Ovo je Branko Bilbija, general JNA, vodio je raketiranje Banskih dvora

Zrakoplovi Jugoslavenske narodne armije napali su Banske dvore, ondašnje sjedište prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana 7. listopada 1991. godine. Na dan napada na Banske dvore istekao je tromjesečni moratorij na odluku o samostalnosti Hrvatske ( i Slovenije), potpisan na Brijunima 7. srpnja 1991.

U trenutku napada dr. Tuđman je razgovarao s predsjednikom Predsjedništva SFRJ Stjepanom Mesićem i predsjednikom Saveznog izvršnog vijeća (vlade ex Jugoslavije) Antom Markovićem. U napadu JNA poginula je jedna osoba, a dijelovi zgrade teško su oštećeni. Ante Marković je preminuo u Zagreb, u studenom 2011. godine.

Napad na Banske dvore izveden je uoči isteka moratorija Europske zajednice na odluku Hrvatskog sabora o osamostaljenju Republike Hrvatske te tijekom općih napada JNA na Vukovar, Vinkovce, Osijek, Pakrac, Sisak, Karlovac, Gospić, Otočac, Zadar, Šibenik i Dubrovnik.

Hrvatska vlada izvijestila je da su jugoslavenski borbeni avioni MiG-29 (?) napali zgradu pri čemu je jedna raketa izravno pogodila palaču dok su druge pale na susjedne zgrade. Cilj napada bila je likvidacija predsjednika Hrvatske, predsjednika Jugoslavije i predsjednika Savezne vlade, klasični vojni udar, nakon kojega bi tadašnja JNA pokušala uvesti vojno stanje i sačuvati Jugoslaviju.

Dan poslije, 8. listopada 1991. hrvatski  Sabor je proglasio prekid svih državno-pravnih veza s Beogradom što se danas u Hrvatskoj slavi kao Dan neovisnosti.

Zanimljivo je da ni do danas nitko nije optužen za raketiranje Banskih dvora i pokušaj atentata na tri predsjednika – Tuđmana, Mesića i Markovića. Niti naše Državno odvjetništvo provodi bilo kakvu istragu na tu temu. A i mi novinari toga se sjetimo samo na obljetnicu raketiranja.

Operaciji “Kirurški rez” 

U nekom analizama spominje se da je postojali planovi po kojima bi JNA  nakon ubojstva trojice u Banskim dvorima s političke scene maknula i srpskog vožda Slobodana Miloševića, no danas je prihvaćano kao prevladavajuće mišljenje da je napad na Banske dvore u operaciji “Kirurški rez” to pokušaj JNA i režima Slobodana Miloševića da ubiju Franju Tuđmana i njegove najbliže suradnike.

Nakon raketiranja Banskih dvora svima je bilo da su ga izveli MiG-ovi JNA, samo je službeni Beograd svijetu pokušao predstaviti svoju istinu navodeći da je riječ o podmetnutoj eksploziji da bi se Srbija i JNA označile kao terorističke organizacije.

Dvadesetak godina kasnije i Miroslav Lazanski, kojeg mnogi predstavljaju kao “oficira  među novinarima”,  je priznao da su napad izvela JNA:

Godinama sam vjerovao da je bombardiranje Banskih dvora u Zagrebu bilo operacija hrvatske propagande, da su sami sebi to podmetnuli. Štoviše, tadašnji britanski vojni izaslanik u Beogradu uvjeravao me je u jesen te 1991. da je riječ o namještaljci. Jer, on je na temelju televizijskih snimaka zaključio da se radi o “detonaciji improvizirane eksplozivne naprave ojačane trotilskim metkom”, priznao je Lazanski 20 godina kasnije

U nastavku teksta objašnjava kako je došlo do akcije:

“Kako je Kontraobaveštajna služba Armije, odnosno KOS, imala u kabinetu Franje Tuđmana svog čovjeka, to je informacija da će Tuđman, Ante Marković i Stjepan Mesić imati radni sastanak i ručak u Banskim dvorima u Zagrebu 7. listopada u 15 sati, stigla do pilota na aerodromu Bihać.

Skupina njih samoinicijativno (sic!)  je odlučila da kotač povijesti okrene u drugom pravcu, bombardirati Banske dvore, ubiti svog vrhovnog zapovjednika i svog saveznog premijera, jer Mesić je tada bio predsjednik Predsjedništva SFRJ, a Marković predsjednik Saveznog izvršnog vijeća.

Jednim avionom je pilotirao Srbin, drugim Hrvat. Jedna bomba Mk-82 pogodila je prostoriju u kojoj su nekoliko minuta ranije sjedili i jeli Tuđman, Mesić i Marković, druga je pala u dvorište. Osam raketa “munja” pogodile su druge dijelove zgrade i vanjski zid prema parku Tuškanac, odnosno Sofijinom putu. Tuđmana, Mesića i Markovića spasila su teška hrastova vrata, koja su ispala iz ležišta i ublažila eksploziju. I to što su ručak završili nešto ranije”

, piše Lazanski

Lazanski zna da je riječ o državnom terorizmu koji je izvela JNA po zapovijedi najvišeg vrha te vojske i taj čin pokušava objasniti “samoinicijativnom vojnom akcijom pilota iz Bihaća”.

Dalje piše da su dva aviona G-4 poletjela s aerodroma Udbina jer piloti u tu akciju nisu htjeli poletjeti  aerodroma u Bihaću, znajući da “drugoj strani odatle cure informacije”. Jedan je G-4 nosio dvije američke bombe Mk-82 od po 227 kg, drugi je u dva lansera imao osam nevođenih raketa “Munja”.

Da je bila riječ o samovoljnoj akciji pilota iz Bihaća, značilo bi to čin pobune i pokušaj vojnog puča, slijedio bi vojni sud za sve sudionike. Jedino važno u informaciji Miroslava Lazanskog je njegov obrat i priznaje da su atentat na Tuđmana, Markovića i Mesića izveli zrakoplovi JNA, da nije riječ o “operaciji hrvatske propagande”.

 

Maxportal je duže vremena istraživao tko su piloti koji su izveli raketiranje Banskih dvora. Zapovjednik akcije bio je Branko Bilbija, general-major JNA koji je pripremio i operativno vodio akciju.

U prvim informacijama koje smo primili on se spominjao i kao jedan od pilota na MiG-u 21 koji je raketirao Banske dvore. No, on nije letio. Vođa u zraku  je bio Slovenac, oženjen Mostarkom, koji je nakon rata ostao živjeti u Beogradu. U Sloveniju, po tim sumnjama, nije želio doći zbog straha od progona nakon ulaska Slovenije i Hrvatske u Europsku uniju.

Taj dan nad Hrvatskom letjelo više desetina zrakoplova. Oko 15 sati ih je bilo 30 do 40 na radarskim zaslonima Operativnog centra. Napadali su druge hrvatske gradove, a veći dio njih služio je kao maska za glavni cilj – napad na Banske dvore i likvidacija Tuđmana, Mesića i Markovića.

Kako nje KOS znao za mjesto i vrijeme sastanka?

Lazanski tvrdi da je KOS u Tuđmanovu kabinetu imao svog čovjeka, drugi autori govore da su prethodno u zgradu na Markovu trgu postavili uređaje za navođenje raketa.

Najbliže istini je objašnjenje koje je dao Ante Marković, jedan od meta JNA. Marković je iz Beograda preko Mađarske putovao za Zagreb. Tijekom puta telefonski je razgovarao sa svojim suradnikom u Beogradu i spomenuo mu da u 15 sati u Banskim dvorima ima ručak kod dr. Tuđmana. Centrala KOS-a primila je tu informaciju, prenijela Glavnom štabu JNA.

Lazanski piše da su dva aviona G-4 poletjela aerodroma Udbina. Razlog – piloti u tu akciju nisu htjeli letjeti s aerodroma u Bihaću, jer su znali da drugoj strani odatle “cure” informacije. Jedan je G-4 nosio dvije američke bombe Mk-82 od po 227 kg, drugi je u dva lansera imao osam nevođenih raketa “munja”.

“Jednim avionom je pilotirao Srbin, drugim Hrvat. Jedna bomba Mk-82 pogodila je prostoriju u kojoj su nekoliko minuta ranije sjedili i jeli Tuđman, Mesić i Marković, druga je pala u dvorište. Osam raketa “munja” pogodile su druge dijelove zgrade i vanjski zid prema parku Tuškanac, odnosno Sofijinom putu. Tuđmana, Mesića i Markovića spasila su teška hrastova vrata, koja su ispala iz ležišta i ublažila eksploziju. I to što su ručak završili nešto ranije”. piše Lazanski

Da je bila riječ o samovoljnoj akciji pilota iz Bihaća, značilo bi to čin pobune i pokušaj vojnog puča, slijedio bi vojni sud za sve sudionike. Jedino važno u informaciji Miroslava Lazanskog je njegov obrat i priznaje da su atentat na Tuđmana, Markovića i Mesića izveli zrakoplovi JNA, da nije riječ o “operaciji hrvatske propagande”.

Zapovjednik akcije “Kirurški rez” bio je Branko Bilbija, komandant 5. Operativne avio grupe sa sjedištem u Banja Luci

U prvim informacijama koje smo primili on se spominjao i kao jedan od pilota koji je raketirao Banske dvore. No, on nije letio. Informacija iz upućenih izvora svjedoči da je napad vodio Slovenac, oženjen Mostarkom, koji je nakon rata ostao živjeti u Beogradu. U Sloveniju, po tim izjavama, nije želio doći zbog straha od progona nakon ulaska Slovenije i Hrvatske u Europsku uniju. Spekulira se i tko su bila ostali tri pilota u zraku, ali pouzdanih informacija nema.

Taj dan nad Hrvatskom je letjelo više desetina zrakoplova. Oko 15 sati ih je bilo 30 do 40 na radarskim zaslonima Operativnog centra. Napadali su druge hrvatske gradove, a veći dio njih služio je kao maska za glavni cilj – napad na Banske dvore i likvidacija Tuđmana, Mesića i Markovića.

Pišući o toj temi Lazanski spekulira da je KOS znao za mjesto i vrijeme sastanka. Samodopadno tvrdi da je JNA u Tuđmanovu kabinetu imala svog čovjeka, drugi autori govore da su prethodno u zgradu na Markovu trgu postavili uređaje za navođenje raketa.

Najbliže istini je objašnjenje koje je dao Ante Marković, jedan od meta JNA. Za razgovora u Zagrebu 1993. pričao mi je da je dan ranije iz Beograda preko Mađarske putovao za Zagreb. Tijekom puta telefonski je razgovarao sa svojim suradnikom iz kabineta u Beogradu i spomenuo mu da u 15 sati u Banskim dvorima ima ručak kod dr. Tuđmana. Tom izjavom sugerirao je da KOS snima njegove razgovore.

Napad na Banske dvore operativno je vodio Branka Bilbija, testni pilot JNA. Prethodno je napad na Zagreb uvježbavao u poligonu  Delibatska pješčara gdje su simulirali izgleda Banskih dvora i pravce napada.

U napadu su sudjelovala ukupno četiri zrakoplova,  dva MiG-a 21 i dva Super Galeba G-4. Prema dostupnim podacima, zrakoplovi G-4 na zadatak su poletjeli s vojnog aerodroma Udbina, a zrakoplovi MiG-21 s aerodroma Bihać.

MiG-ovi su nosili nevođene rakete zrak-zemlja M-74 „Munja“, jugoslavenske proizvodnje. Galebovi S-4  nosili su  fugasne bombe Mk-82. Teške su  227 kg, opremljene blizinskim upaljačima koji aktiviraju bombu pet metara od tla.

Prvo su bombama napali Galebovi, a potom MiG-ovi raketama.

U analizi napada na Banske dvore, koju su priredili prof. Ilija Vučur i prof. Josipa Maras Kraljević iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, akcija je ovako opisana:

Zrakoplovi G-4 doletjeli su iz smjera sjeverozapada (između Medvedgrada i TV tornja) te su djelovali smjerom prema Ulici Tituša Brezovačkog i Banskim dvorima. Djelovali su pojedinačno, jedan za drugim, iz poniranja pod velikim kutom. Bili su naoružani s po dvije bombe američke proizvodnje Mk-82 „Snake Eye“ od 227 kg težine, opremljene s konvencionalnim stabilizatorima i blizinskim upaljačima koji aktiviraju bombu pet metara od tla, odnosno čvrste prepreke.

Prvi zrakoplov G-4 je odbacio obadvije bombe odjednom, tako da mu je bomba s lijevog krila eksplodirala pet metara iznad krovišta dvorišne zgrade u Ulici T. Brezovačkog br. 6, a druga bomba s desnog krila eksplodirala je u južnom dvorištu Banskih dvora. Učinak eksplozije bio je takav da je nastala velika šteta na Banskim dvorima. Razbijena su stakla na gotovo svim prozorima, a krila i žaluzine prozora izbijeni su iz ležišta. U gotovo svim prostorijama Banskih dvora, a posebno u Svečanoj dvorani udarni je val bombe znatno oštetio inventar. Nanesena je velika šteta i na vanjskim zidovima kao i na krovištu.

Kratera uslijed eksplozije zrakoplovne bombe u dvorištu Banskih dvora nije bilo, jer se radilo o tempiranoj eksploziji na visini od pet metara iznad tla. U dvorištu je ispod mjesta eksplozije u zemlji ostalo udubljenje u obliku ptičjeg gnijezda elipsastog oblika. Udarni val nakon detonacije bombe je samo stlačio zemlju.

Sam napad planiran je tako da se prije svega djeluje razornim udarnim valom i krhotinama rasprsnutog tijela fugasne bombe Mk-82, što upućuje na zaključak da se nije išlo na rušenje zgrade Banskih dvora, nego na likvidiranje svih zatečenih osoba izuzetno visokim tlakom nastalim u detonacijskom valu poslije eksplozije.

Šteta od eksplozije druge bombe na zgradi u Ulici T. Brezovačkog br. 6 bila je znatna za samu zgradu, jer je razoreno krovište, popucali su nosivi zidovi, a po okolnim zidovima bilo je puno rupa od krhotina bombe. Oštećeni su i automobili koji su se zatekli u dvorištu zgrade. Bomba je promašila Banske dvore, kojima je očito bila namijenjena, za 30 do 35 metara.

Pilot drugog zrakoplova G-4 također je odjednom odbacio obje bombe koje su bile opremljene blizinskim upaljačem, isto kao i kod prvog zrakoplova. Bomba s lijevog krila eksplodirala je u zraku u šumi na Tuškancu, i to 100 metara prije mjesta eksplozije druge bombe. Mjesto pada bombe na Tuškancu nije detaljnije istraživano. Desna bomba ovoga zrakoplova eksplodirala je jugozapadno od restorana „Dubravkin put“ na udaljenosti od 12 – 13 metara, između ceste na Dubravkinom putu i zemljanog bedema na početku Visoke ulice. Na tom je mjestu također ostao otisak na travnjaku od udarnog vala u obliku ptičjeg gnijezda, kao i u dvorištu Banskih dvora.

Nedaleko od mjesta pada ove bombe nalazio se ulaz u tunel u kojem je bio smješten Operativni centar Glavnog stožera Hrvatske vojske, za koji se smatralo da je bio mogući cilj drugog zrakoplova G-4. Međutim, kako je bomba bila opremljena blizinskim upaljačem malo je vjerojatno da joj je cilj bio ulaz u tunel, jer da ga je i pogodila, eksplozija bi nanijela neznatne štete samom tunelu, a gotovo nikakve osobama koje su se nalazile unutar tunela.

Zrakoplovi MiG-21 djelovali su pojedinačno, jedan iza drugog, poniranjem iz smjera između Zaprešića i Samobora – klub Saloon na Tuškancu – Visoka ulica – Banski dvori. MiG-ovi su bili naoružani s po dva lansera nevođenih raketa zrak-zemlja M-74 „Munja“, jugoslavenske proizvodnje.

Svaki lanser je sadržavao 4 rakete kalibra 128 mm. Sve rakete su bile opremljene udarnim upaljačima trenutnog djelovanja. Rakete M-74 izvorno su namijenjene za djelovanje po površinskim ciljevima: vojnicima i borbenoj tehnici smještenoj u utvrđenjima poljskog tipa.

Iz izbora upotrijebljenog oružja za drugi napadni val može se zaključiti da se nakon eksplozije bombi iz prvog napadnog vala te razaranja i pomutnje koju bi one izazvale, išlo na likvidiranja preživjelih raketama, ako bi se zatekli na otvorenom ili slabije utvrđenom prostoru.

Rakete su lansirane plotunom, svih osam raketa odjednom, što su potvrdile udarne točke raketa na tlu. Učinka na Banskim dvorima od raketiranja MiG-ovima nije bilo. Prve su udarne točke raketa bile na rubu pločnika i kolnika na samom ulazu u klub „Saloon“, a sljedeće dalje iza kolnika na travnjaku i zemljanom bedemu Visoke ulice. Samo su dvije rakete završile u krovištu kuće na broju 20 u Visokoj ulici. Dijelovi raspadnutog raketnog motora i stabilizatora raketa pronađeni su dalje, po Gornjem gradu.

Hrvatska vojska je na području Zagreba raspolagala s protuzrakoplovnim oružjem kojim je ograničeno mogla rušiti zrakoplove JNA, međutim, na snazi je bila zapovijed da se iznad gradova ne ruše neprijateljski zrakoplovi, što je vjerojatno bio osnovni razlog da se to oružje ne upotrijebi.

Dan poslije, 8. listopada 1991. hrvatski  Sabor je proglasio prekid svih državno-pravnih veza s Beogradom.

Branko Bilbija rođen u Sanskom Mostu. Nakon školovanja u VV Gimnazija u Mostaru karijeru je započeo kao pitomac 19. klase Vojne akademije ratnog zrakoplovstva u Zadru.

Služio u 98. avijacijskoj brigadi na aerodromu Petrovac kod Skoplja, zatim u 117. lovačko-avijacijskom puku na aerodromu Željava kod Bihaća

Bio komandant Vazduhoplovnog opitnog centra (VOC) na Batajnici gdje je testirao više od 35 tipova aviona, uključujući MiG-21, MiG-29, Mirage 2000, Orla, Yak-40 i Learjet 25. Prvi pilot izvan SSSR-a koji je 1985. godine letio na MiG-29 u opitom centru Kubinka kod Moskve.

Sudjelovao u izboru novog lovačkog aviona za RV i PVO SFRJ, testirajući avione u Francuskoj, SAD-u i Velikoj Britaniji.

U vrijeme agresije na Hrvatsku bio je komandant 5. Operativne avio grupe sa sjedištem u Banja Luci koja je bila angažirana na izvlačenja ljudstva i opreme iz Slovenije i Hrvatske.

Čin pukovnika dobio je 1988. i general-majora 1997. godine. Preminuo je 2022. godine u Beogradu.

M. Marković/Foto: Udruženje umirovljenih vojnih letača i padobranaca