizma“, koji je u to doba bio obilježen „stigmom najeklatantnije manifestacije dekadense zapadnjačke umjetnosti“.

Još jedan, monumentalno zamišljen, Bakićev spomenik nije realiziran. Prema njegovu projektu trebao je 1992, na stotu obljetnicu rođenja, biti postavljen spomenik Josipu Brozu Titu na tadašnjem Radićevu trgu u Zagrebu. Spomenik je trebao biti visok 36 metara, jedva koji metar niži od zvonika susjedne crkve sv. Marka. Teško je shvatiti kakva su ideološka omaglica i predanost kultu ličnosti obuzimali „povijesne vizionare“ na vlasti u SR Hrvatskoj da odluče u predvečerje raspada Jugoslavije i propasti komunističkog svijeta graditi tako glomazan spomenik Titu na malome starogradskom trgu. Spomenik na Griču nadvio bi se nad Zagrebom poput kipa Krista Otkupitelja na brdu ponad Rio de Janeira koji je visok 39,6 metara.

U Indeksu srušenih, oštećenih i uklonjenih spomenika NOB-u po županijama odnosno naseljima (Hrženjak 2002) navedeni su i Bakićevi spomenici koji su tijekom Domovinskoga rata, osobito na njegovu početku, doživjeli zlosretnu sudbinu. Nemoguće je previdjeti jedan mali jezični i semantički pomak u interpretacijama sudbine tih djela: o njima se, kao u spomenutom Indeksu, gotovo isključivo piše kao o spomenicima NOB-u, odnosno antifašizmu, a vrlo se rijetko navodi da su mnogi među njima bili ujedno i spomenici komunističkoj revoluciji i poretku. Crvena zvijezda petokraka tumači se isključivo na „simbol antifašizma“ (Šimunković 2025: 111). No ona nije bila opći simbol antifašizma – američki i britanski vojnici nisu oslobađali Europu od fašizma i nacizma s crvenim zvijezdama na svojim odorama – nego simbol „boljševičkoga antifašizma“ i s njime neraskidivo povezana komunizma. To dobro ilustrira lička partizanska pjesma (u: Banac 1988 7):

“Oj, Staljine, ti narodni bože
Bez tebe se živjeti ne može.
Hajde, braćo, da mjerimo Drinu
Da gradimo ćupriju Staljinu.
Drug će Staljin i crvena zvijezda
Uništiti fašistička gnijezda.”

U tome je izvor sukoba o politici povijesti u suvremenoj Hrvatskoj: onima koji se zauzimaju za uklanjanje crvene zvijezde iz javnoga života prigovara se da nisu antifašisti ili da su fašisti, a onima koji zagovaraju njezin opstanak spočitava se da nisu antikomunisti ili da su lijevi totalitaristi.

Promjena simboličnoga značenja spomenika na Petrovoj gori

Spomenik na Petrovoj gori za veliku većinu Hrvata i građana Hrvatske bitno je promijenio simbolično značenje otkako je na „pristupnom trgu“ spomeniku održan masovni nacionalistički skup Srba u ožujku 1990. na kojemu je najavljeni osnutak srpske države i njezino odcjepljenje od Hrvatske. Cijelo područje Memorijalnoga parka na Petrovoj gori ušlo je u sastav Republike Srpske Krajine (RSK).

Povijesno uspoređujući NDH i Republiku Hrvatsku kao dvije istovrsne, ustaške državne tvorevine, pobunjeni Srbi odlučili su da, prema uzoru na partizansku bolnicu u Drugome svjetskom ratu, na Petrovoj gori osnuju svoju ratnu bolnicu. U Srpskoj riječi, tjedniku pobunjenih Srba, zapisano je: „Nakon nepunih pedeset godina, na Petrovoj gori se ponavlja istorija. Opet na Kordunu ima ranjenih, opet od ustaša, opet Srbi krvare. Ponovo ova šuma krije bolnicu“ (u: Raguž 2015: 136). „Srpska dobrovoljačka ratna bolnica“ počela je raditi 15. kolovoza 1991. U njezin sastav uključena je zdravstvena infrastruktura, to jest medicinska oprema i osoblje, iz Vrginmosta, Vojnića, Krnjaka, Slunja i Plaškoga.

Pridružili su joj se liječnici i sestre srpske nacionalnosti iz bolnice u Karlovcu te pojedinci iz zdravstvenih ustanova u Srbiji, uključujući Vojno-medicinsku akademiju. Bolničku opremu donirali su JNA, većinom ono što je ukrala iz vojne bolnice u Ljubljani, Ministarstvo zdravlja Srbije, Srpska pravoslavna crkva, pripadnici srpske dijaspore i dr. Dio je popunjavan iz ratnoga plijena stečena pljačkom bolnica, ljekarni, domova zdravlja i drugih zdravstvenih ustanova u Hrvatskoj. U njoj su se liječili srpski borci i civili. Ravnatelj bolnice bio je dr. Milan Kresojević, militantni srpski nacionalist, koji je kazao da „ovaj narod više voli biti mrtav u Krajini, nego živ u Hrvatskoj“ (u: Raguž 2015: 148). Kako je zbog položaja bila teško dostupna stanovnicima i kako je odlučeno da se Petrova gora pretvori „u središnje srpsko vojno uporište na Kordunu“, bolnica je u prosincu 1992. preseljena u Vojnić.

Na Petrovoj gori bilo je od rujna 1991. zapovjedno mjesto srpskih pobunjenika odakle su minobacačima napadali Topusko i Maljevac. U jesen 1991. na Petrovoj gori osnovan je logor u kojemu su bili zatočeni i zlostavljani Hrvati s područja Plitvičkih jezera. Uz pomoć TV Beograd, postavljeni su odašiljači te osnovani Srpski radio – studio Petrova gora i Srpska televizija – studio Petrova gora preko kojih je „pošteni intelektualac“ Mile Dakić, „kapetan Darda“, najavljivao vojne akcije i napade (Raguž 2015: 137).

I Bakićev je spomenik postao vojnim objektom. Na unutarnjoj površini od gotovo tri tisuće četvornih metara bio je stalni smještaj vojnih i policijskih četa, četa za veze i lakoga raketnog voda protuzračne obrane. Donji katovi spomenika pretvoreni su u skladišta oružja, streljiva, minsko-eksplozivnih sredstava i medicinskoga materijala za ratne potrebe.

Ostali spomenički prostori prenamijenjeni su za potrebe vojnoga stožera, mjesta za obuku vojske RSK i polaganje svečane prisege (Raguž 2015: 151; Ćurlin 2025: 35-36). Muzej revolucije, etnografska zbirka, izložbeni prostori, knjižnica, multimedijska dvorana bili su izloženi devastaciji i pljački srpskih vojnika i civila.  Odlukom Vlade RSK 20. srpnja 1993. „Ratna bolnica Petrova gora“ pretvorena je u „Opštu bolnicu ‘Sveti Grigorije’ Vojnić“ (Raguž 2015: 154). Djelovala je do kolovoza 1995., kada se osoblje razbježalo, a bolnica je napuštena pred prodorom Hrvatske vojske u akciji „Oluja“.

Hrvatska vojska nije srušila jako devastirani Bakićev spomenik kada je protutnjala Petrovom gorom, ali hrvatska država nije pokazala volju da ga obnovi i održava, premda je Sanaderova vlada navodno sklopila 2008. nekakav sporazum s predstavnicima srpskih organizacija kojim se obvezala da će to učiniti.

Viktorija Ćurlin, zastupnica ideološki pristrane postjugoslavenske politike povijesti, ne shvaća ili ne prihvaća duboku promjenu simboličnoga značenja Bakićeva kompleksa koji se od posvete antifašističkoj borbi srpskoga naroda u Drugome svjetskom ratu u suvremenoj hrvatskoj imaginaciji i interpretaciji povijesti pretvorio u simbol politike nacionalsocijalističkoga režima Slobodana Miloševića u Srbiji, oružane pobune njegovih pristaša u Hrvatskoj i ratnih stradanja Hrvata.

Iz takve je perspektive shvatljivo kako autorica s odobravanjem gleda na protuhrvatske grafite koji su poslije rata ispisani po spomeniku: „Nekoliko se grafita otvoreno izruguje dominantnim hrvatskim nacionalističkim idealima i toposima poput natpisa ’18. 11. 2023. Vukovar Heroin City’, na trećem katu, poruga epitetu ‘grad heroj’, nadjevenom gradu Vukovaru“ (41). Ćurlin je zadovoljna i grafiterima koji „idu i korak dalje u svojim načelima međunarodne solidarnosti i borbe protiv fašizma u nedavno ispisanim sloganima“, što ih najbolje izražavaju grafiti „from the river to the sea, Palestine will be free“.

Aneta Vladimirov – glavna koordinatorica komemoracija na Petrovoj gori, potpredsjednica Srpskoga narodnog vijeća (SNV) za mandata Milorada Pupovca, savjetnica ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek, koja se 2006. uselila u Hrvatsku iz Srbije – kazala je autorici teksta: „Vidim (jedino) inicijativu za slobodnu Palestinu, ne kao organizacije, nismo mi organizacija, ali samo u pro-palestinskoj solidarnosti vidim budućnost promišljanja neke kolektivne borbe“ (42).

Kako navedeni slogan, preuzet iz Povelje Hamasa, sadržava genocidnu intenciju usmjerenu protiv izraelskih Židova i Države Izrael, promjena simboličnoga značenja Bakićeva spomenika posve je zaokružena. Podignut u znak sjećanja na žrtve fašizma, među kojima su u Europi najbrojniji bili Židovi apsolutno (brojčano), a u Hrvatskoj relativno (postotno), on se prometnuo u mjesto zazivanja novoga potencijalnoga Holokausta. U jednoj moralno i ideološki poremećenoj interpretaciji povijesti, to postaje ne samo normalnim nego i poželjnim.

Ukratko, Bakićev spomenik i cijelo spomen-područje na Petrovoj gori izgubili su tijekom Domovinskoga rata svoje izvorno značenje i prometnuli su se u simbole borbe protiv Republike Hrvatske. Treba ih prepustiti zaboravu. I zaborav nešto simbolizira.

Literatura

Banac. I. 1988. With Stalin against Tito. Ithaca: Cornell University Press.

Bekić, D. 2007. Vojin Bakić ili kratka povijest kiposlavije. Zagreb: Profil.

Celner, T. 2025. The Use of History: The Construction and Role of Monuments in the Building of a Socialist Society – The Case of Petrova Gora. History in Flux. (7) 7: 141-162.

Cvetnić, S. 2016. Akademici Vojin Bakić, Edo Murtić i Vladimir Marković: susret u zavičaju. Radovi Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad u Bjelovaru. (10) 1: 79-90.

Ćurlin, V. 2025. Relativna nesuvremenost i refleksivna nostalgija: studija slučaja Spomenika ustanku naroda Banije i Korduna. Tragovi. (8) 2: 24-55.

Dakić, M. 1994. Srpska Krajina: istorijski temelji i nastanak. Knin: Iskra.

Horvatinčić, S. 2014. Spomenici posvećeni radu i radničkom pokretu u socijalističkoj Jugoslaviji. Etnološka tribina. (44) 37: 153-168.

Hrženjak, J., ur. 2002. Rušenje antifašističkih spomenika u Hrvatskoj 1990-2000. Zagreb: Savez antifašističkih boraca Hrvatske.

Jović, D. 2025. Otpor intelektualaca. Zaprešić: Fraktura.

Kolešnik, Lj. 1998. Hrvatska spomenička skulptura u kontekstu europskoga modernizma druge polovine 20. stoljeća: primjer V. Bakića. Radovi Instituta za povijest umjetnosti. (22) 187-201.

Prelog, M. 1953. Djelo Vojina Bakića. Pogledi. 12: 912-919.

Raguž, J. 2015. Ratna bolnica “Petrova gora” 1991/1992. godine. Istorija 20. veka. 1: 133-156.

Šimonković, M. 2025. Reinterpretacija sjećanja na Drugi svjetski rat na primjeru spomen obilježja od 1990. godine do danas u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Tragovi. (8) 2: 86-120.

Uzelac, Z. 2015. Kamenska – vječni šum vjetra. Gordogan. 31-32: 91-99.

________________________________

[1] portalnovosti.com/sluaj-dakic-stradanje-intelektualca (pristupljeno 19. siječnja 2025). [2] banija.rs/obicaji/25772-posthumno-promovisana-knjiga-mile-dakica-komunisticki-zlocini-na-kordunu-paralele-sa-drugim-krajevima.html (pristupljeno 21. siječnja 2026). [3] „Jednog me dana iznenada posjetio Pavelićev sekretar i pozvao da moram odmah portretirati Pavelića… Pavelić me lijepo primio… Kad su ušli Eugen Dido Kvaternik i još jedan njegov ministar, povremeno su svoje poglede bacali na mene. Čak i na Pavelića. Trajalo je to tako otprilike pola sata, kad odjednom Pavelić, primijetivši to pogledavanje, reče, smiješeći se: ‘Što gledate, nije to Gestapo, to je kipar Augustinčić’“ (u: Bekić 2007: 51). [4] dogi.ub.uni-heidelberg-de/digital/adk_soa_1943-214; katalog-ub.uni-heidelberg.de/egi-bin/ titel-cgi? (pristupljeno 31. siječnja 2026). [5] Prelog (1953: 913) kratko prelazi preko Bakićeva ratnog razdoblja: „Slijedi mora ratnih godina, vrijeme trpkoga i teškog dozrijevanja. Nastavak studiranja na Akademiji u Kršinićevoj specijalki“.

Mirjana Kasapović/ Heretica.com/  Foto: Sandor Bordas