Tomislav Jonjić: Zagreb smrdi kao nikad u povijesti. Zato treba hitnu promjenu

Tomislav Jonjić jedini je kandidat za zagrebačkog gradonačelnika s iskustvom zastupanja haaških optuženika. Ovaj hrvatski političar, odvjetnik i publicist na prethodnim je izborima za predsjednika Hrvatske ostvario zamjetan rezultat te sa osvojenih 5,09% nadmašio ankete koje su mu davale najviše 1,4%.

Sada je u utrci za gradonačelnika Zagreba te u razgovoru za Jutarnji list otkriva detalje iz mladosti u Imotskom kao dijete političkih zatvorenika, navija li za Dinamo ili Hajduk, ali i kako je izgledao pretprošli mandat koji je proveo kao gradski zastupnik u Skupštini. Također daje odgovor na pitanje temelji li se njegova kampanja samo na ideologiji ili ima i rješenje za komunalne probleme.

– Rođen sam 1965. u Imotskom. Najranije djetinjstvo sam proveo u Imotskome i raznim selima Imotske krajine, tamo gdje bi mi majka kao nastavnica hrvatskoga i francuskog jezika dobivala posao. I ona i otac bili su 1959. kao hrvatski nacionalisti osuđeni na dugogodišnje robije, ali su u doba Hrvatskog proljeća ipak dobili posao.

Kada ste došli u Zagreb?

– U Zagrebu sam studirao pravo od 1984. do 1988., diplomiravši za tri godine i osam mjeseci. Još kao student položio sam ispit za sudskog tumača za njemački jezik, ali su mi jugoslavenske vlasti dopuštenje za rad izdale tek za Božić 1989. godine. I oženio sam se kao student. U sretnom braku imam trojicu sinova i zasad petero unučadi, svi živimo u Zagrebu.

Kako je tekao vaš profesionalni put nakon studija?

– Nakon studija radio sam kod oca u Imotskom, kao odvjetnički vježbenik, od Božića 1989. i kao sudski tumač. Kad je 1990. počela srpska pobuna, postao sam članom kriznog stožera za općinu Imotski. Tu su započele pripreme za obranu, a iz njih je uskoro nastala legendarna Treća ‘imotska‘ bojna 4. gardijske brigade. Kasnije sam bio pomoćnik zapovjednika 115. brigade za pravne poslove, a posljednji mi je zapovjednik bio kasniji general i ministar Damir Krstičević. Od kraja 1992., u vrijeme ministra Zdenka Škrabala, na javnome sam natječaju primljen u Ministarstvo vanjskih poslova, pa sam do kraja 1995. kao ugovorni diplomat radio u veleposlanstvu u Bernu, gdje je Škrabalo uskoro preuzeo veleposlaničku dužnost. Od kraja 1995. do jeseni 1997. bio sam savjetnik za međunarodne odnose u Uredu za međunarodne odnose MUP-a. Kako je moja supruga bila nezaposlena, a plaće u državnoj službi niske, u rujnu 1997. vratio sam se odvjetništvu od kojega živim i danas, skupa s dvojicom sinova koji su također odvjetnici.

Zastupali ste Paška Ljubičića pred Haškim sudom. Kako je došlo do toga i kako to danas vidite?

– Bio sam glavni branitelj u dva predmeta pred Haškim sudom. Prvi od tih dvaju predmeta bila je obrana Paške Ljubičića, zapovjednika IV. bojne Vojne policije HVO-a. Preuzeo sam njegovu obranu 2000., a na suđenje u Haagu on je čekao skoro pet godina. Na koncu je prepušten vlastima BiH i suđen pred Sudom BiH u Sarajevu. Branio sam ga i tamo do kraja postupka.

Zašto nije došlo do suđenja u Haagu?

– Ključni su bili politički razlozi odnosno političke kalkulacije kako Tužiteljstva MKSJ-a, tako i tadašnjih hrvatskih vlasti koje se haaške procese koristile za tzv. detuđmanizaciju. Govorio sam o tome puno puta, a u više navrata i pisao. Na koncu je Hrvatska odbila tražiti da se Ljubičić preda njoj, premda je hrvatski državljanin, a većina svjedoka i dokumenata nalazila se u Hrvatskoj.

Cijela ta pripovijest jedan je pravno-politički skandal, a haaški procesi općenito bili su instrument unutarnjo-političkog preslagivanja koje je provođeno pod stranim nadzorom. Sve će to biti ovjekovječeno u knjizi koju ću u dogledno vrijeme objaviti, s mnoštvom pikantnih pojedinosti i detalja koji zaslužuju da ih se upamti i iz njih izvuče trajna pouka.

U Sarajevu je došlo do suđenja Ljubičiću? Kako je završilo?

– Da, suđenje je trajalo do 2007./08. godine. Kad je završila tužiteljska faza procesa, a mi se bezuvjetno usprotivili čitanju iskaza britanskih svjedoka te inzistirali na tome da se oni pojave na unakrsnom ispitivanju gdje će se razotkriti njihove spletke, tamošnje tužiteljstvo, a tužitelj je bio Amerikanac, Ljubičiću je ponudilo nagodbu koju je bilo nerazumno odbiti. Izišao je iz zatvora već za godinu dana, ne teretivši nikoga.

Vratimo se na današnju političku borbu. Igraju li ankete ulogu u predizborno vrijeme i kako Vi gledate na anketne rezultate?

– Općepoznata je stvar da ankete ne služe ispitivanju javnog mnijenja, nego njegovu oblikovanju i programiranju. Nedavni američki i rumunjski primjeri pokazuju da to nije slučaj samo u Hrvatskoj, ali meni i našoj javnosti, naravno, najbliži je moj, hrvatski primjer. Prije pet-šest mjeseci, dok sam nastupao kao kandidat za predsjednika Republike, ankete su me mjesecima apsolutno ignorirale, a kad su me počele spominjati, davale su mi manje od 1,0 posto, najviše 1,6 posto glasova. Dobio sam tri, četiri ili čak pet puta više, skoro 5,1 posto. Je li to moja sramota ili sramota onih koji su ankete naručivali i plaćali? Nameću li se iz svega toga određenu zaključci?

Tvrdite da su ankete zapravo manipulativan alat?

– Apsolutno. One su instrument u rukama onih koji žele stvoriti dojam da su neki kandidati gubitnici bez izgleda, i time obeshrabriti birače da im daju glas. Poruka je: ‘Nemoj trošiti glas na male kandidate jer će po D‘Hondtu taj glas ionako propasti‘. To, naravno, nije istina, ali se tako biračko tijelo gura prema kandidatima koji su u obavještajnim i medijskim kuhinjama unaprijed odabrani kao favoriti. Te odabranike, koji su zapravo lutke na tuđinskome koncu, probire se prema ideološko-političkim i interesnim kriterijima, jer se znade da će oni platiti dugove svojim vjerovnicima. Tako je i na predstojećim lokalnim izborima. Svatko tko želi držati oči otvorenima, vidi tko su favoriti određenih medija, a nakon toga treba samo postaviti pitanje tko financira te medije. Iz toga slijedi i odgovor, tko zapravo programira i favorizira pojedine kandidate, primjenjujući onaj poznati poučak: ‘Kad se dobro pripreme i organiziraju, izbori prestaju biti potrebni‘.

Je li veliki broj protukandidata u Zagebu proporcionalan nezadovoljstvu aktualnim gradonačelnikom?

– Da je Tomašević dobar gradonačelnik, i da Zagreb i Hrvatska idu u dobrom smjeru, jamačno ne bih ulazio u ovu utrku. Bavio bih se odvjetništvom i historiografijom, područjima koja su dovoljno uzbudljiva sama po sebi. Zaokret je, dakle, nužan, ali alternativu Tomaševićoj falangi ne vidim u Bandićevim asistentima koji su imali vremena i prigode pokazati što mogu i kako mogu.

Ne vidim tu alternativu ni u onih par kandidata koji nisu bili neposredno povezani s Bandićem, ali su miljenici jasno prepoznatljivih struktura. Nasuprot svima njima, ja sam jedini kandidat koji je pozicioniran desnije od HDZ-a i jedini koji nema niti je ikad imao obveza prema bilo kome. Iza mene ne stoji nitko ni u političkome ni u obavještajnom niti u financijskom smislu, a podupiru me četiri političke stranke: moja Jedino Hrvatska! te Blok za Hrvatsku, Domino i Hrvatski suverenisti. Ja sam, dakle, jamac ideološko-političkog zaokreta, a ujedno jamac da će se gradom upravljati bez podilaženja bilo kojoj interesnoj skupini.

Vi tvrdite da biračima ne dajete nerealna obećanja. Možete li to pojasniti?

– Da, moji svjetonazorski, ideološki i nacionalno-politički pogledi kristalno su jasni i ja ih zastupam cijeli život, a posve otvoreno od 1990. do danas. Smatram da politike bez ideologije ne može biti. Nikoga ne pokušavam prevariti, nikomu se ne pokušavam dodvoriti. Svatko zna što od mene može očekivati, pa će mi jedan dio građana dati svoj glas, drugi ne će, jer će nasjesti na fraze i difamacije. No, iz mojih knjiga i članaka, kao i iz mojih javnih nastupa, jasno je moje slobodarsko uvjerenje i posve očito da sam zagovornik snošljive i demokratske rasprave te da uvažavam mišljenje stručnjaka.

Kako biste opisali svoj pristup u upravljanju gradom ako dobijete priliku?

– Želim biti gradonačelnik svih Zagrepčana. Tolerantan, otvoren i smiren. Načelni sam protivnik zabrana – čak i onda kad zbog toga trpim kritike sličnomišljenika – te pristaša misli da se idejama treba suprotstavljati drugim idejama, a ne represijom. I pri upravljanju gradom ravnao bih se načelima koja zastupam cijeli život, a sve bih učinio da gradska uprava funkcionira zakonito, etično, pravedno i djelotvorno.

Kako gledate na financiranja manifestacija i udruga iz gradskog proračuna?

– U Hrvatskoj susrećemo neobičan fenomen: udruge koje se žele smatrati dijelom ‘nevladina sektora‘ zapravo žive samo od državnoga ili gradskog novca te u tome ne vide nikakvo proturječje. Štoviše, burno negoduju kad od države ili grada ne prime novac. A najneobičnije je da najviše državnoga i gradskog novca dobivaju one u kojima je okupljena malobrojna, upravo beznačajna manjina koja zastupa vrijednosti i stajališta koja se kose s osjećajima i pogledima većine hrvatskog društva.

One taj novac dobivaju, a da tu većinu baš nitko ne pita, želi li da se novac koji ona uplaćuje u proračun troši na taj način. To treba prestati, jer je taj model duboko nemoralan i nepravedan. On šalje lažnu sliku o Zagrebu i Hrvatskoj, a nerijetko svjesno služi onima koji se i dalje ne mogu pomiriti s hrvatskom državnom neovisnošću.

Smatrate da prioritet u financiranju treba imati većinska kulturna matrica?

– Ona većina koja uplaćuje većinu sredstava u gradski ili državni proračun treba i natrag dobiti većinu. Što je u tome nelogično i nepravedno? Prema kojem bi načelu manjina trebala dobivati više od većine? A pogledajte podatke o udrugama koje vode ljudi koji su ideološko-politički, pa i osobno bliski Tomaševiću, pa ćete vidjeti koliko novca oni dobivaju. S kojim pravom, na temelju čega? Samo na temelju toga što netko misli da većinu treba ušutkati i onemogućiti?

Kako ocjenjujete stanje zagrebačke infrastrukture danas?

– Ja ne uspijevam vidjeti ni jedan segment zagrebačke infrastrukture koji ne traži žurnu intervenciju i popravljanje. Ako ga Vi vidite, dajte mi ga pokažite. Ili, ako hoćete drugačije, ukažite mi na jedno od ostvarenih Tomaševićevih predizbornih obećanja. Samo jedno.

Možete li navesti konkretne primjere?

– Ima ih na svakom koraku. Grad smrdi kao nikad u povijesti, kontejneri se ne prazne, ulice se ne peru, trava se ne kosi. Tisuće uličnih svjetiljaka ne svijetli. Stotine je slijepih ulica koje nisu označene kao slijepe, a Tomaševićeve prometne intervencije izazivaju kaos i podsmijeh. Nije izgrađena, čak ni započeta nijedna podzemna garaža. Prošireno je područje naplate parkiranja, treća zona je skoro iščeznula, a obveza naplate parkiranja nedjeljom umrtvljuje središte grada i pretvara ga u dosadnu spavaonicu. Invalidima je danas teže doći u grad nego ikad prije. Zar treba više?

Smatrate da se sredstva troše na pogrešne stvari?

– Naravno. Pogledajte gradski proračun, pa njegov iznos podijelite s 365 dana. Vidjet ćete koliko milijuna eura svaki dan stoji na raspolaganju Tomaševiću i družini. Svaki dan! Pa onda pogledajte što je stvarno napravljeno. No, čini se kao da nas to ne zanima.

Stupanj potpore Tomaševiću ilustrira činjenica da sam prije tri godine javno upozorio kako je na čelo jedne ustanove u gradskom vlasništvu postavljena osoba koja je pravomoćno osuđena za primanje mita. Nije li to stvar koja je trebala izazvati pozornost? A nije, nitko se time nije pozabavio! I onda se danas zgražamo nad aferom Hipodrom. Da smo reagirali tada, možda ove afere ne bi ni bilo!

Kako komentirate prometne intervencije, poput biciklističkih staza ili naplate parkiranja nedjeljom?

– Već sam spomenuo da su to čisti, nažalost smišljeni promašaji kojima je svrha umrtviti grad i potjerati Zagrepčane iz njegova središta. Zbog takvih intervencija umiru neki od zaštitnih znakova Zagreba. Kao strastveni bibliofil, desetljećima dolazim nedjeljom na sajam antikviteta na Britancu, pa iz prve ruke svjedočim kako taj sajam vene. A ne radi se samo o prodaji knjiga i antikviteta, radi se o druženju ljudi i pulsiranju grada, o nečemu što je moglo i trebalo uživati posebnu gradsku zaštitu. Onaj tko išta znade o francuskoj književnosti, čuo je za bukiniste uz Seinu i poželio vidjeti ih na svoje oči; Tomašević i družina se trse ugušiti te zagrebačke bukiniste.

A javni prijevoz – gdje vidite ključne manjkavosti?

– Jasno je da se prometne teškoće mogu rješavati samo modernizacijom javnog prijevoza. Ključ rješenja vidim u izgradnji i osuvremenjivanju prigradskih željeznica te nabavi većeg broja autobusa i tramvaja koji bi prometovali proširenom mrežom. Tomu treba dodati pomagala koja suvremena tehnologija omogućuje, od favoriziranja javnih prometala u cestovnom prometu, preko informacijskih panoa koji nas obavještavaju o gužvama, nesrećama, slobodnim parkirališnim mjestima i voznom redu. A izgradnjom prigradskih željeznica bismo podigli kvalitetu života u rubnim i prigradskim naseljima te tako omogućili tzv. priuštivije stanovanje. To je, dakle, i svojevrsna demografska mjera.

Smatrate li da se takva područja zanemaruju u razvojnim planovima?

– Apsolutno. Na tome treba poraditi bez odlaganja, u suradnji sa Zagrebačkom županijom, HŽ-om i državom. S druge strane, jeste li čuli da netko postavlja pitanje podstanara? To su tisuće i tisuće naših sugrađana u teškome socijalnom i psihološkom položaju. Nikomu ne pada na pamet da već u najbližem susjedstvu, u Ljubljani, imamo privlačne modele koji bi se mogli primijeniti i u Hrvatskoj i tako pomoći tim ljudima.

Imate li primjere iz prakse koji bi pokazali kako bi Zagreb mogao bolje funkcionirati?

– U Švicarskoj sam na posao išao javnim prijevozom, i uvijek je vožnja trajala sedam minuta, jer je promet tako organiziran da su zastoji ekstremno rijetki. Zašto onda putovati automobilom? Treba, dakle, uzeti i primijeniti primjere onih koji su napredniji od nas, ne treba izmišljati toplu vodu. No, da biste to učinili, morate biti otvorena duha i angažirati stručnjake, a ne robovati komesarskom načinu odlučivanja i okružiti se praznoglavim istomišljenicima.

Spominjali ste i neke zapostavljene projekte iz vremena Milana Bandića?

– Mislim da treba biti otvoren prema prijedlozima, bez obzira na to s koje strane oni dolazili. Meni je, recimo, bio simpatičan projekt denivelacije prometnica čime bi se Tuđmanov trg, Trg Francuske Republike i Trg sportova pretrvorili u jedinstvenu plohu. Zamislite kakva bi ljepota mogla nastati na toj površini!

Kako ocjenjujete trenutnu situaciju u Zagrebu s velikim gradskim kompleksima poput Gredelja i Zagrepčanke? Što mislite da bi trebalo učiniti s tim prostorima?

– To su silni potencijali koji stoje neiskorišteni. Kad bi bilo političke volje i svijesti o tome što doista treba napraviti, novac bi se našao. Investirali bi hrvatski iseljenici, a i strani bi investitori našli svoj interes. No, Tomašević i družina ne znaju što s time, pa ni ne pokušavaju nešto učiniti.

Kada se već spominju takvi problemi, zbrinjavanje otpada je jedno od ključnih pitanja. Kako Vi gledate na postojeće rješenja i što bi trebalo promijeniti?

– Nakon što naučimo razlikovati otpad i smeće, moramo izabrati put za rješavanje toga gorućeg problema. Idealnih rješenja nema, a pravo je građana da budu informirani o svim korisnim i štetnim posljedicama svakoga modela koji izaberu. To vrijedi i za spalionice i tzv. energane koje se površno predstavljaju kao rješenje bez mana.

Imaju one svojih nedostataka, a meni se najprihvatljivijom čine dugogodišnja inicijativa prof. Stanka Uršića i velikog broja ekoloških udruga koje će i idućeg utorka na Jakuševcu održati izlaganje o toj problematici. No, ključno je da se o svim modelima raspravlja slobodno, otvoreno i demokratski, kako bi se savjetodavnim referendumom utvrdilo mišljenje većine naših sugrađana.

Na temelju toga, kako zamišljate proces donošenja odluka u Zagrebu u budućnosti?

– Umjesto komesarskog načina odlučivanja, potrebno je proširiti institut savjetodavnog referenduma te u svakom pitanju konzultirati struku. Zagrebačko je sveučilište staro i ugledno, no jeste li primijetili da između gradske uprave i njega postoji neka suradnja? Zašto se bojimo pitati savjet onih koji znaju više od nas? Zašto nas je strah stručnjaka? Odgovor je jasan: stručnjaka se boje neznalice i ljudi bez vizije.

Imate li već oformljen svoj tim? Tko su ključni ljudi s kojima biste radili?

– Moji zamjenici, Tomislav Jelić i Stjepan Bekavac, ljudi su koji su se desetljećima bavili gradskom politikom, Jelić kao gradski zastupnik, Bekavac kao direktor jedne od sastavnica Zagrebačkoga holdinga. Ako pobijedim na izborima, bit će u tom timu još desetak vrhunskih stručnjaka.

Kako biste pristupili specifičnim pitanjima, poput problema zbrinjavanja otpada? Tko bi vam u tom kontekstu bio savjetnik?

– Već sam spomenuo prof. Uršića. No, uvijek bih bio spreman saslušati drugačija mišljenje. Ono što bih uvijek tražio i za sebe i za druge jest ono što nazivamo informiranim pristankom. Dopustimo predstavnicima svih škola mišljenja da svoje poglede podastru javnosti, pa ćemo izabrati rješenje koje je najbolje. Za razliku od mojih protukandidata, ja, naime, ne umišljam da znadem sve o svemu. Ne znam, ali znadem slušati i znadem misliti, pa bih u skladu s time znao izabrati suradnike.

Mogli bi se za komunalna rješenja savjetovati s ideološkim neistomišljenicima?

– Naravno. Komunalna pitanja nadilaze ideologiju i stranačku pripadnost. Treba čuti argumente i razloge svih strana, pa donijeti odluku koja će biti na dobrobit svih naših sugrađana, naše djece i unuka.

Kako gledate na pitanje migracija?

Zagovornik sam što restriktivnije politike legalnog useljavanja te apsolutno protivnik svakog ilegalnog ulaska u Hrvatsku. Iskustva Zapadne Europe pokazuju nam što Zagreb i Hrvatska ne smiju postati, a interes sigurnosti naših sugrađana mora biti ispred svega. Danas je stopa porasta kriminala toliko visoka da pred tim više ne smijemo zatvarati oči.

Mnogi vas nazivaju konzervativcem. Gdje se Vi vidite na političkom spektru?

– Ja sam odgojen na Starčeviću i Matošu, dakle na ideologiji koja je bila izrazito slobodarska, a u njihovo je vrijeme nazivana hrvatskim nacionalizmom. Danas se to obično naziva suverenizmom, a samo površni, neupućeni i zlonamjerni zaboravljaju da su Starčević i njegovi sljedbenici bili ne samo perjanice nacionalno-integracijske ideologije i branitelji tradicije, nego i nositelji modernih ideja. Oni su svjedočanstvo da je sinteza tradicije i moderniteta ne samo moguća, nego i izrazito plodna.

Zamislimo sada da ste gradonačelnik. Za većinu u Skupštini trebate podršku drugih opcija. Koje su vam sve opcije prihvatljive za stvaranje koalicije?

– Ne treba površno uspoređivati situaciju u Hrvatskom saboru i u predstavničkim tijelima lokalne samouprave. U Saboru većina bira vladu, pa neka ad hoc koalicija tu vladu može po kratkom postupku i srušiti. Kod lokalne samouprave je situacija drugačija: načelnik ili gradonačelnik je izabran neposredno, pa ga nikakva koalicija ne može preko noći srušiti. Što se funkcioniranja skupštine tiče, potpuno mi je nezamislivo da bih glasovao za Tomaševićev prijedlog proračuna, a hoće li na pojedinim točkama u skupštinskoj raspravi doći do moje odnosno naše suradnje s pojedincima ili strankama koje su nam svjetonazorski i politički bliske, vidjet ćemo nakon konstituiranja Gradske skupštine.

Kada je, prema Vašem mišljenju. Zagreb oslobođen?

– Oslobođenje Zagreba i Hrvatske započelo je slobodnim demokratskim izborima 1990., a okončano priznanjem hrvatske države i mirnom reintegracijom okupiranih područja. Od 1945. do 1990. Zagreb i Hrvatska su bili pod jugoslavenskom okupacijom. Da nije bilo tako, onda se ne bismo imali od čega oslobađati od 1990. do 1997., zar ne? Ili nam se hoće kazati da smo glup narod, jer smo bili slobodni, a onda ipak išli ginuti da se oslobodimo? Čestitam svima koji tako misle, a napose čestitam njihovim nastavnicima koji su im dali prolaznu ocjenu iz logike. Ja nemam ambiciju biti toliko bistar.

I za kraj, neki vas nazivaju ustašom, fašistom, krezubim desničarom. Što biste rekli na to?

– Mojim je protivnicima i neprijateljima problem baš to da nijednu od tih tvrdnji ne mogu dokazati. Lako bi im bilo da sam ikad dizao desnicu u zrak, našao lijepu riječ za fašizam i nacional-socijalizam ili zastupao nedemokratska stajališta.

Na njihovu žalost, u mojih 11 knjiga, šezdesetak znanstvenih i stručnih te više od 2 tisuće novinskih i publicističkih tekstova, neće naći dokaz za to. Zahvaljujući mom znanstvenom radu, Hrvatski institut za povijest izabrao me je u zvanje znanstvenog suradnika, a svoja sam znanstvena uvjerenja spreman braniti u svakom trenutku.

Pritom, naravno, ne mislim raspravljati s ljudima koji svoja znanja crpe iz stripova o Mirku i Slavku te učenih opservacija Stipe Mesića i sličnih tipova koji na puškomet pokazuju da im knjiga ne spada u omiljena pomagala. Njihovi vicevi nisu vrijedni čak ni podsmijeha.

Usput podsjećam da sam se i u predsjedničkom programu zalagao za službeno obilježavanja dana borbe protiv fašizma. No, zašto bismo slavili nepostojeći dan iz komunističke mitologije (22. lipnja 1941.), kad imamo slavne nadnevke iz antifašističke borbe (obljetnicu Proštinske bune 1921. ili smaknuće Vladmira Gortana 1929.)? Je li nam doista do antifašizma, ili želimo slaviti jugoslavenski boljševizam?

Kakvu glazbu sluša Tomislav Jonjić?

– Odrastao sam uz glazbu kasnih 60-ih i ranih 70-ih te u tom razvoju zastao otprilike s The Clash i London Calling. Većini mladih danas možda neće puno značiti bandovi poput Mott the Hoople ili Lynyrd Skynyrd, ali će valjda ipak znati tko su bili Led Zeppelin, Pink Floyd, The Doors ili The Who. To je pored Beatlesa i Rolling Stonesa bila glazba na kojoj sam odrastao i kojoj se i danas rado vraćam.

Naravno, u provinciji nije bilo lako doći do gramofonskih ploča, ali sam, skupa s dvojicom mlađe braće, u vrijeme odlaska u vojsku 1983., s jedva navršenih 18 godina imao nešto više od 250 LP-ja. I sad ta zbirka postoji, ne samo kao uspomena na brata mi Domagoja koji je umro 2012. godine.

Dinamo ili Hajduk?

– Hajduk uvijek osim kad igra protiv Dinama. Kao i nemali broj Imoćana, moj je otac rano postao navijač zagrebačkih klubova. U svim sportovima. To se prenijelo na nas djecu. Mi prenosimo dalje. Hrvatska nije samo Zagreb, ali ništa nije tako hrvatsko kao Zagreb. Zato želim da taj grad u svakom segmentu svog postojanje bude hrvatski grad.

R.I. /Foto: FaH