Tih dana na naše se društvo moglo gledati pod prizmom zajedništva ljudi koji dijele određene vrijednosti, uspomene i osjećaj pripadnosti, a u prilog tome govori da su mnogi svjedočili da su došli ne samo radi glazbe, nego i radi izražavanja ljubavi prema domovini, poštovanja prema onima koji su se žrtvovali za slobodu, te potrebe da budu dio većeg zajedništva.
U svakom obliku javnog okupljanja važno je da ono ostane dostojanstveno i da njeguje ono što izgrađuje čovjeka i društvo, poštovanje, zahvalnost i solidarnost. Kao vjernici, pozvani smo u takvim trenutcima sjetiti se da prava snaga naroda ne dolazi samo iz povijesnih pobjeda, nego ponajprije iz vjernosti istini, pravdi i moralnom redu, u konačnici Bogu.
Ako takvi događaji pomognu ljudima da se osjećaju povezano, da ojačaju svijest o zajedništvu i potrebi zahvalnosti, onda oni mogu biti i pozitivna snaga u društvu. No uvijek trebamo paziti da nacionalni ponos bude prožet evanđeoskim duhom, da iz njega izrasta želja za izgradnjom pravednijeg i plemenitijeg društva, to jest da ne služi nečijim partikularnim interesima ili da vodi u zatvaranje u sebe ili udaljavanje od drugih.
S vremena na vrijeme u javnosti pravu buru izazove molitva krunice na Trgu bana Jelačića. Kako Vi gledate na taj fenomen?
Molitva krunice, bila ona u tišini vlastite sobe ili na javnom trgu, uvijek je dijalog s Bogom po zagovoru Blažene Djevice Marije. U sebi nosi snagu obraćenja, izgradnje mira i učvršćenja vjere. Isus sam kaže: „Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima“ (Mt 18,20), a to vrijedi i za javnu molitvu.
Javno moljenje krunice na Trgu bana Jelačića vidim kao izraz vjerske slobode i želje vjernika da svoju pobožnost ne skrivaju, nego da je svjedoče i u samom središtu javnog prostora. U tome prepoznajem i djelovanje demokracije. Ako svatko ispunivši određene zakonske kriterije ima pravo javno nastupati i djelovati u skladu s ciljevima koje smatra vrijednima, ne vidim razloga zašto bi to pravo bilo uskraćeno moliteljima. Štoviše, pravni ustroj Republike Hrvatske to im jamči. Takva molitva, ako se ispravno shvati i prihvati, mnogima postaje snažno svjedočanstvo u vremenu kada se vjera nerijetko nastoji potisnuti u isključivo privatnu sferu i prikazati manje vrijednim čimbenikom društvenog života.
Međutim, uvijek naglašavam da takva molitva mora biti prožeta evanđeoskim duhom, svakodnevnim svjedočanstvom kreposna života i ljubavi prema svakom čovjeku. Krunica nas ne smije zatvarati u sebe, nego otvarati srca Bogu i bližnjemu.
Vjerujem da i ovakve inicijative vjernika, ako se provode s ispravnom nakanom i u evanđeoskom duhu, mogu pridonijeti obraćenju, uspostavi mira i jačanju vjere. Iskrena molitva nadilazi same molitelje i nikada ne ostaje bez duhovnih plodova.
O vojnom mimohodu. Ima pacifista koji osporavaju pokazivanje oružja. Kako Crkva gleda na to?
Crkva uvijek gleda na oružje i vojnu silu iz perspektive evanđeoskog mira. Naš je Gospodin rekao: „Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati“ (Mt 5,9). Mir je cilj, a oružje nikada ne smije biti manifestacija prijetnje silom.
Ipak, Crkva također priznaje da narodi imaju pravo i dužnost braniti se od agresije, te da postoje okolnosti u kojima je uporaba vojne sile moralno dopuštena, pod uvjetima koje navodi Katekizam Katoličke Crkve (usp. br. 2307–2317).
Mimohodom vojnici ne pozivaju na rat nego izražavaju svoj napor da se očuva mir i da izraze zahvalnost onima koji su, često goloruki, svojim životima branili domovinu; podsjećaju nas na cijenu slobode i pozivaju na odgovornost da se ta sloboda čuva. Takva manifestacija može u ljudima probuditi ponos, ali taj ponos mora biti prožet sviješću da mir nikada nije zajamčen snagom oružja, nego pravednošću, dijalogom i izgradnjom društva utemeljenog na istini i solidarnosti.
Kao Crkva, uvijek ćemo biti na strani mira, ali i poštovati one koji su u prošlosti morali posegnuti za oružjem kako bi obranili život, dostojanstvo i slobodu. Pitanje nije samo što pokazujemo na mimohodu, nego kako ga tumačimo: kao slavljenje rata ili kao zahvalno sjećanje i poziv da se, ako je ikako moguće, oružje nikada više ne mora upotrijebiti.
M.M.: /Foto: pxll
Komentiraj