Postoji nešto gotovo paradoksalno u hrvatskoj obrambenoj politici: država koja je nastala u ratu, čija je vojska izrasla iz ratnog iskustva i koja se desetljećima poziva na vlastite lekcije iz Domovinskog rata, danas propušta sustavno učiti od vojske koja upravo vodi najveći konvencionalni rat u Europi nakon 1945. godine.
Dok NATO analizira ukrajinsko bojište, šalje časnike na razmjenu iskustava, prilagođava doktrine i reorganizira obuku, Hrvatska se našla u neobičnoj poziciji promatrača koji ima ulaznicu za saveznički klub, ali ne želi ući u jednu od njegovih najvažnijih učionica.
Zoran Zoka Milanović, predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, u jesen 2024. uskratio je prethodnu suglasnost za sudjelovanje hrvatskih časnika u NATO-ovoj aktivnosti NSATU, čije se zapovjedništvo nalazi u njemačkom Wiesbadenu.
Nije bila riječ o slanju hrvatskih vojnika na ukrajinsko bojište, nije se radilo o sudjelovanju u borbenim operacijama, a hrvatski časnici nisu trebali zapovijedati ukrajinskim postrojbama. Planirano je bilo sudjelovanje najviše pet časnika, i to u logističkoj potpori i koordinaciji vojne pomoći Ukrajini, na teritoriju Njemačke.
Hrvatski sabor 6. prosinca 2024. nije donio odluku o njihovu upućivanju jer nije bilo potrebne dvotrećinske većine. Tako je završila epizoda u kojoj se od jednog ograničenog časničkog angažmana napravilo pitanje gotovo sudbinskog nacionalnog opstanka, kao da će pet hrvatskih časnika u Wiesbadenu pokrenuti Treći svjetski rat.
Milanović je, naravno, imao pravo koristiti svoje ustavne ovlasti i politički se protiviti takvoj odluci. Ali pravo na političko protivljenje ne oslobađa vrhovnog zapovjednika odgovornosti za posljedice vlastitih odluka. Upravo je to ono što se u hrvatskoj javnoj raspravi uporno izbjegava: pitanje što je Hrvatska vojska izgubila takvim pristupom i je li predsjednik, osim političkog rizika koji je želio izbjeći, uopće razmotrio vojnu cijenu takve izolacije.
Rat u Ukrajini nije nekakav regionalni sukob koji se može pratiti preko televizijskih dnevnika. To je golemi eksperiment suvremenog ratovanja u kojem se svakodnevno provjeravaju teorije, tehnologije i doktrine koje će određivati karakter budućih europskih oružanih sukoba. Tamo se u stvarnom vremenu testiraju bespilotni sustavi, elektroničko ratovanje, protuzračna obrana, topništvo, satelitsko izviđanje, logistika, zapovijedanje i održavanje borbene tehnike. Ukrajinska vojska u četiri godine stekla je iskustvo koje se ne može nadoknaditi ni desetljećem mirnodopskih NATO-ovih vježbi.
NATO je to shvatio. Zato je u veljači 2025. u poljskom Bydgoszczu otvoren JATEC, zajednički NATO-ukrajinski centar za analizu, obuku i obrazovanje. Njegova zadaća nije pisanje akademskih elaborata o tome kako se ratovalo u prošlosti, nego pretvaranje ukrajinskih borbenih iskustava u konkretne promjene savezničke strategije, doktrine, taktike, obuke i razvoja sposobnosti. Ondje se ne raspravlja samo o tome koliko je projektila ispaljeno ili koliko je tenkova uništeno. Analizira se zašto su neke postrojbe preživjele, a druge nisu, zašto je određena taktika prestala funkcionirati i kako se protivnik prilagodio novim tehnologijama.
Drugim riječima, NATO je uspostavio instituciju koja ratno iskustvo Ukrajine pretvara u znanje cijelog Saveza. Hrvatska je, međutim, propustila jednu od prilika da se uključi u sustav koji upravo to radi.
Naravno, pet časnika u Wiesbadenu ne bi preko noći postali eksperti za FPV dronove, elektroničko ometanje ili protubaterijsku borbu, ali bi se našli unutar sustava koji svakodnevno komunicira s ukrajinskom vojskom, njezinim zapovjedništvima i zapadnim institucijama koje organiziraju vojnu pomoć i obuku. To bi bio jedan od kanala za uspostavljanje kontakata, razumijevanje ukrajinskih potreba i pristup operativnim spoznajama.
Nije korektno tvrditi da bi samo članstvo u NSATU-u automatski osiguralo pristup svim ukrajinskim ratnim tajnama, ali je još manje uvjerljivo tvrditi da takva suradnja nema nikakvu vojnu vrijednost.
Što bi Hrvatska konkretno mogla naučiti?
Prije svega, kako izgleda rat u kojem je nebo iznad bojišta praktički neprekidno nadzirano. Mali komercijalni dronovi, FPV letjelice i izviđački sustavi promijenili su položaj pješaštva, topništva i oklopnih postrojbi. Kamuflaža, disperzija, brzina premještanja i disciplina elektroničkog zračenja postali su pitanja preživljavanja, a ne samo vojničke urednosti. Postrojba koja se okuplja na otvorenom prostoru može biti otkrivena i napadnuta u vrlo kratkom vremenu. Zapovjedno mjesto koje je jučer bilo sigurno danas može postati cilj.
Hrvatska vojska može kupiti dronove, može nabaviti sustave za njihovo ometanje i može organizirati demonstracijske vježbe. Ali demonstracija proizvođača nije ratno iskustvo. Ukrajinski operateri znaju koliko dugo određena frekvencija ostaje uporabiva, koliko brzo protivnik mijenja metode ometanja, kako se prilagođava upravljanje letjelicama i što se događa kada se sofisticirani sustav nađe u uvjetima stvarnog elektroničkog sukoba. To su znanja koja se stječu na bojištu, a prenose razgovorom s ljudima koji su takve situacije preživjeli i analizirali.
Drugo veliko područje jest elektroničko ratovanje. U Ukrajini ono nije nekakva egzotična specijalnost izdvojenog centra, nego svakodnevni dio borbenog djelovanja. Ometaju se navigacijski sustavi, prekidaju komunikacije, otkrivaju odašiljači i pokušava se protivniku uskratiti mogućnost upravljanja bespilotnim sustavima. Tehnološka prednost traje kratko ako se ne razvija sposobnost stalne prilagodbe. Hrvatska vojska mora razumjeti da nije dovoljno imati uređaj za elektroničko ometanje. Potrebno je znati kako se boriti u elektromagnetskom prostoru u kojem protivnik aktivno pokušava zaslijepiti, zaglušiti i dezorganizirati vlastite postrojbe.
Treće, topništvo. Domovinski rat dao je Hrvatskoj značajno iskustvo topničkog djelovanja, ali ukrajinsko bojište pokazuje koliko su se promijenili brzina i način uporabe vatrene potpore. Dron otkriva cilj, podaci se prenose zapovjedništvu, vatra se korigira, a topnički sustav mora se premjestiti prije nego što protivnik odgovori protubaterijskom vatrom. U takvom ratu nije dovoljno imati topove, haubice i streljivo. Potrebni su senzori, komunikacije, digitalni sustavi upravljanja vatrom, obučeni operateri i zapovjednici koji razumiju ritam suvremenog bojišta.
Četvrto, protuzračna obrana. Ukrajina je prisiljena braniti gradove, infrastrukturu i vojne objekte od kombiniranih napada balističkim projektilima, krstarećim projektilima i bespilotnim letjelicama. Pritom mora racionalno trošiti skupe presretače, kombinirati različite sustave i stalno mijenjati raspored obrane. Hrvatska tek razvija svoju slojevitu protuzračnu obranu i upravo bi joj takva iskustva bila iznimno korisna. Nije isto imati kupljen sustav i znati kako ga upotrijebiti u uvjetima zasićenja zračnog prostora jeftinim i skupim prijetnjama.
Peto, logistika i održavanje. Hrvatska je posljednjih godina nabavila ili uvodi niz zapadnih sustava: Rafale, Bradleyje, Patrije, Black Hawkove i drugu sofisticiranu opremu. No mirnodopsko održavanje i održavanje tehnike u dugotrajnom ratu nisu ista disciplina. Ukrajinci svakodnevno rješavaju probleme popravaka oštećenih sustava, nedostatka rezervnih dijelova, disperzije skladišta i opskrbe postrojbi pod neprijateljskim izviđanjem. To je praktična škola koju nijedan proizvođač oružja ne može ponuditi u demonstracijskom centru.
Najveći paradoks cijele priče jest što Hrvatska ima i vlastiti razlog za takvu suradnju. Domovinski rat nije samo nacionalna memorija i politički kapital, nego i skup iskustava koje bi trebalo stalno preispitivati. Hrvatska može Ukrajincima ponuditi znanja o razminiranju, poslijeratnoj obnovi, reintegraciji teritorija i organizaciji obrane. Ukrajina Hrvatskoj može ponuditi iskustva suvremenog rata visokog intenziteta. To bi trebala biti razmjena, a ne jednostrano političko svrstavanje.
Posebno je zanimljivo da je Hrvatska 9. listopada 2024. s Ukrajinom potpisala desetogodišnji sporazum o dugoročnoj suradnji i potpori. Dakle, formalni okvir za suradnju postoji. Međutim, između potpisivanja sporazuma i stvaranja sustava u kojem hrvatski časnici redovito razgovaraju s ukrajinskim kolegama, analiziraju borbene operacije i mijenjaju vlastite programe obuke postoji golema razlika. Diplomatski dokument nije vojna doktrina, kao što ni fotografija s potpisivanja sporazuma nije zamjena za časničku razmjenu.
I tu se ponovno vraćamo Milanoviću. Predsjednik Republike nije samo politički komentator s Pantovčaka, niti je vrhovno zapovjedništvo počasna funkcija koja služi za polemike s Vladom i NATO-om.
Ustavni položaj vrhovnog zapovjednika nosi i odgovornost za dugoročno promišljanje obrambene spremnosti države. Ako se već protivi određenom savezničkom angažmanu, onda bi morao ponuditi uvjerljiv odgovor na pitanje kako će hrvatskoj vojsci osigurati pristup znanjima koja se tim angažmanom mogla lakše stjecati.
Političko protivljenje sudjelovanju u NSATU-u nije automatski značilo i prekid svih mogućnosti suradnje s Ukrajinom. Ali je poslalo poruku da se vojna suradnja s Ukrajinom može pretvoriti u unutarnjopolitički sukob, čak i kada se radi o časničkom angažmanu u Njemačkoj. To je možda i najveća šteta: stvaranje političke klime u kojoj se vojna stručnost podređuje dnevnoj političkoj konfrontaciji.
Pritom ne treba zanemariti ni odgovornost Vlade i Ministarstva obrane. Nisu dovoljno samo kritizirati predsjednika. Ako smatraju da je pristup ukrajinskim iskustvima strateški važan, moraju pokazati koliko su hrvatskih časnika poslali na obuke, koliko je zajedničkih analiza provedeno, koliko je ukrajinskih instruktora posjetilo Hrvatsku i koje su konkretne promjene uvedene u programe obuke OSRH. Obrambena politika ne može se svesti na međusobno prebacivanje odgovornosti.
Milanović se često poziva na hrvatsko iskustvo i potrebu da Hrvatska ne bude uvučena u tuđe ratove. Ali postoji golema razlika između sudjelovanja u ratu i učenja iz rata.
Hrvatska ne mora slati vojnike u Ukrajinu, ne mora sudjelovati u borbenim operacijama i ne mora prihvaćati svaki politički zahtjev Kijeva. No nema nikakvog racionalnog razloga da njezini časnici ne razgovaraju s ukrajinskim kolegama, analiziraju njihova iskustva i uče kako se vodi rat u kojem se svakodnevno troše ljudi, tehnika i streljivo u razmjerima koje europske vojske desetljećima nisu poznavale.
Uostalom, upravo je to smisao profesionalne vojske učiti i prije nego što bude prisiljena provjeravati naučeno u vlastitom ratu.
Hrvatska je nakon Domovinskog rata izgradila vojsku koja je prošla kroz NATO-ovu transformaciju, sudjelovala u međunarodnim misijama i modernizirala znatan dio svoje tehnike. Ali modernizacija nije isto što i borbena prilagodba. Rafale ne čini vojsku automatski spremnom za suvremeni zračni rat, kao što ni Bradley ne jamči uspješno djelovanje mehaniziranog pješaštva. Iza svakog sustava mora stajati doktrina, obuka, logistika i iskustvo.
Zato je pitanje ukrajinske suradnje mnogo veće od pet časnika koji su trebali otići u Wiesbaden. Ono se tiče toga razumije li hrvatsko državno vodstvo da se karakter ratovanja promijenio i da se obrambena spremnost ne može graditi samo na nabavi skupe zapadne tehnike.
Milanović je mogao odbiti NSATU. To je politička činjenica. Ali vrhovni zapovjednik ne bi smio biti zadovoljan time što je spriječio jednu odluku. Morao bi moći pokazati što je učinio da hrvatska vojska zbog te odluke ne ostane bez vrijednih znanja i iskustava, jer ratovi se ne dobivaju na televizijskim sučeljavanjima, a ni sigurnost države ne gradi se na političkom zadovoljstvu zbog toga što smo nekome rekli ne.
U suvremenom ratovanju najskuplje je ono što vojska nije naučila na vrijeme. A Hrvatska si, s obzirom na vlastitu povijest i položaj, teško može priuštiti luksuz da iz tuđeg rata ne nauči gotovo ništa.
M. Marković/Foto:pxll
Zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević obratio se javnooti nakon sjednice Gradske skupštine Grada Zagreba na kojoj…
HDZ-ov zastupnik Ante Deur odgovorio je na navode predsjednika Republike Zorana Milanovića koji je kritizirao…
Na današnjoj sjednici Gradske skupštine Grada Zagreba zastupnik Kluba gradskih zastupnika Jedino Hrvatska! Tomislav Jelić…
Komentiraj