Predloženi su ministri: Desničarska vlada u sjeni ili Hamlet u Mrduši Donjoj!

Ako je vjerovati jednom od provokativnijih političkih tekstova koji se posljednjih dana šire desnim medijskim prostorom, Hrvatska je već dobila svoju vladu u sjeni.

Polazi se od pretpostavke da HDZ nakon izbora neće moći samostalno sastaviti vlast te da će domoljubne i suverenističke stranke postati nezaobilazan koalicijski partner. A kad već postanu partner, logično je, smatra autor, da preuzmu i ključne poluge države.

Tako bi Zlatko Hasanbegović ponovno uselio u Ministarstvo kulture, a Josip Jurčević preuzeo bi obrazovanje. Nikola Grmoja dobio bi Ministarstvo unutarnjih poslova, a Tomislav Jonjić bio bi zadužen za pravosuđe. Igor Štimac preuzeo bi diplomaciju, Karolina Vidović Krišto DORH, a Tihomir Dujmović HRT.

Sve skupa zvuči kao svojevrsna desničarska vlada u sjeni. Vlada koja još ne postoji, ali čiji su resori već raspoređeni, čiji su ministri već poznati i koja u mašti svojih autora djeluje gotovo spremno za prisegu. Još se ne zna ni konačni izborni rezultat, a politička konstrukcija djeluje spremnije za preuzimanje vlasti od mnogih vlada koje su doista sjedile u Banskim dvorima. Nedostaje još samo raspored sjedenja za prvu sjednicu i zajednička fotografija ispred Markova trga.

I upravo tu na pozornicu stupa Ivo Brešan. Jer teško je oteti se dojmu da cijela priča neodoljivo podsjeća na Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja. Ne zbog ljudi koji se spominju, nego zbog logike na kojoj je cijela konstrukcija izgrađena.

Hrvatska politika već desetljećima pati od iste fantazije: dovoljno je da “naši” dođu na vlast i svi će problemi nestati. Kao da institucije ne ovise o zakonima, procedurama, stručnosti i odgovornosti, nego o tome tko će prvi ući u ured i na zid objesiti fotografiju omiljenog povijesnog junaka.

Svaka generacija uvjerena je da problem nije u sustavu nego u ljudima koji ga trenutačno vode. Svi vjeruju da bi institucije savršeno funkcionirale kada bi ih vodili upravo njihovi kandidati. Tako se desetljećima mijenjaju garniture, zastave, slogani i obećanja o promjenama, a država uporno ostaje jednako tvrdokorno otporna na političke mesije.

U Brešanovoj drami lokalni moćnici uvjereni su da sudjeluju u velikom povijesnom pothvatu. Njihove su riječi pune naroda, istine, pravde i povijesne odgovornosti. Oni sebe vide kao junake nacionalne drame. Promatrač sa strane, međutim, vidi nešto sasvim drugo: puno patosa, mnogo umišljene veličine i ponešto komedije.

I ovdje je obrazac sličan. Govori se o poniženoj naciji, nacionalnom preporodu, izgubljenom identitetu, antihrvatskim elementima i povratku ponosa. Protivnici su prikazani kao gotovo isključivi krivci za hrvatske probleme, dok su kandidati za buduće ministre predstavljeni kao ljudi koji će pokrenuti dugo očekivani preporod. Dokaza nema mnogo, ali zato uvjerenja ne nedostaje.

Politički gledano, riječ je prije svega o simbolima. Ne raspravlja se o reformama pravosuđa, nego o tome tko će personificirati obračun s postojećim stanjem. Ne raspravlja se o budućnosti medija, nego o tome tko će zamijeniti one koji danas imaju utjecaj. Ne raspravlja se o tome kako unaprijediti državu, nego tko će preuzeti pozornicu.

To je zapravo središnja misao cijelog projekta. Ne nudi se vizija novih institucija, nego nova postava glumaca. Ne govori se mnogo o mehanizmima promjene, nego o ljudima koji bi trebali utjeloviti promjenu. Kao da će sama zamjena protagonista automatski proizvesti drukčiji ishod predstave.

Brešan je davno pokazao kako završavaju predstave u kojima lokalni revolucionari umišljaju da igraju Shakespearea. Počinju velikim riječima o narodu, istini, identitetu i povijesnoj misiji, a završavaju sasvim običnom borbom za položaje, utjecaj i vlastitu verziju stvarnosti.

Zato ovaj popis ministara više podsjeća na kazališni plakat nego na ozbiljan program buduće vlade. Puno je tu simbolike, puno patosa i mnogo vjere da će promjena glumaca automatski promijeniti predstavu.

A upravo je to bit Hamleta u Mrduši Donjoj: čvrsto uvjerenje da sudjeluješ u velikoj povijesnoj drami, dok publika u zadnjem redu sve više sumnja da gleda komediju.

M. Marković/Foto: Ilustracija