Pismo upravi KIC-a Zagreb: “Izložbom o Titu ponizili ste Vladu Gotovca!”

“Prosvjedujem protiv očito providne politikantske manipulacije. Projektom “Sjećanje na pobjedu  – Trg maršala Tita” vi ste Vladu Gotovca, utemeljitelja Galerije Forum, bestidno ponizili!“, napisao je Vladimir Bogdanić.

Kulturno informativni centar (KIC) prošli mjesec je postavio izložbu “Sjećanje na pobjedu – Trg maršala Tita“.  Izložba je postavljena u Galeriji koju je utemeljio veliki hrvatski pjesnik Vlado Gotovac, žrtva režima Josipa Broza

Tim povodom otvorenim pismom je reagirao Vladimir Bogdanić, producent klasične glazbe, čija je majka Vere Sarić bila prva ravnateljice Centra za kulturu i informacije Zagreb. Bogdanić u pismu  podsjeća da je galeriju Forum, u kojoj je izložba biti postavljena, utemeljio Vlado Gotovac, veliki hrvatski pjesnik i žrtva režima Josipa Broza, čija se 25 godišnjica smrti obilježava upravo ove 2025. godine.

“Prosvjedujem protiv očito providne politikantske manipulacije“, napisao je Bogdanić, a djelatnike KIC-a podsjetio na izreku Hannah Arendt da se „nitko nema moralno pravo nazivati antifašistom tko istodobno nije i antikomunist“.

Nakon prve reakcije Vladimir Bogdanić sada je uputio drugo otvoreno pismo djelatnicima KIC-Zagreb:

There’s no business like Croatian Antifa business! 

“Samo se barbarin može ismijavati povijesti” (A.G. Matoš)

Poštovani, ustanova u kojoj radite ove godine obilježava 60 godina svog postojanja i rada. Među njenim utemeljiteljima posebno neizbrisivo i časno mjesto zauzima Vlado Gotovac!

Koliko za ustanovu to vrijedi i za Galeriju “Forum”u kojoj je svojim znanjem, entuzijazmom i ogromnom energijom uspio okupiti dominantan broj najboljih hrvatskih likovnih umjetnika!

Zlatko Šimunović, Ksenija Kantoci, Kosta Angeli Radovani, Nikica Reiser, Zlatko Prica, Edo Murtić, Ferdinand Kulmer, Belizar Bahorić, Raul Goldoni, Nives Kavurić Kurtović, Oton Postružnik, kipari Šime Vulas, Vojin Bakić, arhitekti Venceslav Richter, Neven Šegvić, Boško Rašica!

Nikad nikom kao njemu nešto slično nije uspjelo! U povijesti hrvatske likovne umjetnosti 20 stoljeća nema sličnog primjera.

Svojim projektom “SJEĆANJE NA POBJEDU – TRG MARŠALA TITA” vi ste utemeljitelja  Galerije “Forum” bestidno ponizili! Jer Vlado Gotovac eklatantan je primjer žrtve  komunističkog terora oličenog u Josipu Brozu Titu.

Samo posve neuke neznalice ovu istinu ne znaju ili negiraju!

Vlado Gotovac o ljudskoj mučionici – Staroj Gradiški 

*Stara Gradiška – to je moje posve novo iskustvo! Njegova prva rečenica glasi: Jebo pas mater tebi i onome, tko te je ostavio živog! Tebi treba sprašiti metak u čelo, banditu jedan, a ne da te mi ovdje čuvamo! S tim pozdravom dočekao me na vratima zatvora šef (tako zatvorenici moraju oslovljavati stražare) Jovo Vujić: plećar, brkat i snažnog udarca, kako sam uskoro vidio.

*Ušao sam u pravo kraljevstvo vlage: ona odasvuda nadire, sve obuhvaća rdjom i pljesni, sve rastvara i guši. Podilaze nas večernji ježuri i muče noćni napadi kostobolje – i uvijek prljavština smrad, truljenje; sve se bez prestanka pretvara u smeće, raspada se prije nego se to i opazi…..

*Zimi se u Staroj Gradiški ne griju sobe. Hodnici su posve otvoreni, imaju samo rešetke. Mala peć gori jedino u prostoriji „za boravak“. Smjenjujemo se: jedni ulaze, drugi izlaze. Na odjelu nas ima od 300 do 400, a u „boravku“ nas odjednom može biti najviše stotinjak. Naizmjenično se grijemo i smrzavamo: „ u boravku“ kunjamo omamljeni vrućim i smrdljivim zrakom, na hodniku se ušuškavamo i šetajući drhturimo. A iznad krova se bez prestanka dižu bijeli, vunasti pramenovi pare, što izbija na sastavima cijevi kroz koje iz zatvorske kotlovnice para prolazi u naselje, gdje stanuje osoblje zaposleno u zatvoru.

*Po njihovom najdubljem uvjerenju bolje je da se toplina izgubi u zraku, nego da grije „lopove“ (što je uobičajeni naziv za sve zatvorenike“, koji i oni sami međusobno često upotrebljavaju. Zato su cijevi s parom i postavljene na nosače izvan zatvorskih zgrada. – Na jednom mjestu u Bibliji piše: „Strašno je pasti u ruke Boga živoga!“

U Staroj Gradiški se nauči da je također strašno pasti u ruke humanista! Ali ne samo zbog pare! Oni na primjer, veoma često batinaju i veoma lako izriču kazne na samicu. To u svakom trenutku i u svakom slučaju znači drugo – i uvijek loše ili još gore.

*U mojoj sobi bilo nas je 32: ubojice, provalnici, varalice, jedan osuđen za terorizam i ja, gotovo svi kažnjeni na duge vremenske kazne. To su najčešće primitivni, nemilosrdni i lukavi ljudi. Spremni su na sve, da bi samo malo poboljšali svoj položaj. Osoblje zatvora to zna i zlorabi: vješto se služi obećanjima i povlasticama i radnim mjestima, tražeći za uzvrat „suradnju“ – prije svega potkazivanje i izazivanje političkih zatvorenika. Tako je Đuro Kopić, osuđen za ubojstvo, dao napraviti nož, kojim me je namjeravao jedne noći ubiti, uvjeren da zbog toga neće biti kažnjen, nego nagrađen. Plan mu je propao, ali on je za namjeru zbilja nagrađen, prebačen je na rad u zatvorsku ambulantu.

*Nisu politički zatvorenici u Staroj Gradiški smješteni samo s ubojicama i džeparima, provalnicima i seksualnim manijacima: s njima su zajedno smještene i osobe osuđene na čuvanje i liječenje; neuravnoteženi alkoholičari, luđaci, mentalno nerazvijene ili retardirane osobe, već gotovo posve razoreni sifilitičari…. Tim zastrašujućim sastavom zatvorenika upravlja se posve samovoljno i posve bezobzirno. U svakom je trenutku sve moguće!

*Na primjer: Dražen Budiša je kažnjen s mjesec dana samice samo zato što je jednom zatvoreniku posudio francusko-hrvatski rječnik.

– Netko je obavijestio mog odgojitelja Đorđa Mamulu, da ja nešto pišem. Jednog popodneva on je sa stražarima iznenada ušao u našu sobu i naredio premetačinu vičući: Odmah oduzmite i spalite sve što nađete napisano, osim pisama! – a šef Milošević kaže: Ja sam tvoj Bog! Nitko te od mene ne može spasiti!

*U Staroj Gradiški se ne mogu dobivati knjige izvana, nikakav publicirani materijal, i ne smije se ništa pisati – dakako, osim pisama.

*Gotovo svaki dan netko od zatvorenika proguta žlicu ili komad žlice, zabode nož u trbuh (pazeći da ne povrijedi crijeva…. što ne polazi svima i uvijek za rukom) odreže neki komad svoga mesa…..da bi se bar za neko vrijeme izvukao iz Stare Gradiške. Bježe od gladi, od batina, od studeni, od vlage, od samica….. Samo da predahnu u bolnici!

*Ponekad su, popodne, za svoju zabavu dežurni odgojitelji i šefovi koji su bili u službi, organizirali boksačke susrete između zatvorskih luđaka. Pobjednika su nagrađivali cigaretama. Ubogi borci tukli bi se neprestano, budalasto, ali uporno i nemilosrdno. Ti ponižavajući prizori izazivali su bure smijeha i ciničnog bodrenja. Mene je u takvim trenucima osobito žalostio Slavko Rajs, infantilni mladić s periferije Karlovca, zatvoren zbog neuračunljivog ponašanja, zbog neuračunljivih ispada. Nastojao sam ga spasiti tako, da sam mu davao papir i boje za slikanje, jer je on u slikanju uživao. Kad sam izlazio iz zatvora oduzeli su mi cijelu zbirku njegovih akvarela i crteža. Slučajno sam spasio jedan crtež, koji potresno svjedoči i o njemu i o Staroj Gradiški; naime, napisao mi je na njemu posvetu koja glasi: „Ovo je od Boga ukleto mjesto – vječna uspomena od druga i prijatelja Rajs Slavka dobrog i vjernog.“

*I JOŠ I OVO:

“… Znate li, dragi Zagrepčani, pred kojom zgradom mi ovdje stojimo? Pred Hrvatskim radišom podignutim zato da bi se mogli školovati siromašni hrvatski

đaci, hrvatska sirotinja, da bi Hrvatska i tako napredovala i postala moderna nacija. Tu su zgradu sagradili zajedno najhrabriji i najsiromašniji Hrvati da bi Hrvatska bila  dostojna Europe.

A tko je sad u njoj?

Posljednji čuvari komunizma!

*legendarni govor 30.8.1991 pred sjedištem vojne uprave u Zagrebu. Nikad nitko nije u ratu toliko puta spomenuo LJUBAV!

Zagreb, 26.6.2025 *Vladimir Bogdanić  

*Vladimir Bogdanić član obitelji u kojoj su majka, otac djed i baka, te šira rodbina u  vremenu 1933 – 1945 svi bili antifašisti.  

Također u konc. logorima Auschwitz i Jasenovac ubijeno je 9 članova obitelji.  Ta me činjenica obvezuje na reakciju naspram manipulacija kojima se recentni  “Antifašizam” u Hrvatskoj služi!

Hanna Arendt: 

„Onog trenutka kada više nemamo slobodnu štampu, sve je moguće. Ono što omogućava totalitarnu ili bilo koju drugu diktaturu da vlada jeste to što ljudi nisu informirani; kako možete imati mišljenje ako niste informirani? Ako vam svi stalno lažu, posljedica nije da vjerujete u laži, već da nitko više ni u šta ne vjeruje. To je zato što se laži, po svojoj prirodi, moraju mijenjati, a vlada koja laže mora stalno prepravljati vlastitu povijest.

Na kraju primate ne samo jednu laž — laž sa kojom biste mogli ostati zauvijek — već mnoštvo laži, u zavisnosti od toga kako puše politički vjetar. A narod koji više ne može da vjeruje ni u šta ne može da donese odluku. Takav narod lišen je ne samo sposobnosti djelovanja, već i sposobnosti razmišljanja i prosuđivanja. S takvim narodom možete raditi šta god poželite.”

*intervju s Rogerom Errerom iz 1974. godine.

M. Marković/Foto: pxll/privatni izvor