Po Bazelskoj konvenciji Hrvatska može vratiti otpad u Italiju i Sloveniju. Ali ima jedna kvaka

Afera s otpadom u Gospiću otvorila je pitanje koje daleko nadilazi lokalni skandal. Hrvatska je potpisnica Bazelske konvencije, međunarodnog sporazuma koji regulira prekogranično kretanje opasnog otpada i obvezuje države da spriječe ilegalni izvoz, krivo deklariranje i odlaganje otpada u zemljama koje ga ne mogu sigurno zbrinuti.

Upravo je ta konvencija nastala kako bi spriječila situacije u kojima industrijski, medicinski ili elektronički otpad iz razvijenih zemalja završava zakopan u tuđoj zemlji, bez kontrole i bez ikakve mogućnosti sanacije.

U slučaju Gospića dio otpada je, prema nalazima istrage, dolazio iz inozemstva – iz Slovenije, Italije i drugih zemalja – i bio je krivo deklariran. To je klasičan primjer prekograničnog otpada kakav Bazelska konvencija izričito regulira. U praksi, kada se utvrdi da je otpad ilegalno prešao granicu, država porijekla mora preuzeti otpad natrag.

Jedan od slučajeva koji je doveo do stvaranja Bazelske konvencije. Talijanske tvrtke su 1987.  poslale su toksični otpad u Nigeriju, lažno deklariran kao “građevinski materijal”. Kad je skandal otkriven, Nigerija je prisilila Italiju da otpad vrati natrag.

Takvih slučajeva u svijetu je bilo mnoštvo: Kanada je morala vratiti kontejnerski otpad s Filipina, Velika Britanija iz Poljske, a Južna Koreja iz Filipina. Mehanizam je jasan – ako je otpad nezakonito izvezen, vraća se tamo odakle je došao.

Nama je posebno zanimljiv slučaj iz 2020. godine. Rumunjska je zaustavila pošiljku iz Njemačke koja je bila deklarirana kao “plastika za recikliranje”, a radilo se o miješanom industrijski otpadu. Njemačka je bila prisiljena vratiti pošiljku.

Bazelska konvencija i slučaj Gospić

Problem nastaje kada otpad više nije u stanju u kojem je prešao granicu. U Gospiću je otpad zakopan u zemlju i pomiješan. Time se prekida lanac odgovornosti. Zakopani otpad više nije “pošiljka”, nego “onečišćenje okoliša”.

Pomiješani otpad je gotovo nemoguće vratiti u zemlju porijekla jer se ne može dokazati što je čije, što je uvezeno, a što je domaće, niti u kakvom je stanju otpad bio prije nego što je zakopan.

Bazelska konvencija predviđa povrat samo kada je otpad jasno identificiran, odvojen i u stanju u kojem je prešao granicu. U Gospiću to više nije slučaj. Zato je situacija u Lici najgori mogući scenarij: otpad je zakopan, pomiješan, kemijski promijenjen i raspršen u tlu. To otežava povrat, ali povećava kaznenu odgovornost onih koji su takvo odlaganje omogućili.

Hrvatska sada mora sanirati lokaciju, iskopati otpad, odvojiti frakcije, klasificirati opasne tvari i izvesti ih u postrojenja koja ih mogu obraditi, jer u zemlji ne postoji ni jedno postrojenje za spaljivanje opasnog otpada. Javno se spomnje da  bi to moglo koštati oko 55 milijuna eura.  

Drugim riječima, slučaj Gospić pokazuje sve ono što Bazelska konvencija pokušava spriječiti: prekogranični transport opasnog otpada, krivo deklariranje, ilegalno odlaganje i zakopavanje tragova. Pokazuje i zašto je konvencija važna – jer kada se otpad jednom zakopa i pomiješa, prestaje biti međunarodni problem i postaje lokalna ekološka bomba koju mora rješavati država u kojoj je završila.

Što je Bazelska konvencija?

Bazelska konvencija o nadzoru prekograničnog prometa opasnog otpada i njegovom zbrinjavanju (Basel Convention on the Control of Transboundary Movements of Hazardous Wastes and Their Disposal) usvojena je 22. ožujka 1989. u Baselu, a stupila je na snagu 1992..

Nastala je kao odgovor na skandal iz 1980-ih kada je otkriveno da se toksični otpad iz razvijenih zemalja ilegalno odlagao u Africi i drugim dijelovima svijeta.

Konvencija regulira koje se vrste otpada smatraju opasnima, kako se smiju transportirati preko granica, gdje se smiju odlagati te zabranjuje izvoza opasnog otpada u zemlje koje ga ne mogu sigurno zbrinuti.

Konvencija je važna jer sprječava da se države s manje razvijenim sustavima zaštite okoliša pretvore u “odlagališta” otpada iz bogatijih zemalja.

U slučaju Gospića, prema USKOK-ovim nalazima, dio otpada je uvožen iz Slovenije i Italije, a radilo se o industrijskom, medicinskom i elektroničkom otpadu s opasnim svojstvima. To je upravo tip otpada koji Bazelska konvencija nastoji kontrolirati, da ne završi na lokacijama koje nemaju kapacitete za sigurno zbrinjavanje, što je u Hrvatskoj dodatno naglašeno činjenicom da država nema ni jedno postrojenje za spaljivanje opasnog otpada niti vlastito odlagalište takvog materijala.

Bazelsku konvenciju je do danas ratificiralo 191 država i ona je postala međunarodno pravo za sve države koje su je ratificirale. Kad država potpiše i ratificira takav ugovor, on postaje dio međunarodnog pravnog poretka i obvezuje tu državu.

Za Hrvatsku to znači da je konvencija obvezujuća, mora se provoditi kroz nacionalne zakone i poštovati sve mehanizme konvencije – kontrola otpada, zabrana uvoza, povrat otpada, izvještavanje i nadzor.

 M. Marković/Foto: afp