Mladi Orban žestoka je napadao Putina. Što se promijenilo? Priča se o koferima novca?

Prije nekoliko godina The Insider je otkrio da bi jedan od razloga odanosti sadašnjeg mađarskog vodstva Kremlju mogla biti kompromitirajuća video snimka Viktora Orbána , koju je kriminalni šef Semjon Mogiljevič nabavio sredinom 1990-ih. Dok rusko-mađarsko prijateljstvo raste, novac od zajedničkih ugovora slijeva se na neprozirne offshore račune.

Mediavektor, platforma a informacije i poslovne publikacije objavila je ovu istragu jer je, unatoč proteku nekoliko godina, ona i dalje relevantnija nego ikad, s obzirom na nepopustljiv stav Mađarske u EU i nedavnu uvjerljivu pobjedu Orbánove stranke na izborima u zemlji.

Kada je vođa Fidesza Viktor Orbán prvi put izabran za premijera 1998. godine, za razliku od svojih prethodnika, izbjegavao je posjete Moskvi i često je kritizirao Rusiju, posebno nakon što je Vladimir Putin došao na vlast.

Primjerice, 2007. godine Orbán (tada vođa najveće oporbene stranke) oštro je kritizirao vladu zbog njezine “sljepoće” na “rastući utjecaj” Rusije na Mađarsku putem njezinih energetskih divova, sugerirajući europski fokus.

“Mlada generacija koja nas podržava mora spriječiti da Mađarska postane najsretnija kasarna Gazproma!”, izjavio je Orbán, referirajući se na sovjetski vic o Mađarskoj kao najsretnijoj kasarni u socijalističkom bloku. Godine 2008. nastavio je kritizirati Kremlj, nazivajući druge europske vlade “Putinovim marionetama”, a podršku prethodnog premijera projektu Južni tok nacionalnom izdajom.

I onda se, iznenada, 2009. godine, sve dramatično promijenilo. U studenom je Orbán neočekivano stigao u Sankt Peterburg na kongres Jedinstvene Rusije, gdje je upoznao Putina.

Potpuno je prestao kritizirati Putina i Rusiju, a kada je godinu dana kasnije postao mađarski premijer, postao je poznat kao jedan od ključnih Putinovih apologeta u Europi. Što se dogodilo s Orbánom u tom razdoblju? Možda je na njega mogao utjecati događaj koji naizgled nije povezan s Mađarskom – uhićenje kriminalnog šefa Semjona Mogiljeviča u Moskvi.

Kofer s novcem

U stvarnosti, ova se priča počela odvijati mnogo ranije, sredinom 1990-ih. Postala je poznata zahvaljujući njemačkom novinaru Jürgenu Rothu, koji je uspio nagovoriti poslovnog čovjeka Dietmara Cloda na razgovor (čija su otkrića uključena u nedavno objavljenu knjigu Jürgena Rotha “Prljava demokracija”). Clodo je njemački državljanin koji je u mladosti bio član RAF-a (Frakcija Crvene armije), koja je izvodila terorističke napade u Njemačkoj.

Također je osnivač zaštitarske tvrtke SAS, koja pruža usluge prijevoza gotovine i zaštitarske usluge u Njemačkoj, Francuskoj i Rusiji. Devedesetih godina Clodo je živio u Budimpešti i bio je na čelu Mađarske trgovinske i industrijske komore.

Clodo je odslužio 8,5 godina u mađarskom zatvoru zbog izrade bombi (on tvrdi da je nevin) i pušten je na slobodu 2005. godine.

Ostatak kazne trebao je odslužiti u Njemačkoj, gdje je izručen, ali je pušten iz pritvora u svojoj domovini. Vjeruje se i da ima veze s raznim obavještajnim agencijama. Navodno ga je s Mogilevičem upoznao nećak Sergeja Mihajlova (Mihas, Solntsevskaja organizirana kriminalna skupina), kojeg je on pak upoznao u Afganistanu.

Evo što se može saznati iz pisane izjave (zvane izjava pod prisegom) koju je potpisao Dietmar Clodo (dostupna The Insideru):

“Devedesetih sam živio u Budimpešti, gdje sam radio kao konzultant i bio vlasnik privatne zaštitarske tvrtke SAS. U Budimpešti sam upoznao poznatog poslovnog čovjeka Semjona Mogileviča. Između nas se razvio odnos povjerenja, dijelom i zato što smo obojica bili Židovi. Zbog tog bliskog, povjerljivog odnosa, sredinom 1990-ih, između 1993. i 1996., povjerio mi je transfer novca raznim pojedincima. Jedan od njih bio je čovjek po imenu Sándor Pinter (mađarski ministar unutarnjih poslova).

U to vrijeme, sve što sam znao o njemu bilo je da je neki visokopozicionirani dužnosnik u policiji i, naravno, da je radio za gospodina Mogileviča. Službeno sam ga upoznao kasnije, nakon što je napustio policiju. To je bilo 1996./97. Semjon Mogilevič

me zamolio da mu prebacim novac, što sam i učinio. Bilo mi je jasno da se radi o utjecajnim ljudima.

Za mene je Sándor Pinter bio samo jedan od mnogih korumpiranih pojedinaca kojima sam u Mogilevićevo ime dostavljao omotnice. Primao sam njega i druge u mom domu na adresi Meggy Uca 19, u 3. budimpeštanskom okrugu. Novac su uzimali u omotnicama – po 10.000 njemačkih maraka. To se nastavilo do 1996., a kasnije je te transakcije obavljao netko drugi. Jednom, u proljeće 1994., neposredno prije parlamentarnih izbora, Mogilevičev prevoditelj donio mi je kofer s oko milijun maraka.

Bilo je namijenjeno mladom čovjeku. Ali ovaj mladić nije htio ući u moju kuću. Rekao sam mu: „Slušaj. Imam kofer s ovim prokletim novcem. I neću izaći s ovim koferom. Dakle, ako odbiješ, dat ću ovo gospodinu Mogileviju, a on neka ponese kofer s milijunima sa sobom. Nije me briga.“ I on mi je ipak prišao, s još jednim starijim gospodinom, i ja sam donio kofer s novcem. Tko je to bio, tada me nije bilo briga. Tek nakon parlamentarnih izbora shvatio sam da je mladić Viktor Orbán iz Fidesza.

Mogilevich je to nazvao „ključnim doprinosom izbornoj kampanji“. Među ostalima koji su redovito prikupljali svoje priloge bili su László Tonhauser, tadašnji šef odjela za organizirani kriminal budimpeštanske policije; Sándor Istvan, bivši viši policijski istražitelj; Just Laszlo, utjecajna osoba u medijima.

“Mladić Fidesza” Viktor Orbán

Glavni razlog zašto sam odabran da predam ovaj novac bio je taj što nisam imao ništa zajedničko s Rusima, a kao predsjednik međunarodne sekcije neovisne Mađarske trgovinske i industrijske komore, shvaćan sam prilično ozbiljno. Izjavljujem, pod kaznenom odgovornošću za krivokletstvo, da sam govorio istinu.

Dietmar Clodo je također dao intervju austrijskoj televizijskoj postaji ORF, gdje je izjavio da je Sandor Pinter 1990-ih od Mogileviča primao 10.000 njemačkih maraka mjesečno kako bi “mađarska policija zatvarala oči pred njegovim spletkama s Ukrajinom i Rusijom”, dok je glavni ured kriminalnog šefa bio u Budimpešti.

Mađarski političar i bivši ministar obrazovanja Bálint Magyar, autor hvaljene knjige “Postkomunistička mafijaška država: Slučaj Mađarske”, koja razotkriva korupcijske sheme, rekao je za The Insider da je Pintérova veza s Dietmarom Clodóom već bila poznata: “Sumnjali smo na te veze još 1990-ih. Stranka Slobodni demokrati je 1998. čak održala konferenciju za novinare o korumpiranim vezama između Sándora Pintéra i Dietmara Clodóa.”

Mađarski političari i sigurnosni dužnosnici sami poriču bilo kakvo poznanstvo s Dietmarom Klodom. Primjerice, Sándor Pintér je još 1999. godine mađarskom tisku rekao da je prisustvovao poslovnim pregovorima na kojima je supruga Dietmara Cloda bila tajnica, ali da je to bila slučajnost. Tvrdio je da je čuo za tog čovjeka, ali da ga osobno ne poznaje. Glasnogovornik mađarske vlade Zoltán Kovács također je odbio komentirati za The Insider te koruptivne veze.

Lako je ignorirati Clodove optužbe, budući da on, blago rečeno, ima ne baš savršenu reputaciju. Bilo bi sasvim drugačije kada bi te optužbe bile potkrijepljene dokumentarnim dokazima. A Mogilevich je upravo osoba koja bi mogla pružiti takve dokaze. Pravi razlog zašto se predaja omotnica mađarskim političarima morala dogoditi u Clodovoj kući, a ne na ulici, nije bila njegova briga za sigurnost novca. Predaja u Clodovoj kući snimljena je skrivenom kamerom “radi sigurnosti”, a snimka je dana Mogilevichu.

Mogilevićev dogovor

Semjon Mogilevič se 1990. preselio u Budimpeštu i tamo živio do početka 2000-ih (300 metara od ruskog veleposlanstva). Tijekom razdoblja privatizacije koristio je razne sheme kako bi stekao kontrolu nad tvornicom oružja u Mađarskoj. Prema FBI-ju, njegova glavna aktivnost bila je pranje novca za organiziranu kriminalnu skupinu Solntsevskaja.

Danas je Mogilevich jedan od deset najtraženijih bjegunaca FBI-a. Od 1990-ih FBI, talijanska policija i švicarske obavještajne agencije zanimaju se za njega, a 2003. godine stavljen je na Interpolovu međunarodnu tjeralicu. Tada je bio prisiljen preseliti se iz Budimpešte u daču u blizini Moskve i nikada ne napustiti Rusiju.

Razgovor o Mogilevichu snimljen je na poznatim snimkama bojnika SBU-a Melničenka iz 2000. godine: prema Leonidu Derkaču, Mogilevich je zapravo živio u Mađarskoj, ali “sada je postao susjed Genadija Zjuganova u dači u blizini Moskve”. Kao odgovor na iznenađenje Leonida Kučme, Derkach je objasnio: “Pa, imao je dobar odnos s Putinom još od Lenjingrada.” Kučma je primijetio: “Nadam se da neću upasti u nevolje.” U međuvremenu, dosje SBU-a o Mogilevichu misteriozno je uništen 2005. godine.

U početku, Mogilevich nije imao problema sa svojim poslovanjem u Moskvi. Prema FBI- jevim zapisima iz 1998., bio je vlasnik hotela Baltschug Kempinski, koji se nalazio u neposrednoj blizini Kremlja. Hotel Baltschug sada je u vlasništvu offshore tvrtki, a prema Forbesu, jedna slovačka tvrtka zainteresirana je za njegovu kupnju.

Švicarska služba za analizu i prevenciju (DAP, sada dio Švicarske zajedničke kontraobavještajne službe) pak je sumnjičila Mogilevicha za dosluh s ruskim obavještajnim službama. Evo što piše u izvješću službe iz lipnja 2007.

„Već se dugo sumnja da brojne osobe organiziranog kriminala štite vladine agencije, uključujući FSB. To se odnosi, na primjer, na Semjona Mogileviča, jednu od najmoćnijih osoba ruskog organiziranog kriminala, kojeg FBI traži zbog prijevare i pranja novca od 2003. godine, a on je i dalje neometan u Rusiji. Čak se kaže da je osobno bio prisutan na rusko-ukrajinskim pregovorima o plinu. Do danas niti jedan vođa organiziranog kriminala u Rusiji nije odgovarao, što se teško može objasniti nedostatkom uspjeha u istragama. Naprotiv, to sugerira da vođe kriminalnih organizacija uživaju visoku razinu zaštite.“

Nakon što je ovo izvješće sastavljeno 2008. godine, Mogilevich je uhićen u Moskvi, ne na zahtjev FBI-a, već u vezi sa slučajem Arbat-Prestige zbog sumnje na utaju poreza. Mogilevich je proveo godinu i pol u pritvoru te je pušten na slobodu u srpnju 2009. uz jamčevinu, a postupak protiv njega ubrzo je odbačen “zbog nedostatka dokaza”. Prema Dietmaru Clodu, kako bi se vratio na slobodu, Mogilevich je bio prisiljen odreći se dijela svoje imovine, a također je Kremlju dostavio kompromitirajuće informacije o Viktoru Orbánu.

“Na moju žalost, Orbán je sada postao marioneta koja izvršava Putinove naredbe“, rekao je Clodo za The Insider. Poslovni čovjek uvjeren je da je Mogilevič mogao predati inkriminirajuće snimke Nikolaju Patruševu u zamjenu za njegovu slobodu. U svakom slučaju, Orbán je neočekivano pozvan u Moskvu neposredno nakon Mogilevičeva uhićenja, i tada je Orbán napravio nagli zaokret.

Kako je Solntsevoska grupa obnovila spomenik gušenju mađarskog ustanka

Jedan od dokaza Orbánovog prijateljstva s Putinom bila je obnova spomenika u Budimpešti sovjetskim vojnicima, ne samo onima koji su oslobodili zemlju od nacističkih osvajača, već i onima “koji su poginuli gušeći Mađarski ustanak 1956.”. Pod prosovjetskim režimom u Mađarskoj, događaji iz 1956. nazivani su “ustankom”, a nakon pada komunističkog režima “Revolucijom 1956.”. Da bismo razumjeli značaj ovog događaja za Mađare, dovoljno je primijetiti da Ustav zemlje kaže: “Naša sadašnja sloboda izrasla je na tlu Revolucije 1956.”.

Dopisnik Insidera nije uspio pronaći nijednog pristašu “ruskog svijeta” u Budimpešti. Nakon brutalnog gušenja masovnih prosvjeda sovjetskim tenkovima, nekoliko stotina tisuća izbjeglica pobjeglo je u Europu i Sjedinjene Države, živeći u izbjegličkim kampovima; tragedija je pogodila gotovo svaku obitelj. Nakon 1989. godine, neke izbjeglice i njihovi potomci vratili su se u Mađarsku. U Budimpešti nema žaljenja zbog “ustanka”, iako je bio neuspješan. Mađari vole pričati o “gulaš socijalizmu” pod Jánosom Kádárom: vjeruje se da je nakon krvavih događaja iz 1956. diktatura omekšana, a ostaci tržišnog gospodarstva opstali su u Mađarskoj čak i pod komunizmom. Neki mađarski povjesničari, poput Andreasa Oplatke

, datiraju zaokret prema kapitalizmu u Mađarskoj od 1956. i tvrde da je “nakon ove revolucije socijalizam sačuvan samo za pokazivanje”.

Važno je ne samo to da je sovjetski spomenik obnovljen, već i tko je točno bio odgovoran. Čovjek zadužen za to bio je “ugledni” poslovni čovjek Andrej Skoch, čije se ime, kao i Mogilevičovo, povezuje s organiziranom kriminalnom skupinom Solntsevskaja. Skoch je 2012. godine, s ruskim Ministarstvom vanjskih poslova i Ministarstvom obrane, obnovio spomenike u Budimpešti sovjetskim vojnicima “koji su poginuli u gušenju Mađarskog ustanka 1956.”. Skoch je 2015. godine uspio da se iz evidencije DGSI-ja (francuske Glavne uprave za unutarnju sigurnost) uklone informacije o njemu kao povezanom s organiziranim kriminalom pod nejasnim okolnostima. Međutim, to je na kraju otkriveno i agencija trenutačno provodi internu istragu.

U objavi na LiveJournalu iz 2012. , koja je sada izbrisana, Skoch je govorio o svojoj uzvišenoj misiji u Budimpešti: “Obje strane slažu se da se ne obnavlja samo groblje, već i ugled ruske države. Oživljavanje memorijalnog kompleksa simbolizirat će potpuno međusobno razumijevanje u najsloženijim pitanjima procjene povijesnih događaja, a otvorenost mađarskih vlasti zasigurno će poboljšati odnose na državnoj razini.” Potpuno međusobno razumijevanje, međutim, zasad je zastalo. Kada je Putin 2015. položio cvijeće na ovaj spomenik poginulima u gušenju “Mađarskog ustanka”, u Mađarskoj je izbio skandal. Mađarski tisak optužio je vladu Fidesza, koja je dopustila obnovu spomenika, da krši ustav zemlje.

Zajednički posao

Moguće je da Kremlj nije iskoristio Mogilevičeve kompromitirajuće informacije o Orbanu ili ih čak nije ni znao, te da se Orbánov posjet Moskvi jednostavno poklopio. Međutim, Kremlj ima i mrkvu i štap. Rusija aktivno razvija suradnju s Mađarskom, što koristi više od samo mađarskih i ruskih poreznih obveznika.

Tijekom svog premijerskog mandata, Viktor Orbán se nekoliko puta sastao s Vladimirom Putinom. Prema Orbánu, “odnosi s Rusijom ne mogu se graditi na principima; samo je profit važan”; “Krim je složeno pitanje”; a EU treba “zajednički prostor od Lisabona do Vladivostoka”. Orbán je dao ove izjave u intervjuu za Politico nakon Putinova posjeta Mađarskoj 2015. Viktor Orbán izjavio je da bi sankcije EU protiv Rusije trebalo ukinuti, iako Mađarska trenutačno nema planove staviti veto na njihovo produljenje.

Putinov posjet Budimpešti trebao bi nastaviti istu temu rasprave o potrebi ukidanja antiruskih sankcija, izjavio je mađarski ministar vanjskih poslova Péter Szijjártó. No, raspravljat će se i o drugoj važnoj temi: proširenju nuklearne elektrane Paks vrijednom 10 milijardi eura. Štoviše, sama Rusija financira projekt: službeno, sredstva su zajam. Kako bi osigurala uspjeh elektrane, Mađarska je 2015. godine čak uvela dodatni porez na solarne panele.

Bálint Magyar je siguran da oba čelnika imaju udjela u ovom dogovoru. Kada se mađarska vlada zalagala za proširenje nuklearne elektrane Paks, Rosatom je odabran za projekt bez ikakvog natječaja, a dokumenti o dogovoru čuvani su kao tajna 30 godina, ističe Bálint Magyar. Kada je Europska komisija pokrenula istragu zbog nedostatka transparentnosti dogovora, mađarska vlada tvrdila je da ima “političke prizvuke”.

Na kraju, istraga nije urodila plodom. Magyar ističe da EU nema nadnacionalna tijela za istragu korupcije. Postoji agencija EU za borbu protiv korupcije, OLAF, ali ona samo pomaže nacionalnim agencijama u borbi protiv korupcije. To znači da su u konačnici sami mađarski dužnosnici odgovorni za istrage Europske komisije – isti oni koji su osumnjičeni za korupciju.

Kontroverze ne okružuju samo ugovor o nuklearnoj elektrani već i druge energetske ugovore s Mađarskom. Primjerice, samo u 2012. godini otprilike 50 milijardi forinti (161 milijun eura) završilo je na računima MET Holding AG-a, švicarskog posrednika u trgovini plinom čiji se pravi vlasnici mogu samo nagađati.

M.M: /Foto: Press