Sud potvrdio: Branimir Glavaš osuđen na 7 godina zatvora

Visoki kazneni sud potvrdio je presudu u slučaju “Selotejp” i odbio sve žalbe državnog odvjetništva te optuženih Branimira Glavaša, Gordane Getoš-Magdić, Dinka Kontića i Zdravka Dragića.

Time je postala pravomoćna presuda kojom je četvoro optuženika proglašeno krivima za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

Branimir Glavaš osuđen na sedam godina zatvora, Gordana Getoš-Magdić pravomoćno je osuđena na četiri godine zatvora zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Dinko Kontić i Zdravko Dragić osuđeni su na po tri godine zatvora.

Riječ je o dugogodišnjem postupku za ratne zločine nad civilima u Osijeku 1991. godine, poznatom pod nazivom “Selotejp”. Visoki kazneni sud odluku je donio na sjednici održanoj 18. veljače 2026. godine.

Državno odvjetništvo žalilo se tražeći strože kazne za sve optuženike, dok su obrane tražile oslobađajuće presude ili novo suđenje. Visoki kazneni sud odbio je sve žalbe i potvrdio zaključke prvostupanjskog suda.

Procedura je takva da sada presuda ide sucu izvršenja u mjesto njegovog prebivališta, odnosno Osijek. Glavaš sada treba čekati poziv suca kako bi se javio na izdržavanje kazne.

U sudskom objašnjenu stoji:

“Prva optuženica osuđena je na kaznu zatvora četiri godine, drugi i treći optuženik na kaznu zatvora po tri godine, a četvrti optuženik na kaznu zatvora sedam godina.

Četvrti osuđenik je osuđen jer je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, iako je bio dužan, propustio spriječiti da se civilno stanovništvo muči, da se nečovječno postupa prema njemu, da mu se nanose ozljede tjelesnog integriteta i da se primjenjuju protuzakonita zatvaranja, kao i jer je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naredio da se civilno stanovništvo ubija, da se nečovječno postupa prema njemu i da se primjenjuju protuzakonita zatvaranja.

Prva optuženica je osuđena jer je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba naredila da se civilno stanovništvo ubija i nečovječno postupa prema njemu te da se primjenjuju protuzakonita zatvaranja. Drugi i treći optuženik su osuđeni jer su, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, ubijali civilno stanovništvo, nečovječno postupali prema njemu i primjenjivali protuzakonita zatvaranja.

Između srpnja i prosinca 1991. godine, tijekom obrane Osijeka, optuženici su djelovali kao zapovjednici i pripadnici vojnih postrojbi s ciljem zastrašivanja i odmazde nad civilima, uglavnom srpske narodnosti. Četvrti optuženik je znao da njemu podređeni vojnici nezakonito lišavaju slobode i zlostavljaju civile, ali to nije spriječio, pa su oni u podrumu jednog civila udarali nogama, rukama, dijelovima oružja i palicama zadavši mu ozljede, a drugog civila u jednoj garaži su mučili prisiljavanjem da popije sumpornu kiselinu iz akumulatora i potom je usmrćen vatrenim oružjem.

Osim toga, iste godine, četvrti optuženik je naredio da se osnuje posebno tajna grupa za neovlaštena lišavanja slobode, zlostavljanja i likvidacije. Pripadnici te grupe, među kojima su bili i ostali optuženici, sustavno su otimali civile iz njihovih domova, zatvarali ih, a potom ih odvodili na obalu rijeke Drave gdje su ih usmrćivali vatrenim oružjem i bacali u rijeku. Jedan od civila preživio je strijeljanje i pad u Dravu, nakon čega je četvrti optuženik neuspješno naredio njegovu likvidaciju u bolnici.

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske smatra da će izrečene kazne zatvora ispuniti svrhu kažnjavanja. Pravilno je prvostupanjski sud, s obzirom na raspoložive dokaze, utvrdio i ocijenio sve okolnosti na strani optuženika koje utječu na izbor vrste i mjere kazne. Tako je kao olakotne okolnosti prvostupanjski sud pravilno cijenio raniju neosuđivanost svih optuženika za kaznena (uključujući i krivična) djela, njihove osobne i obiteljske prilike (uključujući i njihovu starosnu dob u vrijeme počinjenja djela) te, izvan konteksta inkriminiranih događaja, njihov doprinos obrani Republike Hrvatske.

Kao otegotno pravilno je svim optuženicima cijenjeno da su krivično djelo za koje su osuđeni počinili s najvišim stupnjem krivnje (direktni umišljaj), pobude počinjenja krivičnog djela (zastrašivanje i odmazda prema civilnim stanovnicima većinom srpske nacionalne pripadnosti uz izliku da se radi o osobama koje su navodno surađivale s neprijateljem), težinu počinjenih djela (radnje počinjenja usmjerene na jednu nezaštićenu kategoriju civilnog stanovništva u vrijeme oružanog sukoba i obrane Republike Hrvatske), način počinjena djela (žrtva natjerana da popije akumulatorsku tekućinu, žrtvama prije likvidacije ruke i usta oblijepljeni selotjep trakom, a nakon izvršenih ubojstava tijela žrtava bacana u Dravu), jakost povrede zaštićenoga dobra (znatno odstupa od uobičajene povrede zaštićenog dobra kod krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, što se očituje u krajnjem nepoštivanju ljudskog života i dostojanstva) te broj žrtava (razmjerno radnjama svakog od optuženika). Nadalje, cijenjena je i uloga te doprinos svakog od optuženika ponaosob u ostvarenju djela. Pored toga kao otegotnim su pravilno cijenjene prvoj optuženici druge okolnosti što se odnose na počiniteljevu ličnost pa tako njen odnos prema sudionicima ovog sudskog postupka (svjedoke naziva omalovažavajućim imenima).

Navedene olakotne okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju osobito olakotne okolnosti u odnosu na prvu optužnicu, drugog optuženika i trećeg optuženika zbog kojih se svrha kažnjavanja u odnosu na te optuženike može postići i kaznama blažim od propisanih, pa je stoga, u granicama ublažavanja propisanim zakonom, pravilno prva optuženica osuđena na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, a drugi optuženik i treći optuženik na kaznu zatvora u trajanju od po tri godine. Tako izrečene kazne primjerene su svim okolnostima konkretnog slučaja te općoj svrsi kaznenopravnih sankcija kao i svrsi kažnjavanja.

U odnosu pak na četvrtog optuženika, izrečena kazna zatvora u trajanju od sedam godina primjerena je kako težini i posljedicama djela, tako i stupnju krivnje ovog optuženika te da će se upravo tom kaznom ostvariti zakonom predviđena svrha kažnjavanja. Utvrđene olakotne okolnosti na strani ovog optuženika, u kontekstu naprijed navedenih značajnih otegotnih okolnosti, ne opravdavaju izricanje blaže kazne. Pri tome, protek vremena od počinjenja djela, pravilno nije cijenjen olakotnim pri odmjeravanju kazne, kao ni (s time povezana) duljina trajanja ovog kaznenog postupka.

Izrečene kazne svim optuženicima će u dovoljnoj mjeri utjecati na optuženike da ne čine kaznena djela, da shvate krajnju neprihvatljivost vlastitih postupaka, ali i na druge građane da se klone činjenja kaznenih djela. Ovako izrečenim kaznama zatvora u odnosu na sve optuženike, zločin će doživjeti potpunu osudu, njegovi počinitelji će dobiti pravednu kaznu, a sa stajališta generalne prevencije ova presuda biti će jasna poruka svima da ratni zločin nikada ne može zastarjeti i da neće proći nekažnjeno.”