Rat kao učionica, Hrvatska kao izostali đak

Kao što je već svakom laiku poznato ratovi često otkrivaju slabosti vojnih sustava koje su desetljećima skrivane iza doktrina, proračuna ili tehnološkog optimizma. Rat je kao učionica svijeta, zašto Hrvatska sama sebi zatvara vrata, pita se u analizi Dubravko Gvozdanović, sudski vještak za balistiku, branitelj Vukovara i analitičar sigurnosnih, vojnih i geopolitičkih tema.

Trenutačni sukob između Sjedinjenih Američkih Država i Izraela s jedne strane te Irana s druge otvorio je upravo jednu od takvih pukotina. U vremenu masovne uporabe jeftinih bespilotnih sustava ona je posebno vidljiva u području ograničenja i visoke cijene suvremene protuzračne obrane otkivajući manjkavosti koji se prije nisu dale naslutiti.

Iranski napadački dronovi tipa Shahed, poznati i pod ruskom oznakom Geran, nisu nikakvo tehnološko čudo, dapače. Riječ je o relativno jednostavnim, sporim i bučnim platformama. No, njihova prava snaga ne leži u sofisticiranoj tehnologiji nego u konceptu koji spaja masovnost i nisku cijenu.

Sukobi u Ukrajini i sad ovi s Iranom pokazuju da se nerijetko dron koji može koštati desetke tisuća dolara često presreće projektilom protuzračne obrane čija cijena nerijetko prelazi i milijun dolara. U takvom odnosu troškova obrana uistinu postaje strateški iscrpljujuća.

Upravo se s tim problemom danas suočavaju Sjedinjene Države i države u susjedstvu Irana, a koji je upravo Iran označio američkim “assetom” te krenuo napadati njihova vitalna postrojenja, područja američkih baza pa čak i civilne objekte.

Sustavi protuzračne obrane poput Patriota ili izraelskog Iron Doma iznimno su učinkoviti protiv projektila i raketa, ali u trenutku preplavljivanja masovnim napadima dronovima njihova uporaba postaje logistički i financijski zahtjevna te prenapregnuta do razine pune poroznosti. U takvim situacija presretanje jeftinog drona skupim projektilima pretvara se u rat iscrpljivanja koji rijetko koja protuzračna obrana, odnosno vojska određene države može izdržati.

Ukrajinski laboratorij budućeg ratovanja

Proturječno toj problematici, rješenja velikog dijela takvih problema razvijena su i uspješno primijenjena na bojištima diljem Ukrajine. Ulaskom u svoju petu godinu rat između Rusije i Ukrajine postao je najveći tehnološki laboratorij suvremenog ratovanja nakon Drugog svjetskog rata.

Ukrajinska vojska, suočena s kroničnim nedostatkom suvremenih i adekvatnih raketnih sustava protuzračne obrane, bila je prisiljena tražiti alternativu. Kao što to obično i biva rezultat je proistekao iz nužnosti koji je iz običnog improviziranja doveo do inovacija koje su započele mijenjati pravila igre.

Naime, za presretanje neprijateljskih dronova Ukrajinci su posegnuli za drugim dronovima te su metodom dron na dron došli do jeftinih, a ujedno i učinkovitih rješenja.

Umjesto skupih projektila, Ukrajinci su počeli koristiti brze FPV presretače koji kinetičkim udarom uništavaju napadačke Shahed dronove. Riječ je o konceptu koji dramatično smanjuje troškove obrane. Umjesto presretača vrijednog stotine tisuća ili milijune dolara, protivnički dron ruši sustav koji košta nekoliko tisuća.

Takva improvizacija, rođena iz nužde, danas se svakim danom pretvara u novu doktrinu obrane. Upravo zato američki vojni planeri i stručnjaci s velikim zanimanjem ne samo da proučavaju ukrajinska iskustva već posežu za njihovim rješenjima i pomoći u protuzračnoj borbi tijekom trenutačnih borbenih djelovanja protiv Irana. Za svakog iole malo pragmatičnog rat u Ukrajini postao je otvorena učionica suvremenog ratovanja.

No ukrajinske inovacije ne završavaju samo na protudronskim sustavima. Ukrajinska vojska razvila je cijeli spektar improviziranih i inovativnih rješenja, od pomorskih dronova koji napadaju ratne brodove u Crnom moru, preko dubinskih udara bespilotnim sustavima na vojne baze i logističke centre duboko u Rusiji, pa sve do masovne integracije FPV dronova kao svojevrsnog „letećeg topništva”. Uz to, Ukrajina je razvila i nove sustave elektroničkog ratovanja, mobilne sustave ometanja te taktičke integracije bespilotnih sustava s klasičnim topništvom.

Rat je tako od trome i neorganizirane ukrajinske vojske stvorio suvremenu i iskusnu vojsku koja se u hodu prilagođava, ne bojeći se eksperimentiranja i inovacija što se u suvremenom ratovanju dokazuje kao možda i najvrjednija sposobnost. Bez obzira na političke interpretacije sukoba, jedna činjenica postaje sve očitija, a to je da je ukrajinska vojska danas jedna od najiskusnijih i operativno najadaptivnijih vojnih sila u Europi.

Niti jedna druga europska vojska nije prošla tako intenzivno iskustvo suvremenog konvencionalnog rata protiv protivnika koji raspolaže velikim arsenalom projektila, oklopa, zrakoplovstva, topništva, elektroničkog ratovanja i dronova. Upravo zbog te činjenice gotovo da nema države članice NATO koja na ukrajinskom prostoru nema svoje vojne instruktore, promatrače ili stručnjake koji analiziraju ratne operacije i izvlače pouke.

U tom smislu ukrajinska bojišnica postala je ono što su nekada primjerice bili Španjolski građanski rat ili ratovi na Bliskom istoku, laboratorij u kojem se oblikuju doktrine budućih sukoba. I dakako, ovdje dolazimo do našeg hrvatskog mentaliteta kao svojevrsnog proturječja koje nas krasi sve još od smrti prvog hrvatskog predsjednika.

Gdje je Hrvatska?

Dok gotovo sve države NATO-a aktivno uče iz ukrajinskih iskustava, Hrvatska je ostala po strani. Ne zbog drugih, već isključivo našom odlukom odnosno odlukom dijela tzv. političkih elita. Izričitom zabranom predsjednika Republike, ujedno i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga, hrvatskim vojnicima nije dopušteno sudjelovati ni u programima obuke ni u misijama, a koje bi direktno omogućile stjecanje izravnih ratnih iskustava.

Obrazloženje je politički poznato i već viđeno u našoj Domovini. Prisjetimo se 2000. godine kada je u procesu pogrdno nazvanom “detuđmanizacija” započelo ciljano sakaćenje i slabljenje Hrvatske vojske odstranjivanjem najiskusnijeg i u stvarnim borbenim uvjetima stasalog kadra. I tada su određeni političari zagovarali tzv. „demilitarizaciju“ kao nužnu i preskupu za državu. Posljedice toga i danas osjećamo i vidimo.

Radi se o istim onim strukturama koje i danas nastoje „demilitarizirati“ naše kvazi militantno društvo, a svako ulaganje u hrvatsku vojsku i njezino restrukturiranje proglasiti muljažom, prijevarom ili željom pojedinaca za slanjem naše djece u neke tuđe krvave ratove. Ovo potonje, radi emotivnog elementa, toliko je postalo popularno da ga gotovo svaka krajnje lijeva, a bogami i desna politička opcija koristi kao svojevrsnu mantru. No takva argumentacija promašuje bit.

Kada se radi o Ukrajini, nikada nije bila riječ o sudjelovanju u borbenim operacijama, nego o stjecanju znanja iz najintenzivnijeg vojnog sukoba našeg vremena. Znanja koja bi bila neprocjenjiva za osuvremenjivanje Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Posebice kada govorimo o području koje se danas činjenično pokazuje ključnim, a radi se o borbenoj uporabi dronova, bez obzira govorimo li o napadačkoj ili obrambenoj ulozi.

Suradnja s Izraelom

Sličan obrazac vidljiv je i u odnosu Hrvatske prema vojnoj suradnji s Izraelom. Izrael je država koja je desetljećima razvijala jedne od najnaprednijih vojnih sustava na svijetu, i to u gotovo svim granama suvremenog ratovanja. Njihova rješenja u području protuzračne obrane, poput Iron Doma, David’s Slinga i Arrowa, samo su najvidljiviji dio tog tehnološkog ekosustava.

Izrael je ujedno pionir u razvoju lutajućeg streljiva, poput sustava IAI Harop, koji predstavlja spoj drona i preciznog projektila. Njihovi protuoklopni sustavi poput Spikea koriste se u desecima vojski svijeta uključujući i našu vojsku, dok izraelski tenkovi obitelji Merkava s sustavom aktivne zaštite Trophy, predstavljaju jednu od najnaprednijih platformi za suvremeno kopneno ratovanje.

Ništa manje impresivna nije ni izraelska industrija bespilotnih sustava, elektroničkog ratovanja, cyber obrane i naprednih senzorskih mreža koje integriraju cijelo bojište u jedinstveni sustav zapovijedanja i kontrole.

U mnogočemu Hrvatska i Izrael dijele slične strateške karakteristike. Obje su relativno male države koje ne mogu graditi svoju sigurnost na masovnoj vojnoj sili niti na golemoj brojnosti vojske. Upravo zato i jedna i druga država svoju sigurnost moraju temeljiti na znanju, inovaciji i tehnološkoj nadmoći.

Izrael je to već odavno shvatio te je umjesto kvantitete razvijao je kvalitetu. Sofisticirani sustavi naoružanja, napredna vojna industrija i doktrina koja spaja tehnologiju, obuku i iskustvo iz realnih sukoba temelj su njihovog opstanka.

Za Hrvatsku bi suradnja s takvom državom imala dvostruku vrijednost. S jedne strane sigurnosnu, kroz pristup tehnologiji, doktrinama i iskustvu iz stvarnih sukoba, a s druge strane gospodarsku i to kroz industrijsku suradnju, prijenos znanja i razvoj domaće obrambene industrije.

U tom smislu strateško partnerstvo s Izraelom ne bi trebalo biti kratkoročno političko pitanje ovisno o ideologiji određene političke opcije, nego dugoročna sigurnosna i tehnološka strategija Hrvatske utemeljena na pragmatizmu, a ne emocijama za jednokratnu uporabu.

Nažalost, mnogi takvu geostratešku situaciju ne razumiju, a oni koji razumiju no i dalje se protive pa takve političke blokade pretvaraju u strateški gubitak, očito imaju neke druge interese, a koji su u suprotnosti sa strateški dugoročnim boljitkom društva.

Ratovi u pravilu ne čekaju političke rasprave da bi promijenili pravila igre. Tehnologija, taktika i doktrina razvijaju se na bojištu brže nego u udobnosti kožnih fotelja dodijeljenih kabineta.

Dronovi su to već dokazali. Ono što je prije deset godina bilo pomoćno sredstvo danas postaje dominantno oružje na suvremeno bojištu. A ono što se danas razvija u Ukrajini sutra će definitivno postati standard u vojskama diljem svijeta. Izraelsko znanje iskustvo to je postalo već odavno.

U tom procesu neke države uče i prilagođavaju se, a druge promatraju sa strane i čudom se čude dok se „susjedi“ naoružavaju suvremenim sustavima sposobnim za ozbiljne i duboke udare.

Kao logično i jedino pravo pitanje za određene hrvatske političke vrhove jednostavno se nameće: Znate li vi uopće na kojoj će strani te nove sigurnosne stvarnosti biti Hrvatska ili ćete je i dalje držati iza zaključanih vrata vlastitih političkih kompleksa i odluka?

Dubravko Gvozdanović/Foto: Dnevnik.hr