Kad planina gori, svatko gasi svojim metalom. I dok se u novinarskim redakcijama od Beograda do Nikšića lome tastature od slavlja zbog dolaska srpskog Kamova u Crnu Goru, a hrvatski Kanader, tiho, gotovo stidljivo, lebdi negdje u fusnoti dnevnih vijesti. Ako se uopće i spomene.
U prosrpskim medijima, Kamov je junak dana, spasitelj iz neba, helikopterski Obilić koji se nadvio nad vatrenim frontom i brani bratstvo. Hrvatski avion? Nema ga ni u zagradama.
Kamov Ka-32, tehnološki gledano, nije mašina koja treba hvalospjeve, ali ih ovih dana svejedno dobiva. S četiri do pet tona vode u trbuhu i sposobnošću letenja gotovo usred noći, stiže iz Srbije za manje od dva sata, obavlja precizne udare na vatre koje prijete kućama i infrastrukturi, i vraća se po još. Mediji ga opisuju kao “leteći tenk”, “simbol pomoći” i “dokaz da Beograd ne zaboravlja”.
U kadrovima srpskih i dijela crnogorskih portala, Kamov je prikazan s dramatikom ratnog filma: požar u pozadini, helikopter u silueti, a zvučni zapis gotovo da priziva trubu s Košara.
A Kanader? Taj stroj – pouzdan, učinkovit – čeka na svoj red. Nema dramatičnih najava, nema javljanja s piste, nema snimki iz kokpita. Nema čak ni izjave pilota, iako su među najiskusnijima u regiji.
Iako se zna da hrvatski CL-415 može ponijeti više vode od Kamova, da leti brže, da ima veću autonomiju i da je neovisan o pisti jer se puni na vodi – u ovim medijima, hrvatski avion nije ni informacija, kamoli vijest. I kada konačno poleti, najčešće se pojavi tek kao fusnota, uz suhoparni navod da „pripada EU mehanizmu pomoći“.
A stvarnost je ovakva: Kamov je operativan i već leti, ali gašenje požara nije solo-podvig. Hrvatski Kanader – kad poleti – pokriva ogromne površine, a punjenje iz mora omogućuje mu brzi ritam djelovanja, bez potrebe za bazama. Može izvesti desetak naleta u jednom satu. Tehnički, to znači: Kamov gađa s milimetarskom preciznošću, Kanader baca tonu za tonom po brdu. Prvi cilja, drugi potapa. Obojica gase. I obojica su u Crnoj Gori – samo što to, izgleda, važi za samo jednog kad uključite e TV.
Medijska slika je kao iz ratnih reportaža: naši gore, njihovi nigdje. Kamov se u srpskim izvještajima prikazuje kao vrhunac regionalne solidarnosti, što nije sporno, jer helikopter i jeste poslan u dobroj vjeri. Dolazak Kamova dočekan je uz fanfare – i političke i novinske. Uz zvuk rotora dolazi i poruka državnog kontinuiteta, prisustva i snage. Ali istu tu solidarnost, kad dolazi iz Zagreba, jednostavno se – prešućuje. Ili još gore: neutralizira se frazama o “mehanizmima međunarodne pomoći”, kako bi se izbjeglo priznanje da hrvatski avion spašava crnogorske šume.
A istina? Istina je da kad Crna Gora gori, oba stroja znače život. I Kamov i Kanader imaju svoje mjesto u toj borbi – jedan cilja vatru između kuća, drugi udara frontove od deset kilometara. Jedan je fleksibilniji, drugi učinkovitiji na masi. Dva stroja, dvije filozofije, oba korisna. Ali ne i jednako vidljiva.
Jer kad gori Crna Gora, nije sve u litrama vode – nešto je i u narativima. U pozicioniranju. U načinu na koji medij pretvara stroj u simbol, a pomoć u političku sliku. A tu, ovih dana, srpski Kamov leti i kad ne leti – zahvaljujući medijima.
Hrvatski Kanader? Leti samo kad ga netko zaista vidi.
M. Marković/Foto: pxll
Katolički vjernici u nedjelju obilježavaju Cvjetnicu, spomen na Isusov svečani ulazak u Jeruzalem, koja također označava i početak…
Nedjelju prije Uskrsa obilježava se Cvjetnica ili Nedjelja Muke Gospodnje, dan kada se kršćani prisjećaju…
Nebo nad Zapadnom Australijom jučer je poprimilo jaku crvenu boju, stvarajući prizor koji je djelovao…
Komentiraj