Novinar Slobodne navijao protiv Hrvatske: ‘Želio sam da ispadnu sa SP-a’

Dok se Hrvatska priprema za nastavak natjecanja, većina javnosti očekuje euforiju, ali dio – očito – jedva čeka poraz. Novinarka Ines Sabalić na Facebooku je očekivani doček opisala kao pakleno veselje koje se ponavlja iz godine u godinu, s istim likovima, istim ritualima i istom političkom ikonografijom.

Njezin status na Facebooku zvuči kao žalovanje: opet ista procesija, isti likovi, ista ikonografija, ista politička samopromocija. Thompson, hologramske Gospe, kockice, hodočašća od aerodroma do Trga koji “prima više nego Hipodrom”.

Sabalić piše o političarima koji će se gurati u kadar, o bubnjevima, o zveckanju, o komentatorima koji su se nedavno iživljavali nad smrću Slavenke Drakulić. “Daj, Sunce, sprži nas”, zaključuje, kao da moli da se probudi u nekom drugom gradu.

No pravi šok stigao je u komentaru ispod njezina statusa. Novinar Slobodne Dalmacije, Sandro Pogutz, javno je priznao da je navijao da Hrvatska ispadne već u prvoj fazi. “Priznat ću: navijao sam da padnu u ovoj prvoj fazi. Nadam se da neće puno dalje, neka me razapne tko hoće

.”

Rečenica koja zvuči kao iskaz hrabrosti, a zapravo je čista provokacija motivirana željom za samopromocijom.

Pogutz ne kritizira doček, ne kritizira organizaciju, ne kritizira politiku – on otvoreno želi poraz reprezentacije. Takav stav novinara iz jednog od najpoznatijih hrvatskih medija odmah je izazvao rasprave. Jedni ga brane kao “osobni stav”, drugi ga vide kao frustraciju dijela medijske scene prema nacionalnim simbolima i sportskim uspjesima.

No činjenica je jednostavna: novinar Slobodne Dalmacije javno je navijao protiv Hrvatske u trenutku kad reprezentacija igra za prolazak.

To otvara pitanje granice između osobnog mišljenja i profesionalne odgovornosti. Je li novinaru koji prati društvene teme dopušteno priželjkivati poraz vlastite reprezentacije? Je li to iskrenost ili sabotaža? I što to govori o dijelu medija koji već godinama ima ambivalentan odnos prema hrvatskim uspjesima?

Jedno je sigurno; dok se Hrvatska sprema za nove utakmice, dio medijske scene navija – ali ne za pobjedu.

Tu postaje jasno koliko je taj dio scene izgubio kompas. Umjesto analize, umjesto argumenta, umjesto profesionalnosti, dobiješ likove koji se nemaju čime istaknuti pa lupetaju bedastoće samo da bi ih netko primijetio. Nikad ništa nisu stvorili, nikad ništa izgradili, nikad ništa riskirali, ali zato svaki dan izbacuju neku glupost samo da bi se vidjelo da postoje. To im je maksimum, to njihov domet, to njihov “talent”.

Takvi najviše vole pametovati o Hrvatskoj, o reprezentaciji, o svemu što je veće od njih. Znaju da se u buci možda netko zakači na njihovu rečenicu, možda im da lajk, možda ih primijeti. To im je jedina šansa da izađu iz anonimnosti. Nisu sposobni za ništa drugo, pa zato provociraju, glume hrabrost i prave se važni. To je jedini način da se osjećaju kao da su dio nečega, jer u stvarnom životu nisu dio ničega.

Sandru Pogutzu bi bolje bilo da je gol prošetao Rivom – više bi ga ljudi vidjelo, a barem bi bio iskren u svojoj potrebi za pažnjom. Ovako se skriva iza “hrabrosti”, a zapravo je sve samo jadna želja da ga netko, bilo tko, primijeti da je živ.

Kad nemaš sadržaj, proizvodiš buku. Kad nemaš vrijednost, proizvodiš skandal. Kad nemaš identitet, napadaš tuđi. A na kraju dana, takve ljude najviše boli jedna stvar – da ih nitko ne primjećuje jer su nevažni.

Marko Marković/Foto: hrt/Facebook