Što Ministarstvo kulture RH čeka? Hrvatska kulturna baština još uvijek je zarobljena u Beogradu

Dok zagrebački muzeji pripremaju multimedijalne instalacije o “europskim vrijednostima”, a ministarstva raspravljaju o “inkluzivnosti baštine”, u Beogradu leži stvarna povijest – konzervirana, katalogizirana i pod ključem. Ne njihova, nego hrvatska. I ne metaforički, nego doslovno: mačevi, topovi, zastave, arhive pa čak i avioni.

U Vojnom muzeju na Kalemegdanu i dalje se čuvaju originalni hrvatski srednjovjekovni mačevi, izrađeni u domaćim radionicama ili donijeti s europskih bojišta, s grbovima plemstva iz Slavonije, Dalmacije i Hrvatskog Kraljevstva. Topovi iz arsenala Dubrovačke Republike, s jasno ugraviranim hrvatskim grbovima i latinskim natpisima, izloženi su kao “jugoslavensko nasljeđe”.

Isti je tretman primijenjen i na autentične zastave hrvatskih partizanskih brigada, uključujući one slavonske, dalmatinske i zagorske, koje su oslobađale hrvatski teritorij pod zapovjedništvom ZAVNOH-a, a danas su u staklenim vitrinama Beograda – bez naznake nacionalnog konteksta. Ista je stvar i sa izloženim tenkovima hrvatskih partizanskih brigada.

Posebnu pažnju izaziva i jedan eksponat koji je doslovno trofej povijesti: crni, blindirani Mercedes koji je Adolf Hitler darovao Anti Paveliću, u znak osobne podrške. Automobil je nakon oslobođenja navodno zaplijenjen u okolici Zeline i prebačen u Beograd, gdje se desetljećima nalazio u vojnim garažama, a zatim i kao muzejski eksponat.

Danas o njemu službeno nitko ne govori, špekulira se da su ga Srbi posudili Slovencima za nekakvu izložbu. Taj Mercedes izaziva previše političkih osjetljivosti – i na istoku i na zapadu. No to ne mijenja činjenicu: automobil je povijesni artefakt, i to hrvatski.

Još je zanimljiviji slučaj Muzeja vazduhoplovstva u Batajnici, pokraj Beograda, gdje se među eksponatima nalazi jedan od rijetkih preživjelih primjeraka borbenog zrakoplova Fiat G.50 Freccia, (Strijela) talijanske proizvodnje iz Drugog svjetskog rata.

Riječ je o avionu koji je služio u sastavu Ratnog zrakoplovstva NDH, s izvornim dijelovima i oznakama iz tog razdoblja. Avion je izuzetno rijedak i tehnički vrijedan, a u cijeloj Europi – ne postoji nijedan primjerak. Iako je korišten na hrvatskom teritoriju, pod zapovjedništvom hrvatskih snaga, ostao je u Beogradu kao trofej 1945., a od tada do danas nitko iz Republike Hrvatske službeno ga nije zatražio natrag.

Svi ti predmeti i eksponati – mačevi, topovi, zastave, vozila, zrakoplovi – jasno potpadaju pod odredbe Sporazuma o sukcesiji bivše SFRJ (Aneks D), potpisanog 2001. godine, kojim se propisuje da se kulturna i muzejska građa treba vratiti matičnim državama prema mjestu nastanka, značaja ili funkcije.

To znači da sve ono što je pripadalo hrvatskim institucijama, teritoriju ili povijesnim entitetima treba – i mora – biti vraćeno Republici Hrvatskoj.  Beograd je to potpisao. Ali nikada proveo.

S druge strane, Ministarstvo kulture RH već godinama ne pokazuje ozbiljan interes za tu temu. Povremeno se spominju komisije, radne skupine, poneki diplomatski sastanak – no nikakve konkretne akcije nisu poduzete. Čak ni javna inicijativa, čak ni parlamentarna rasprava. Kao da se radi o neugodnoj prošlosti koju je bolje ne dirati, da ne bismo morali tumačiti kontekst.

Problem, međutim, nije samo u Beogradu. Problem je u hrvatskoj kulturnoj i političkoj pasivnosti, u selektivnom pamćenju i institucionalnom strahu od vlastite povijesti.

Ako je nešto iz NDH – odmah se smatra otrovnim. Ako je iz NOB-a – više ne zanima suvremenu politiku. Ako je srednjovjekovno – previše podsjeća na nacionalni kontinuitet. Ako je vojno – postaje sumnjivo.

I tako se cijeli niz ključnih eksponata, koji u drugim državama predstavljaju temelje nacionalnog identiteta, u Hrvatskoj gura pod tepih, dok ih Beograd – tiho i sustavno – pretvara u dio vlastitog kulturnog kapitala. Arhivu ratne vukovarske bolnice, koja se nalazi negdje  u Beogradu, više nitko ni ne spominje  u javnom prostoru.

Kad jednom neka druga država ispriča vašu povijest – više nije vaša. Pitanje sukcesije kulturne i vojne građe nije samo administrativno. To je pitanje političkog samopouzdanja, odnosa prema vlastitoj prošlosti i prema međunarodnim pravima. Jer povijest se ne skenira u digitalne arhive, niti se tretira kao dekoracija za festivale. Povijest se čuva, traži i vraća. Diplomatski, pravno, strateški – ali odlučno.

Ako hrvatsko Ministarstvo kulture i dalje bude izbjegavalo temu povrata svoje baštine iz Beograda, uskoro ćemo se naći u apsurdnoj situaciji u kojoj će Srbija biti čuvar hrvatskih mačeva, topova, zastava, zrakoplova i limuzina – a Hrvatska će imati PowerPoint prezentaciju o europskom sjećanju.

Vrijeme je da se netko u Zagrebu konačno zapita: što ćemo zapravo ostaviti budućim generacijama, ako danas ne tražimo ono što nam pripada? Jer ako ne znamo što je naše – ostat će zauvijek tuđe.

Dođe li do skore promjene vlasti u Srbiji ista će „k’o tane da poleti“ prema Europskoj uniji. Stoga, već sada treba jasno poručiti budućim nosiocima europskog puta u Srbiji da put u Europsku uniju vodi preko Hrvatske te da isti ne mora nužno biti „trnovit“! Sve se može riješiti doslovno u jedno danu – jednom od dvije kompozicije „Plavog vlaka“ koje se još uvijek nalaze u Beogradu.

U jednu od njih potrebno je „ukrcati“: arhivsko gradivo Nezavisne države hrvatske (2-3 vagona), mačeve, topove i zastave (2-3 vagona), zrakoplov i limuzinu (jedan vagon), a na kraju mogu prikačiti i vagon s Maršalom! Nije nužno, al’ kad se vozi neka se vozi! Kumrovec čeka!

Garantiramo da će sva predpristupna poglavlja biti potpisana u vremenu u kojem je potrebno „Plavom vlaku“ da iz Beograda dođe do zagrebačkog Glavnog kolodvora!    

M. Marković/Foto: Darko Sagrak/HDA  ( Naslovna fotka je AI generirana)