Zašto Hrvatska mora obraniti Thompsona? On je samo povod, a povijest je tema

U Hrvatskoj se danas vodi rasprava o tome smije li se jednom glazbeniku – Marku Perkoviću Thompsonu – ograničiti pravo na rad. Nekima je on drag, nekima nije. Jednima je simbol, drugima provokacija i zloćudno tkivo koje treba secirati. Za ovu priču on je samo povod, a ne tema.

Tema je puno veća od jednog čovjeka. Tema je pitanje koje određuje kakvo ćemo društvo biti sutra: smijemo li dopustiti da se pojedincu, zbog političkih razloga, uskrati temeljno ljudsko pravo – pravo na rad.

Jer povijest nas uči da se nepravda nikada ne pojavi odjednom. Ona dolazi polako, tiho, uvijek počinje s nekim drugim. U Rusiji postoji izreka: “Ako ne znaš što stoji iza nečega — stoji novac.”

Ali postoji i druga, još opasnija istina: Ako ne znaš zašto se nekome oduzima pravo stoji politika. A kad se politika počne miješati u prava pojedinaca, povijest pokazuje da se rijetko zaustavi na jednom.

“Ako ne znaš šta je bilo”, evo nekoliko povijesnih paralela:

Da bismo razumjeli opasnost šutnje, moramo se vratiti teologu i luteranskom pastoru Martinu Niemölleru. U početku je bio Hitlerov pristaša, čovjek koji je vjerovao da će novi režim donijeti red i obnovu Njemačke. Bio je nacionalno orijentiran, konzervativan i mislio je da ga politika neće dotaknuti.

Ali kako je režim počeo progoniti različite skupine, on je šutio. Šutio je jer nije bio komunist, šutio je jer nije bio Židov, šutio je jer nije bio sindikalist… Šutio je jer je mislio da se to njega ne tiče.

Tek kad je i sam završio u koncentracijskom logoru, shvatio je strašnu istinu: svaki put kad je šutio, mislio je da čuva sebe — a zapravo je gubio saveznike. U jednoj od svojih najpoznatijih rečenica koja je uklesana na monolitu New England Holocaust Memoriala u Bostonu, zapisao je:

“Prvo su došli po komuniste, a ja se nisam pobunio jer nisam bio komunist. Zatim su došli po Židove, a ja se nisam pobunio jer nisam bio Židov. Zatim su došli po sindikaliste, a ja se nisam pobunio jer nisam bio sindikalist. Zatim su došli po katolike, a ja se nisam pobunio jer sam bio protestant. Zatim su došli po mene, a do tada više nije bilo nikoga da se pobuni.”

To nije samo povijesna opomena. To je ogledalo u koje se svako društvo mora pogledati prije nego što bude prekasno.

Autocesta Zagreb–Split: kad je cesta postala „nacionalizam“

Krajem 1960‐ih Hrvatska je imala viziju povezati sjever i jug, Zagreb i Split, modernom autocestom. Projekt je bio razuman, potreban, logičan. Dionica Zagreb–Karlovac izgrađena je 1972. godine. A onda politička odluka. Nakon sloma Hrvatskog proljeća, autocesta je proglašena „nacionalističkim projektom“.

Prema dostupnim povijesnim izvorima, autocesta Zagreb–Split (tada nazvana Autocesta kralja Tomislava) bila je 1972. označena kao nacionalistički projekt, nakon čega je njezina gradnja obustavljena, a sredstva preusmjerena na druge infrastrukturne projekte, posebno na prugu Beograd–Bar.

U tekstovima i svjedočanstvima sudionika iz tog vremena (npr. splitskog gradonačelnika Jakše Miličića) opisuje se kako je projekt autoceste bio zaustavljen upravo zbog političkih optužbi za nacionalizam.

Novac je preusmjeren drugdje, a Hrvatska je ostala bez ključnog projekta koji je trebao povezati sjever i jug. Mnogi su tada šutjeli. Neki su mislili: „Nije to moj problem, to je samo jedna cesta.“ Ali ta šutnja postala je presedan. I godinama se nije gradilo ništa što je Hrvatskoj bilo važno.

Umjesto hrvatskih projekata, prioritet je dobila pruga Beograd–Bar, koja je imala saveznu važnost.
Kad se želi opravdati preusmjeravanje sredstava, etiketa „nacionalizam“ bila je vrlo praktična.

Iz današnje perspektive, ideja da se autocesta može proglasiti „nacionalizmom“ djeluje potpuno apsurdno. Ali u političkoj klimi Jugoslavije početkom 1970‐ih, logika je bila potpuno drugačija.

Hrvatska je čekala još trideset godina da dobije ono što je trebala imati sredinom 70-ih. To je bio trenutak kada se nepravda prema jednoj ideji pretvorila u nepravdu prema cijeloj zajednici.

Univerzijada 1987.: kad je sportski događaj proglašen „ustaštvom“

Univerzijada u Zagrebu 1987. bila je jedan od najvećih organizacijskih pothvata u povijesti grada.
Izgrađena je sportska dvorana Cibona, obnovljeni sportski objekti, studentski domovi, Jarun, Trg bana Jelačića… Zagreb je procvao.

A što se događalo u Srbiji? Masovni prosvjedi i politički napadi. Optužbe da se u Zagrebu „budi ustaštvo“. Najviše je na udaru bila činjenica da se 2 % od cijene proizvoda sa znakom Zagi izdvajalo za financiranje Univerzijade.

I opet — isti obrazac: projekt koji je koristan i potreban — biva napadnut, ismijavan, proglašavan politički sumnjivim. I komunističko vodstvo Hrvatske, ponajviše Josip Vrhovec, tada član Predsjedništva SFR Jugoslavije, proglašavani su ustašama.

A kad je Univerzijada završila, Zagreb je imao infrastrukturu koju koristi i danas. A oni koji su najviše napadali ostali su bez ičega.

LNG terminal: ismijavanje koje je zamalo postalo presuda

Kad se počelo govoriti o LNG terminalu na Krku, dio političke scene i medija ismijavao je projekt. Nazivali su ga „fantazijom“, „megalomanijom“, „besmislicom“. Govoreći da „to Hrvatskoj ne treba“, pokušavali su zaustaviti projekt koji je danas ključan za energetsku sigurnost cijele regije.

Da je Hrvatska tada šutjela, danas bi bila energetski ovisna i ranjiva. Ali nije šutjela. I zato danas ima stratešku prednost.

Pelješki most: most koji su neki vidjeli kao „most u nigdje“

Sjećamo se kako je u bliskoj prošlosti izgledala javna rasprava o Pelješkom mostu? Koliko je bilo ismijavanja, omalovažavanja, tvrdnji da je “most u nigdje”, da je “previše skup”, da je “politički projekt bez smisla”. Danas je taj most simbol povezanosti, sigurnosti i dostojanstva države koja je konačno spojila svoj teritorij.

Da smo tada šutjeli, da smo dopustili da se projekt zaustavi zbog političkih etiketa, danas bi jug Hrvatske i dalje bio prometno odsječen.

Zašto je Thompson važan?

Zašto je važno reagirati — i zašto je Thompson samo povod? Ne radi se o tome sviđa li se nekome određeni glazbenik, novinar, profesor, radnik ili bilo tko drugi. Ne radi se o tome tko nam je simpatičan, a tko nije. Ne radi se o tome čije pjesme slušamo, čije knjige čitamo, filmove gledamo ili čije projekte podržavamo.

Radi se o tome smijemo li kao društvo dopustiti da se jednom čovjeku ograniči pravo na rad iz političkih razloga. Jer povijest nas uči da kad se jednom dopusti selektivna nepravda — ona se ne zaustavlja. Ona se širi. Ona postaje navika. Ona postaje obrazac.

Jučer je bila autocesta Zagreb–Split, Univerzijada ili Pelješki most. Jučer su bile zabranjene knjige i filmovi. Jučer su bili novinari koji su „previše pitali“. Danas je povod Thompson, sutra može biti novinar, prekosutra profesor(…)

Jer ako se dopusti da se to dogodi jednoj osobi, sutra se može dogoditi drugoj, pa trećoj. I onda, kao u Niemöllerovoj priči – kad dođu po tebe, više neće biti nikoga da digne glas.

Zato Hrvatska mora reagirati. Ne zato što je jedan čovjek važniji od drugih, nego zato što je načelo važnije od svih nas. Jer ako se jednom dopusti selektivna nepravda, sutra se može dogoditi bilo kome.
A kad se to dogodi – bit će kasno.

M. Marković/Foto: hrt