TONY ABBOTT: Da bi izbjegla katastrofu, Europa mora ljubiti sebe, a ne “bližnjega svoga”

1 studenoga, 2015 maxportal
Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

TONY ABBOTT, donedavni premijer Australije (2013.-2015.) autor anti-useljeničke politike te zemlje zahvaljujući kojoj su tijekom proteklih godina spriječeni pokušaji masovnog naseljavanja stranaca s azijskog kontinenta u Australiju, održao je prošli utorak u Londonu zapaženi govor na Drugoj godišnjoj skupštini Zaklade Margaret Thatcher tijekom kojega je pozvao europske države da poduzmu „odlučne i konkretne korake“ kako bi se u potpunosti zaustavilo daljnje naseljavanje stranaca, pretežito muslimana, na europski kontinent.



Govor, kojemu je nazočio veći broj ministara u britanskoj Vladi, i koji se smatra do sada najžešćim napadom na politiku „otvorenih vrata“ njemačke kancelarke Angele Merkel i briselske EU birokracije, ali i na stajališta koja su u odnosu na migrantsku krizu u Europi zauzele Sjedinjene Američke Države, prenosimo bez kraćenja:

“Istovremeno se osjećam počašćeno i ponizno što sam u prilici održati ovo predavanje u spomen na Margaret Thatcher, političarku koja je vratila značenje riječi „Velika“ u imenu države Velika Britanija i čije vodstvo do današnjih dana predstavlja zlatni standard kojeg nastoje dosegnuti mnogi koji se nakon nje diljem svijeta bave politikom.

tony abbott

Tony Abbott, predsjednik Liberalne stranke i premijer Australije 2013.-2015.

Margaret Thatcher bila je konzervativna premijerka koja je najduže vodila svoju zemlju još od vremena Roberta Walpolea na prijelazu 17-og i 18-og stoljeća, ali ona je bila i puno više od savršenog stroja za postizanje izbornih pobjeda.

Kao političarka nadrasla je tipični instikt Konzervativaca da „čuvaju svoje imanje“. Odbila je biti vođa koja će samo reagirati na događaje i odlučila je biti onom koja će događaje oblikovati. Radeći to, oblikujući – a ne reagirajući – na svjetska zbivanja, Margareth Thatcher zauvijek je promijenila Veliku Britaniju, ali zauvijek je promijenila i cijeli svijet.

Večeras sa žaljenjem moramo konstantirati poraz Konzervativne vlade Stephena Harpera u Kanadi, ali i sa zadovoljstvom reći kako je naš kolega Kanadu učinio boljom zemljom i dokazao da i u današnjem Svijetu Konzervativci mogu pobijediti na izborima ne samo jednom, nego i 3 puta uzastopno.

U ovoj publici mnogi su među vama razočarani jer je razdoblje moga obnašanja vlasti u Australiji nakon što sam od tamo uklonio Laburiste trajalo samo dvije godine, no sa druge strane, sam Lord Melbourne (britanski premijer i politički mentor Kraljice Viktorije 1779-1848) nas je podučavao kako je biti prvim kraljičinim ministrom „silno velika počast – pa makar trajala i samo 3 mjeseca“.

No da Konzervativna ideja i moć konzervativne politike nisu ni blizu zalaza svjedoče uvjerljive pobjede Davida Camerona ovdje u Britaniji, kao i nedavna treća uzastopna pobjeda premijera Johna Keya na Novom Zelandu.

margaret-thatcher

Margaret Thatcher

Ono što sve nas konzervativce kako u porazima tako i u pobjedama uvijek motivira jest temeljna ostavština života i djela Margaret Thatcher: Snažne političke vođe uvijek moraju moći učiniti razliku. Ono što je danas nemoguće već sutra može postati neizbježno. Optimizam je uvijek opravdan kada nam podršku pružaju dobri ljudi koji su spremni ostvariti velike ciljeve.

U trenutku izbijanja Falklandskog rata bio sam student ovdje u Oxfordu i dobro se sjećam šoka Britanaca izazvanog argentinskom invazijom kao i njihove iz duboke srži bića iznjedrene odlučnosti da učinke te invazije ponište.

Sjećam se govora Enocha Powella u Parlamentu kada je rekao da će odgovor „čelične Lady“ razjasniti „od kakvog je materijala ona doista sazdana“ i kako sam slušajući taj govor na samom početku argentinske agresije u sebi osjetio snažno uvjerenje kako nas Premijerka neće iznevjeriti.

Danas, zahvaljujući među ostalim i sjajnog biografiji njenog života koju je napisao Charles Moore, znamo da je odgovor britanske Vlade vrlo lagano mogao biti sveden i na očajničko „hvatanje za glavu“ popraćeno impotentnim apelima Ujedinjenim Narodima, da Gospođa Thatcher nije saznala i za postojanje vojnog plana oslobađanja Falklanda koji je u svoje slobodno vrijeme i potpuno neslužbeno načinio jedan relativno niže-rangirani vojni časnik. Uzela je tu skriptu gotovo anonimnog časnika, te ju je dostavila Admiralitetu i Združenom stožeru sa naredbom svedenom na samo jednu riječ „Izvršiti!“.

Upravo to je bila suština njene veličine: U doista važnim stvarima odbijala je vjerovati kako se ništa ne može učiniti i bila je spremna raditi neprestano dok se nešto ne bi učinilo.

Margaret Thatcher vjerovala je u Britaniju –  njenu povijest,  njene državne institucije i njene nacionalne vrijednosti – donoseći odluke temeljene u vlastitoj vjeri pomagala je i drugima da počnu vjerovati u svoju zemlju i u osobne sposobnosti.

Odbila je prihvatiti post-ratni konsenzus kako je razdoblje britanske slave i britanskog ponosa završeno. Instiktivno je odbila prihvatiti načelo da političari znaju bolje upravljati gospodarstvom i društvom nego građani i bila je duboko uvjerena kako će cijeli Svijet brže i bolje napredovati ukoliko se Velika Britanija odluči ponašati kao ozbiljna država sa vlastitom globalnom misijom i odbije biti tek zabačena pokrajina u dubioznom projektu stvaranja „Sjedinjenih Europskih Država“.

Kao Premijerka Velike Britanije na vlast je stupila u trenutku ubrzanog ekonomskog i strateškog propadanja nekoć moćne imperije, a sa vlasti je otišla ostavljajući iza sebe zemlju sa najdinamičnijim i najbrže rastućim gospodarstvom u Europi koja je ujedno za sebe izborila i mjesto prvog i najvažnijeg globalnog saveznika Sjedinjenih Američkih Država.

U sovjetskim raketama uperenima prema Zapadu Margaret Thatcher nije vidjela „nuklearnu prijetnju koja se morala izbjeći pod svaku cijenu“, nego akt zle ideologije komunizma kojoj je trebalo dokazati da se agresija nikada ne isplati.

U Falklandskoj krizi ona nije vidjela „izraz djelomično opravdane povrijeđenosti Argentine o kojoj treba razgovarati“ nego samo čudovišno drsku povredu britanskog nacionalnog i teritorijalnog suvereniteta.

U javnom stambenom fondu Thatcherova nije vidjela dimenziju nužne državne skrbi za građane nego samo zapuštenu imovinu o kojoj bi se bolje brinuli stanari tih stanova kada bi ujedno bili i njihovi vlasnici.

U sindikatima nije vidjela zaštitnike radničkih prava i „socijalne države“ nego skupine mangupa i huligana koji svojom agresijom poslodavce tjeraju u bankrot a radnike ostavljaju bez zaposlenja.

Velike tvrtke u javnom vlasništvu nije doživljavala kao „nacionalni ponos“ nego kao stalni teret na leđima poreznih obveznika kojeg treba skinuti i demontirati jednom za sva vremena kako bi novac ostajao u novčanicima onih koji ga zarađuju a ne se pod prijetnjom države od njih uzimao i prenosio onima koji ne rade dovoljno ili uopće ne rade ništa.

Moralna dimenzija njene politike i intelekt koji se sposoban artikulirati u jasnom izričaju razumljivom svima elementi su koji su Margaret Thatcher učinili i još je čine heroinom desne konzervativne misli u cijelom svijetu, a ne tek jednom od mnogih uspješnih političara.

Premijersku dužnost Margaret Thatcher nije shvaćala kao „čast“ ili „priznanje“ nego kao priliku za postizanje konkretnih djela. Biti na čelu države za nju nije značilo truditi se postići konsenzus ili zadovoljiti svakoga, nego donositi odluke i postizati rezultate u ime onih koji su je birali, te poraziti one koji se tim odlukama protive.

Postoji element prentecioznosti kada se u dokazivanju opravdanosti aktualne politike pozivamo na naše slavne a danas preminule prethodnike, no poziv vaše Zaklade da održim ovo predavanje sugerirao mi je kako je i u politici koju sam ja vodio u Australiji, postojala barem natruha ostavštine Margaret Thatcher.no way, au

Kada sam odlučio zaustaviti dolaske brodova sa ilegalnim migrantima na obale Australije to sam činio motiviran dubokim uvjerenjem kako država koja nije sposobna kontrolirati vlastite granice vrlo brzo više neće moći kontrolirati ni ništa drugo. Kada sam ukinuo porez na emisije ugljičnih plinova to sam učinio jer sam u tim porezima vidio socijalističku ideologiju prerušenu u navodnu brigu za okoliš kao izgovor za pljačku uspješnih u korist parazita.

Kada sam pristupio reformi strukture državnog proračuna to sam učinio jer sam želio da u krajnje kratkom roku, od samo 5 godina, Australija ponovno počne trošiti samo ono što sama i stvori. A ista ili vrlo slična načela motivirala su me i pri sklapanju ugovora o slobodnoj trgovini sa našim najvažnijim trgovinskim partnerima kako bi povećali konkurenciju a tržište učinili poštenijim, ili pri pokretanju istražnog povjerenstva u korupciju sindikalnih čelnika, kada sam zagovarao još snažniji savez sa Sjedinjenim Državama ili kada sam pozivao na odgovornost Rusiju zbog rušenja putničkog zrakoplova.

No da bi doista ostao vjeran duhu i baštini ne samo Margaret Thatcher nego i svih ljudi sa porivom i nagonom za ostvarivanje velikih ciljeva i ja se u ovom predavanju moram više baviti novim problemima koji su tek pred nama, a ne sa onima koji su iza nas. Najveće priznanje koje možemo odati životu i djelu Margaret Thatcher je da problemima današnjice pristupimo na isti beskompromisni način kakav je i ona primjenjivala u rješavanju problema njenoga vremena.

Parlamentarna demokracija i vladavina zakona, „Sloboda kao prostor koji se postupno širi od jednog presedana do slijedećeg“, koncepcija ljudske civilizacije kao „vječnog saveza u povjerenju između onih koji žive sada, onih koji su umrli i onih koji će se tek roditi“ – to je elementarno vrijednosno naslijeđe Margaret Thatcher kojeg je ona sama u svojoj političkoj karijeri definirala kao razloge zbog kojih su je građani izabrali te vrijednosti čuvati i jačati.

Njen fokus – kada bi danas bila još uvijek sa nama – bio bi usredotočen na ono što može polučiti najvažnije posljedice: Upravljanjem procesima koji prijete promjenama europskih nacija, uspostavom kontrole nad seobom naroda koja prijeti dugoročnom promjenom naše kulture, nametanjem naše pobjede u borbama koje se vode u Siriji i u Iraku i koje su uzrokovale navedene prijetnje, te u konačnici demonstracija uvjerljive nadmoći zapadne civilizacije suočenoj sa izazovima militantnog Islama.

Sasvim je razumljivo kako su sigurnost i napredak koji postoje gotovo isključivo u zemljama političkog Zapada neodoljivi magnet za mnoge izvan njih. No jednako tako potrebno je utvrditi kako ti blagoslovi kojima su naše države obdarene nisu rezultat povijesnih slučajnosti, nego su planirani i ciljani proizvod sustava vrijednosti koji se detaljno razrađivao i rafinirao, a onda i političke prakse na njemu temeljene, brižno njegovane i uvijek iznova jačane tijekom mnogih stoljeća.

Temeljni imperativ svih tih zapadnih vrijednosti, i onda kada je u njima izrijekom sadržan, kao i kada se samo implicitno podržava, jest onaj koji smo preuzeli iz kršćanstva: „Ljubi bližnjega svoga kao što ljubiš samoga sebe“. To načelo izraženo je u zakonima koji štite uposlenike i radnike, u snažnim sustavima socijalne skrbi koji se brinu o našim posrnulim susjedima, pa tako i u našoj spremnosti prihvaćanja izbjeglica. Sve to naše države čini pristojnim i humanim, jednako kao i ekonomski uspješnim, no u ovom trenutku upravo taj imperativ gdje ga se prihvaća bez kritike i bez dubljeg promišljanja, odvodi velike dijelove Europe u pogrešku katastrofalnih razmjera.

Svaka država čiji su čelnici proteklih mjeseci govorili „svatko tko ovdje dođe može tu i ostati“ ili „svatko tko želi može preko naše države proći dalje u neku drugu državu“ sada je suočena sa stvarnom prijetnjom njenoj opstojnosti koja proizilazi iz razmjera seobe naroda koji se počinju naslućivati. Postoje deseci, možda i stotine, milijuna ljudi koji žive u siromaštvu i suočeni sa brojnim opasnostima i koji će bez puno razmišljanja ući u bilo koju zemlju Zapada ako im se za to ukaže prilika kroz nepostojeće i potpuno raspadnute sustave kontrola državnih granica.

Te ljude naravno nitko ne može optuživati za bilo što, ali sa druge strane jasno je i kako ni jedna država, pa ni cijeli kontinent, ne može otvoriti svoje granice svima koji to požele bez da u tom procesu samog sebe možda i fatalno oslabi. To je rizik kojeg je dio europskih država preuzeo na sebe kroz potpuno neshvatljivi, nerazumni altruizam kojeg iskazuju u odnosu na ilegalne useljenike koji se valjaju preko njihovih granica.

Iako u puno manjoj mjeri, i Australija je nedavno bila suočena sa sličnom sudbinom i uspješno ju je izbjegla.general campbell

U prvom valu ilegalnih dolazaka muslimanskih useljenika u Australiju 2001-e godine zabilježene su stope od oko 4 tisuće migranata godišnje kada je vlada Premijera Howarda odlučila mobilizirati sve kapacitete ratne mornarice kako bi se migrantske brodove zaustavilo prije dolaska do australijske obale, po mogućnosti i prije ulaska u australijsko teritorijalno more.

Njihovi zahtjevi za azilom procesuirani su izvan Australije, u potpunosti je zaustavljeno odobravanje dozvola za neograničeno boravište, a ratna mornarica sve je učestalije migrantske brodove pod prijetnjom potapanja vraćala u Indoneziju.

U drugom valu ilegalne imigracije u Australiju je u razdoblju 2010-2013 pristizalo oko 50 tisuća migranata godišnje, a nakon što je prethodna Laburistička vlada ukinula centre za procesuiranje zahtjeva za azilom u inozemstvu, pa ih je odlučila ponovo otvoriti. Nakon smjene vlasti moja je Vlada ponovo angažirala ratnu mornaricu kako bi u cijelosti zaustavila dolazak brodova, a koristili smo čak i remorkere koji su migrantske brodove odvlačili natrag u Indoneziju u situacijama kada bi ih krijumčarske posade napustile ili namjerno onesposobile za plovidbu.

U ovom trenutku prošlo je 18 mjeseci odkako je zabilježem posljednji pokušaj nekog broda sa ilegalnim imigrantima da se približi australskoj obali. Centri u kojima se ilegalne migrante zadržavalo do njihove deportacije uglavnom su zatvoreni. Trošak njihovog zbrinjavanja koji je u jednom trenutku iznosio više od 4 milijarde dolara godišnje više ne postoji, i što je najbolje od svega više nitko ne umire od potapanja prekrcanih brodova na otvorenome moru. A to je ujedno i razlog zbog čega je onima koji žele biti „humani“ potrebno objasniti kako je najhumanija stvar koju mogu učiniti zaustavljanje migrantskih brodova i najstroža moguća kontrola državne granice. I to je jedini humani način za zaustavljanje migrantskog vala.

Budući da Australija sada ponovo kontrolira vlastite granice, Vlada Australije, a ne krijumčari ljudima, sada opet jedina odlučuje o tome tko se može doseliti u Australiju. To je mojoj Vladi omogućilo da prije samo mjesec dana i uz veliku podršku javnosti donese odluku o prihvatu 12 tisuća pripadnika proganjanih kršćanskih i drugih manjinskih zajednica u Siriji što je do sada najveće jednokratno legalno preseljenje koje je neka država u svijetu službeno odobrila izbjeglicama od rata u Siriji.

Dok sam obnašao dužnost Premijera nisam bio u mogućnosti otvoreno savjetovati drugim državama što činiti kako zbog ograničenja u međunarodnoj diplomatskoj komunikaciji, tako i zbog činjenice da su okolnosti u kojima su razne države suočene sa izazovima migrantske krize vrlo različite, ali danas mogu reći da je Australija jedina država koja je uspješno odbila organiziranu invaziju ilegalnih useljenika na svoj teritorij i to u dva pokušaja, da su oba puta to učinile konzervativne vlade desnih političkih opredijeljenja i da bi naše primjere i metode zbog dobrobiti prije svega vlastitih građana trebale proučiti Vlade svih država koje su danas u Europi suočene sa migrantskom krizom.

U Europi, kao i u Australiji, oni koji traže azil već su prešli nekoliko državnih granica. Ti ljudi više ne bježe pred strahom za svojim životom, već su sklopili komercijalne ugovore sa krijumčarima kako bi ilegalno ušli u druge države u kojima bi više voljeli živjeti. Oni više nisu izbjeglice. To su bili samo onda kada su prešli prvu državnu granicu u potrazi za sigurnosti. Onog trenutka kada su odlučili nastaviti dalje oni su postali ekonomski migranti koje više ni jedna država nije dužna prihvatiti ako ih ne želi.

Naša moralna obaveza ograničena je samo na primanje onih pojedinaca koji bježe da bi spasili svoje živote. Mi na Zapadu nemamo nikakovu obavezu omogućiti stalno boravište baš svakomu tko bi radije živio u naprednoj zemlji Zapada nego u vlastitoj u kojoj se rodio. Takvima se može i sasvim jasno poručiti: Gospodo, izvolite se vratiti u svoju zemlju i u njoj se borite za vrijednosti Zapada, pa će možda i vaša zemlja jednog dana biti jednako napredna i uspješna kao što su danas zapadne države u koje bi ste se željeli naseliti. Zbog navedenog europske države imaju apsolutnu moralnu obavezu novčano i materijalno pomagati državama u neposrednom susjedstvu sirijskog i drugih bliskoistočnih kriznih žarišta, ali jednako tako imaju i pravo – a u odnosu na svoje vlastito stanovništvo čak i obavezu – u potpunosti zatvoriti državne granice svima koji više ne bježe od ratnog sukoba, nego jednostavno traže bolji život i više novca.tony abbott , no way, australiaja

To podrazumjeva po potrebi i nasilno vraćanje brodova sa onima koji u Europu pokušavaju ući morskim smjerom. To također podrazumjeva odbijanje prolaza i vraćanje sa graničnih prijelaza svih onih koji nemaju legalno pravo ulaska ili prolaza kroz bilo koju državu – pa i pod prijetnjom vatrenim oružjem kada je to neophodno. To također znači i uspostavu logora za one koji se bespravno nađu unutar granica neke države i koji više nemaju gdje otići, te njihovo zadržavanje u tim logorima sve dok ne odluče – dobrovoljno ili prisilno – napustiti teritorij te države i vratiti se tamo odakle su krenuli na svoje putovanje.

Da, taj pristup zahtjeva prijetnju, često i korištenje, smrtonosne oružane sile; to je također pristup koji traži ogromnu logistiku i financijska sredstva za njenu primjenu, i sasvim sigurno, to je pristup koji će izjedati našu savjest – no, sa druge strane – to je istovremeno jedini mogući pristup za zaustavljanje plimnog vala ljudskih tjela koji nahrupljuje u Europu prijeteći da tu Europu zauvijek promjeni. Da je učini sličnijom onome od čega su ti ljudi otišli. Njihovim vlastitim državama koje propadaju u krvavim sukobima, a čije kulture, rođenjem usađene vrijednosti i obrasce ponašanja oni sa sobom u tim svojim kolonama donose u Europu često vjerujući kako je ta njihova kultura ispravna i pravedna, a europska dekadentna i pogrešna.

Australija jučer, a Europa danas, otkriva na najgori mogući način da se pravda nikada ne smije miješati sa samilošću. Jer kad su pomiješane u krivim omjerima, samilost je ta koja neizbježno i vrlo brzo urušava pravdu. Kada se strancima dopušta ilegalni prelazak granice dok se svojim građanima to zabranjuje, tada pravde više nema. Uništili smo je onog trenutka kada smo prvom migrantu bez putovnice i bez ulazne vize omogućili stupanje na teritorij bilo koje države Europske unije.

Australsko iskustvo dokazuje kako način da se migrante iz dalekih zemalja i stranih kultura spriječi u naseljavanju u naše zemlje nije samilost niti dopuštanje ulaska na naš teritorij. Suradnja sa drugim državama i humanitarnim organizacijama također nije rješenje iako može olakšati simptome krize na neko vrijeme – jedini način za zaustavljanje dolaska je čvrsto zatvaranje granica i glasno izrečena poruka u lice onima koji pokušavaju ući: „Odbijamo vaš zahtjev! Ne smijete dotaknuti naš teritorij! Izvolite odstupiti!“ A te rečenice moraju biti potkrijepljene svješću onih koji ih izgovaraju o moralnoj dužnosti zaštite njihova vlastita naroda i odlučnosti u iskorijenjivanju pojave krijumčarenja ljudima.

Drago mi je vidjeti da je Europska unija u posljedne vrijeme uputila ratne brodove u ophodnju kako bi presrela krijumčarske brodove, ali sve dok ratne mornarice svojim vojnicima naređuju da na otvorenom moru preuzimaju putnike i voze ih do njihovih željenih odredišta umjesto da ih korištenjem prijetnje oružanom silom vraćaju u luke iz kojih su isplovili, one umjesto da sprečavaju migracije sudjeluju u njihovom poticanju. Ratne mornarice država slavnih višestoljetnih tradicija i povijesti pretvaraju se u taksi službe koje su na ispomoći krijumčarskim organizacijama. Kriminalcima se pomaže umjesto da ih se uništava.

Prije nekoliko godina, dok sirijski sukob još nije bio eskalirao i proširio se na Irak, i na teritorije bez učinkovite javne vlasti u Libiji, Jemenu, Nigeriji i Afganistanu, tadašnja američka državna tajnica Hillary Clinton vrlo je burno reagirala na moja upozorenja koja su pozivala na oprez i u kojima sam zagovarao da se Zapad ne upliće u sukobe u kojima se fundamentalno sučeljava jedna grupa zlikovaca protov neke druge.

Danas vidimo rezultate politike onih koji su napadali mene: 250 tisuća ljudi ubijeno je u oružanim sukobima, sedam milijuna ljudi protjerano je iz svojih domova unutar država u kojima su izbili sukobi suprotstavljenih klanova, a 4 milijuna ljudi izbjeglo je iz vlastitih država i iz te grupe gotovo se svi nastoje naseliti u Europi. Sirijski sukob danas je postao prevelik i zaprijetio je golemim posljedicama da bi ga se i dalje moglo ignorirati. Lokalni problem nekoliko nezadovoljnika sa sirijskim režimom, danas je postao svačiji problem – pa i onih država i naroda koji mu ni na koji način nisu doprinijeli niti su željeli biti u njega umiješani.

Rast utjecaja Islamske države pretvorio je sukob između zlikovaca u sukob između teških i još težih zlikovaca. S jedne strane sada se nalazi Assadov režim čija je brutalnost naširoko poznata desetljećima, a sa druge se nalazi svojevrsni kult smrti koji svoju apokaliptičnu viziju Islama želi nametnuti cijelome Svijetu.

Nastojeći shvatiti razmjere užasa koji izviru iz Sirije, Iraka i svake druge države u kojoj se pojavi ISIL-ova ideologija i crna zastava – odrubljivanje glava, pribijanja na križ, bacanje ljudi sa krovova visokih zgrada i seksualno ropstvo – kao i perverzna odobravanja na koja ta djela nailaze među muslimanima diljem Svijeta najveći šok izaziva spoznaja koliko se malo učinilo da bi se to zlo iskorijenilo tamo gdje se i pojavilo.

 

 

Sjedinjene Američke Države, kao i njihovi saveznici, Velika Britanija i Australija, pokrenuli su zračne udare protiv tog terorističkog imperija u nastajanju. Uspjeli smo zaustaviti njegovo širenje u Iraku, ali nismo ga uspjeli poraziti jer nanošenje konačnog poraza nije moguće bez raspoređivanja učinkovitih snaga kopnene vojske na terenu.

I tako smo došli do iste dileme do koje je prije više od 30 godina bila stigla i Margaret Thatcher kada je večer uoči isplovljavanja britanske vojne ekspedicije u smjeru Falklanda ponudila i odgovor: „Oni koji odluče ne koristiti moć oružane sile tamo gdje je potrebna okončaju tako da im budućnost diktiraju oni koji su oružanu silu spremni koristiti.“

Jasno je da obitelji američkih, britanskih i australskih vojnika nebi smjele biti suočene sa pogibijama njihove djece u udaljenim dijelovima Svijeta – no postavlja se i drugo pitanje: Koja je alternativa? Po našem mišljenju, po kriterijima desnih, konzervativnih vrijednosti zapadne političke misli, ostavljanje bilo kojeg dijela Svijeta, čak i Sirije, u prostoru gdje će budućnost određivati kompromisi sklopljeni između interesa Rusije, Irana i Islamske Države previše je užasavajući scenarij da bi se o njemu uopće smjelo ozbiljno razmišljati.

Zato treba izraziti žaljenje jer su Ujedinjeni Narodi sposobni organizirati jedino summit na kojem se govori o „potrebi suočavanja sa nasilnim ekstremizmom“, a ne i samit o uništenju kalifata koji mnogima predstavlja napotentnije nadahnuće za prisvajanje metoda nasilnog ekstremizma.

Dok gledamo Svijet oko nas, obuzima nas spoznaja kako je mnogo godina prošlo otkako su se problemi činili tako zlokobnima a rješenja zamagljena i nejasna kao što je to danas slučaj. Sa druge strane u teškim vremenima i sa velikim ulozima manje je problema koji se smiju ostavljati po strani, a njihovo rješavanje odgađati. Danas, više nego ikada, zapadne zemlje moraju pronaći samopouzdanje potrebno da bi branili i afirmirali svoje interese. One interese koji proizilaze iz njihovog morala i univerzalnih civilizacijskih vrijednosti čovječanstva. U protivnom, svijet će vrlo brzo postati vrlo ružno mjesto.

Kao i države na europskom kontinentu, tako je i Australija, bila suočena sa lokalnim terorizmom kojeg je inspirirala Islamska Država. Kao i Britanija, tako i Australija, nastoji zaustaviti napredovanje Islamske Države iz zraka dok i jedni i drugi čekamo da netko negdje sastavi djelotvornu strategiju za njeno konačno uništenje na kopnu. Ali za razliku od kontinentalnih članica Europske unije, Australija je barem uspjela u ostvarenju jednog važnog cilja: Osigurala je vlastite granice. Učinili smo ih nepropusnim i neprobojnim. Nitko nepozvan i nepoželjan danas više ne može ući u Australiju.

Svi međutim, kako u Europi tako i u Australiji, moramo se u ovom trenutku vratiti temeljnim vrijednostima koje su odredile političku karijeru Margaret Thatcher. Plemenite moralne vrijednosti kojima je cilj afirmacija vlastite nacije i njenog ugleda, jasna analiza postojećeg stanja i realistično postavljeni ciljevi koje je moguće ostvariti na štetu interesa naših protivnika.

U našem vremenu, kao i u njenom, to je esencija snažnog vodstva koji je danas potreban našim narodima i cijelom Svijetu.
Prijevod i obrada: S.B./Novi Pogledi


Širi dalje
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •