Nakon masakra u Buči, gdje su ruske snage likvidirale stotine civila, ruska državna novinska agencija RIA novosti objavila je komentar Timofeja Sergejceva koji objašnjava što za Rusiju znači “denacifikacija” Ukrajine, kako ju je prije početka invazije najavio ruski predsjednik Vladimir Putin.
Članak naslovljen “Što Rusija treba učiniti s Ukrajinom” jeziv je i obiluje užasnom retorikom. Budući da je objavljen u državnoj novinskoj agenciji on je zapravo Putinov plan za Ukrajinu u slučaju ruske ratne pobjede: uništenje ili barem komadanje ukrajinske države i ukidanje ukrajinske nacije uz masovne progone i egzekucije.
Denacifikacija je nužna kada je značajan dio ljudi, najvjerojatnije većina, podložen i uvučen u nacistički režim, odnosno kada teza “ljudi su dobri, vlast je loša” ne funkcionira. Prepoznavanje te činjenice temelj je politike denacifikacije i svih njezinih mjera, a sama činjenica je njezin predmet.
Ukrajina je upravo u takvoj situaciji. Činjenica da je ukrajinski glasač glasao za “Porošenkov mir” i “Zelenskijev mir” ne bi smjela zavaravati – Ukrajinci su bili prilično zadovoljni time da je najkraći put do mira vodio kroz blitzkrieg, što su posljednja dva ukrajinska predsjednika transparentno nagovijestila kada su bila izabrana.
Upravo je ova metoda “umirenja” unutarnjih antifašista – totalnim terorom – korištena u Odesi, Harkivu, Dnjepropetrovsku, Mariupolju i drugim ruskim gradovima. A prosječnom Ukrajincu s ulice to je sasvim odgovaralo. Denacifikacija je skup mjera u odnosu na nacificiranu masu stanovništva, koja tehnički ne može biti podvrgnuta izravnom kažnjavanju kao ratni zločinci.
Naciste koji su se naoružali treba maksimalno uništiti na bojnom polju. Ne bi smjelo biti značajnih razlika između Oružanih snaga Ukrajine i tzv. nacionalnih bojni, kao ni teritorijalne obrane koja je spojila ove dvije vrste vojnih formacija. Svi su podjednako uključeni u ekstremnu okrutnost prema civilnom stanovništvu, podjednako su krivi za genocid nad ruskim narodom, podjednako ne poštuju zakone i običaje ratovanja.
Ratne zločince i aktivne naciste treba primjereno i eksponencijalno kažnjavati. Mora se provesti totalna lustracija. Sve organizacije koje su se vezale za praksu nacizma treba likvidirati i zabraniti. No, osim državnog vodstva, kriv je i značajan dio narodne mase, koji su pasivni nacisti, sudionici nacizma. Podržavali su i povlađivali nacističkoj vlasti. Pravedno kažnjavanje ovog dijela stanovništva moguće je provesti kao neizbježne teškoće pravednog rata protiv nacističkog sustava, vođenog što opreznije i razboritije u odnosu na civile.
Dodatna denacifikacija te mase stanovništva sastoji se u preodgoju, što se postiže ideološkom represijom (suzbijanjem) nacističkih stavova i strogom cenzurom, ne samo u političkoj sferi nego i nužno u sferi kulture i obrazovanja. Kulturom i obrazovanjem pripremala se i provodila duboka masovna nacifikacija stanovništva, osigurana obećanjem dividende kroz pobjedu nacističkog režima nad Rusijom, nacističkom propagandom, unutarnjim nasiljem i terorom, kao i osmogodišnjim ratom s narodom Donbasa koji se pobunio protiv ukrajinskog nacizma.
Denacifikaciju može provesti samo pobjednik, što podrazumijeva (1) njegovu apsolutnu kontrolu nad procesom denacifikacije i (2) moć da osigura takvu kontrolu. U tom pogledu, denacificirana zemlja ne može biti suverena. Država koja denacificira – Rusija – ne može poći od liberalnog pristupa u pogledu denacifikacije. Denacifikatorsku ideologiju krivac ne može osporiti.
Rusko priznanje potrebe denacifikacije Ukrajine znači priznanje nemogućnosti krimskog scenarija za Ukrajinu u cjelini. Međutim, taj je scenarij bio nemoguć 2014. i u pobunjenom Donbasu. Samo osam godina otpora nacističkom nasilju i teroru dovelo je do unutarnje kohezije i svjesnog nedvosmislenog masovnog odbijanja da se održi bilo kakvo jedinstvo i povezanost s Ukrajinom, koja je sebe definirala kao nacističko društvo.
Uvjeti denacifikacije nikako ne mogu biti kraći od jedne generacije, koja se u uvjetima denacifikacije mora roditi, odrasti i sazreti. Nacifikacija Ukrajine nastavila se kroz više od 30 godina, počevši barem od događanja 1989. godine, kada je ukrajinski nacionalizam dobio legalne i legitimne oblike političkog izražavanja i predvodio pokret za “nezavisnost” i prema nacizmu.
Posebnost suvremene nacificirane Ukrajine je u amorfnosti i ambivalentnosti, koje dopuštaju da se nacizam preruši u želju za “nezavisnošću” i “europskim” (zapadnim, proameričkim) putem “razvoja” (a u stvarnosti – u degradaciju) te u tvrdnju da u Ukrajini “nema nacizma, nego samo privatnih ekscesa”. Uostalom, nema glavne nacističke stranke, nema Führera, nema punopravnih rasnih zakona (samo njihova skraćena verzija u obliku represije protiv ruskog jezika). Kao rezultat toga, nema opozicije i otpora režimu.
Međutim, sve navedeno ne čini ukrajinski nacizam “blagom verzijom” njemačkog nacizma iz prve polovice 20. stoljeća. Naprotiv, budući da je ukrajinski nacizam oslobođen takvih “žanrovskih” (u suštini političke tehnologije) okvira i ograničenja, on se slobodno razvija kao temeljna osnova svakog nacizma – kao europski, te u svom najrazvijenijem obliku, američki rasizam.
Dakle, denacifikacija se ne može provesti kompromisno, na temelju formule poput “NATO – ne, EU – da”.
Kolektivni Zapad je dizajner, izvor i pokrovitelj ukrajinskog nacizma, dok su zapadni banderovci i njihovo “povijesno pamćenje” samo jedno od oruđa za nacifikaciju Ukrajine. Ukronacizam ne nosi manju, nego veću prijetnju svijetu i Rusiji od njemačkog nacizma hitlerovske verzije.
Naziv “Ukrajina” očito se ne može zadržati kao naziv bilo kojeg potpuno denacificiranog državnog entiteta na teritoriju oslobođenom od nacističkog režima. Novostvorene narodne republike na prostoru slobodnom od nacizma trebale bi izrasti iz prakse gospodarskog samoupravljanja i socijalne sigurnosti, obnove i modernizacije sustava za potporu životu stanovništva.
Zapravo, njihove političke težnje ne mogu biti neutralne. Iskupljenje krivnje pred Rusijom zato što je se tretiralo kao neprijatelja, može se ostvariti samo oslanjanjem na Rusiju u procesima obnove, preporoda i razvoja. Za ova područja ne bi smjeli biti dopušteni nikakvi “Marshallovi planovi”. Ne može biti “neutralnosti” u ideološkom i praktičnom smislu, kompatibilne s denacifikacijom. Kadrovi i organizacije koje su instrument denacifikacije u novodenacificiranim republikama ne mogu se ne oslanjati na izravnu vojnu i organizacijsku potporu Rusije.
Denacifikacija će neminovno biti i deukrajinizacija – odbacivanje velike i umjetne inflacije etničke komponente samoidentifikacije stanovništva teritorija povijesne Malorusije i Novorusije, koju su započele sovjetske vlasti. Kao instrument komunističke velesile, umjetni etnocentrizam nakon njezina pada nije ostao bez pokrovitelja. U tom službenom svojstvu prešao je pod vlast druge supersile (moći koja stoji iznad država) – Zapada. Treba ga vratiti u njegove prirodne granice i oduzeti mu političku funkcionalnost.
Za razliku od, primjerice, Gruzije i baltičkih zemalja, Ukrajina je, kao što je povijest pokazala, nemoguća kao nacionalna država, a pokušaji njezine “izgradnje” prirodno vode u nacizam. Ukrajinizam je umjetna antiruska konstrukcija koja nema svoj civilizacijski sadržaj, podređeni element tuđina i tuđinske civilizacije.
Debanderizacija sama po sebi neće biti dovoljna za denacizaciju – banderovski element je samo paravan, krinka za europski projekt nacističke Ukrajine, stoga je uz denacifikaciju Ukrajine neizbježna i njezina deeuropeizacija.
Banderovska vrhuška mora biti eliminirana, njezin je preodgoj nemoguć. Društvena “močvara”, koja je ovu vrhušku aktivno i pasivno podupirala djelovanjem i nedjelovanjem, mora preživjeti ratne nedaće i prihvatiti ovo iskustvo kao povijesnu pouku i iskupljenje za svoju krivnju. Oni koji nisu podržavali nacistički režim, patili zbog njega i rata koji je režim pokrenuo u Donbasu, moraju biti konsolidirani i organizirani, moraju postati stup nove vlasti, njezina vertikala i horizontala.
Povijesno iskustvo pokazuje da tragedije i drame rata koriste narodima koji su bili zaneseni ulogom neprijatelja Rusije. Denacifikacija kao cilj specijalne vojne operacije u okviru same ove operacije podrazumijeva se kao vojna pobjeda nad kijevskim režimom, oslobađanje teritorija od naoružanih pristaša nacista, eliminacija neumoljivih nacista, hvatanje ratnih zločinaca te stvaranje sustavnih uvjeta za naknadnu denacifikaciju u mirnodopskim uvjetima.
Potonje bi, pak, trebalo započeti s organizacijom tijela lokalne samouprave, policije i obrane, očišćenih od nacističkih elemenata.
Na njihovoj osnovi pokrenut će se procesi osnivanja nove republičke državnosti, integrirajući ovu državnost u blisku suradnju s ruskim odjelom za denacifikaciju Ukrajine (novostvorenim ili pretvorenim, recimo, iz Rossotrudničestva (ruske državne agencije za inozemnu pomoć i kulturalnu suradnju, op.p.)), uz usvajanje republičkog regulatornog okvira (zakona) o denacizaciji pod ruskom kontrolom, definiranje granica i okvira za izravnu primjenu ruskog zakona i ruske jurisdikcije na oslobođenom teritoriju u području denacifikacije, stvaranje suda za zločine protiv čovječnosti u bivšoj Ukrajini. U tom smislu, Rusija bi trebala djelovati kao čuvar Nürnberškog procesa.
Sve navedeno znači da je za postizanje ciljeva denacifikacije neophodna podrška stanovništva, njegov prelazak na stranu Rusije nakon oslobođenja od terora, nasilja i ideološkog pritiska kijevskog režima, nakon izlaska iz informacijske izolacije. Naravno, trebat će neko vrijeme da se ljudi oporave od šoka neprijateljstava, da se uvjere u dugoročne namjere Rusije i da “neće biti napušteni”.
Nemoguće je predvidjeti na kojim će područjima masa stanovništva činiti kritično potrebnu većinu. “Katolička provincija” (Zapadna Ukrajina sa svojih pet regija) vjerojatno neće postati dio proruskih teritorija. Linija razdvajanja će se, međutim, pronaći empirijski. Ostat će neprijateljski nastrojena prema Rusiji, ali prisilno neutralna i demilitarizirana Ukrajina s formalno zabranjenim nacizmom. Tamo će ići mrzitelji Rusije.
Jamstvo očuvanja ove preostale Ukrajine kao neutralne države trebala bi biti prijetnja trenutačnog nastavka vojne operacije u slučaju nepoštivanja navedenih zahtjeva. Možda će to zahtijevati stalnu rusku vojnu prisutnost na njezinom teritoriju. Od crte razdvajanja do ruske granice nalazit će se teritorij potencijalne integracije u rusku civilizaciju, koja je po svojoj unutarnjoj prirodi antifašistička.
Operacija denacifikacije Ukrajine, koja je započela vojnom fazom, slijedit će istu logiku i u miru. U svakoj fazi bit će potrebno postići nepovratne promjene. U ovom slučaju, nužni početni koraci denacifikacije mogu se definirati na sljedeći način:
– likvidacija oružanih nacističkih formacija (što znači bilo koje oružane formacije Ukrajine, uključujući Oružane snage Ukrajine), kao i vojne, informacijske i obrazovne infrastrukture koje osiguravaju njihovo djelovanje;
– formiranje tijela narodne samouprave i policije oslobođenih područja, štiteći stanovništvo od terora podzemnih nacističkih skupina;
– instalacija ruskog informacijskog prostora;
– povlačenje obrazovnog materijala i zabrana obrazovnih programa na svim razinama koji sadrže nacističke ideološke smjernice;
– masovne istražne radnje za utvrđivanje osobne odgovornosti za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti, širenje nacističke ideologije i potporu nacističkom režimu;
– lustracija, objavljivanje imena sudionika nacističkog režima, uključivanje u prisilni rad radi obnove uništene infrastrukture kao kaznu za nacističke aktivnosti (iz reda onih koji neće biti osuđeni na smrtnu kaznu ili zatvor);
– usvajanje na lokalnoj razini, pod nadzorom Rusije, primarnih normativnih akata denacifikacije “odozgo”, zabrana svih vrsta i oblika oživljavanja nacističke ideologije;
– uspostavljanje spomen-obilježja i spomenika žrtvama ukrajinskog nacizma, ovjekovječujući uspomenu na heroje borbe protiv njega;
– uključivanje kompleksa antifašističkih i denacifikacijskih normi u ustave novih narodnih republika;
– stvaranje stalnih denacifikacijskih tijela na period od 25 godina.
Rusija neće imati saveznika u denacifikaciji Ukrajine, budući da je ovo čisto ruski posao te zato što će biti iskorijenjena ne samo banderovska verzija nacističke Ukrajine, već prije svega zapadni totalitarizam, nametnuti programi civilizacijske degradacije i dezintegracije, mehanizmi podjarmljivanja supersili Zapada i Sjedinjenih Američkih Država.
Da bi se plan denacifikacije Ukrajine proveo u praksi, sama Rusija će se morati konačno rastati od proeuropskih i prozapadnih iluzija, nametnuti se kao posljednja instanca zaštite i očuvanja tih vrijednosti povijesne Europe (Starog Svijeta) koje to zaslužuju i koje je Zapad u konačnici napustio, izgubivši borbu za sebe. Ta se borba nastavila kroz cijelo 20. stoljeće i iskazala se u svjetskom ratu i ruskoj revoluciji.
Rusija je učinila sve da spasi Zapad u 20. stoljeću. Provela je glavni zapadni projekt, alternativu kapitalizmu, koji je pobijedio nacionalne države – socijalistički, crveni projekt. Slomila je njemački nacizam, monstruozni proizvod krize zapadne civilizacije. Posljednji čin ruskog altruizma bila je ispružena ruka prijateljstva Rusije, zbog čega je Rusija 90-ih godina primila monstruozan udarac.
Sve što je Rusija učinila za Zapad, učinila je o svom trošku, podnoseći najveće žrtve. Zapad je u konačnici odbacio sve te žrtve, obezvrijedio doprinos Rusije rješavanju zapadne krize i odlučio se osvetiti Rusiji za pomoć koju je nesebično pružila.
Nadalje, Rusija će ići svojim putem, ne brinući se za sudbinu Zapada, oslanjajući se na još jedan dio svog nasljeđa – vodstvo u globalnom procesu dekolonizacije.
U sklopu tog procesa, Rusija ima veliki potencijal za partnerstvo i savezništvo sa zemljama koje je Zapad stoljećima tlačio i koje se neće ponovno navući na njen jaram. Bez ruske žrtve i borbe ove zemlje ne bi bile oslobođene. Denacifikacija Ukrajine ujedno je i njezina dekolonizacija, što će stanovništvo Ukrajine morati razumjeti kada se počne oslobađati opijenosti, iskušenja i ovisnosti o takozvanom europskom izboru.
Josip Horvat Međimurec rođen je u Čakovcu 1904. godine, a strijeljale su ga partizanske vlasti…
Oni koji ne žele dobro hrvatskoj državi konstantno rade podjele među njezinim narodom. Tako je…
Gorica i Hajduk remizirali su u utakmici 34. kola SuperSport HNL-a. Gol za Goricu zabio…
Komentiraj