Požari u Crnoj Gori: Srpski rotor za medijski aplauz, hrvatski zmaj za tišinu

Kad planina gori, svatko gasi svojim metalom. I dok se u novinarskim redakcijama od Beograda do Nikšića lome tastature od slavlja zbog dolaska srpskog Kamova u Crnu Goru, a hrvatski Kanader, tiho, gotovo stidljivo, lebdi negdje u fusnoti dnevnih vijesti. Ako se uopće i spomene.

U prosrpskim medijima, Kamov je junak dana, spasitelj iz neba, helikopterski Obilić koji se nadvio nad vatrenim frontom i brani bratstvo. Hrvatski avion? Nema ga ni u zagradama.

Kamov Ka-32, tehnološki gledano, nije mašina koja treba hvalospjeve, ali ih ovih dana svejedno dobiva. S četiri do pet tona vode u trbuhu i sposobnošću letenja gotovo usred noći, stiže iz Srbije za manje od dva sata, obavlja precizne udare na vatre koje prijete kućama i infrastrukturi, i vraća se po još. Mediji ga opisuju kao “leteći tenk”, “simbol pomoći” i “dokaz da Beograd ne zaboravlja”.

U kadrovima srpskih i dijela crnogorskih portala, Kamov je prikazan s dramatikom ratnog filma: požar u pozadini, helikopter u silueti, a zvučni zapis gotovo da priziva trubu s Košara.

A Kanader?  Taj stroj – pouzdan, učinkovit – čeka na svoj red. Nema dramatičnih najava, nema javljanja s piste, nema snimki iz kokpita. Nema čak ni izjave pilota, iako su među najiskusnijima u regiji.

Iako se zna da hrvatski CL-415 može ponijeti više vode od Kamova, da leti brže, da ima veću autonomiju i da je neovisan o pisti jer se puni na vodi – u ovim medijima, hrvatski avion nije ni informacija, kamoli vijest. I kada konačno poleti, najčešće se pojavi tek kao fusnota, uz suhoparni navod da „pripada EU mehanizmu pomoći“.

A stvarnost je ovakva: Kamov je operativan i već leti, ali gašenje požara nije solo-podvig. Hrvatski Kanader – kad poleti – pokriva ogromne površine, a punjenje iz mora omogućuje mu brzi ritam djelovanja, bez potrebe za bazama. Može izvesti desetak naleta u jednom satu. Tehnički, to znači: Kamov gađa s milimetarskom preciznošću, Kanader baca tonu za tonom po brdu. Prvi cilja, drugi potapa. Obojica gase. I obojica su u Crnoj Gori – samo što to, izgleda, važi za samo jednog kad uključite e TV.

Medijska slika je kao iz ratnih reportaža: naši gore, njihovi nigdje. Kamov se u srpskim izvještajima prikazuje kao vrhunac regionalne solidarnosti, što nije sporno, jer helikopter i jeste poslan u dobroj vjeri. Dolazak Kamova dočekan je uz fanfare – i političke i novinske. Uz zvuk rotora dolazi i poruka državnog kontinuiteta, prisustva i snage. Ali istu tu solidarnost, kad dolazi iz Zagreba, jednostavno se – prešućuje. Ili još gore: neutralizira se frazama o “mehanizmima međunarodne pomoći”, kako bi se izbjeglo priznanje da hrvatski avion spašava crnogorske šume.

A istina? Istina je da kad Crna Gora gori, oba stroja znače život. I Kamov i Kanader imaju svoje mjesto u toj borbi – jedan cilja vatru između kuća, drugi udara frontove od deset kilometara. Jedan je fleksibilniji, drugi učinkovitiji na masi. Dva stroja, dvije filozofije, oba korisna. Ali ne i jednako vidljiva.

Jer kad gori Crna Gora, nije sve u litrama vode – nešto je i u narativima. U pozicioniranju. U načinu na koji medij pretvara stroj u simbol, a pomoć u političku sliku. A tu, ovih dana, srpski Kamov leti i kad ne leti – zahvaljujući medijima.

Hrvatski Kanader? Leti samo kad ga netko zaista vidi. 

M. Marković/Foto: pxll