Zašto oporba uspoređuje Plenkovića s Orbanom i Vučićem, a ne Milanovića?

Dok saborski zastupnici redovito koriste etikete „hrvatskog Vučića“ ili „hrvatskog Orbana“ za napad na premijera Andreja Plenkovića, u sjeni ostaje pitanje zašto od tih usporedbi zazire predsjednik Zoran Milanović usprkos svojim kontroverznim vanjskopolitičkim istupima

U hrvatskoj politici posljednjih se godina često može čuti kako je premijer Andrej Plenković “hrvatski Vučić” ili “hrvatski Orban”. Danas smo to u Saboru čuli nekoliko puta

Kada pet ili šest zastupnika u istom danu posegne za usporedbom s Vučićem, kao što je bilo danas u Saboru, to može značiti dvije stvari: ili su doista uvjereni da je Hrvatska postala nalik Srbiji ili su ostali bez svježijih i uvjerljivijih političkih argumenata protiv Plenkovića. U oba slučaja, više govore o sebi nego o čovjeku kojeg napadaju.

Istodobno se rijetko postavlja pitanje zašto se s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom ili bivšim srbijanskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem ne uspoređuje predsjednik Zoran Milanović, političar koji je posljednjih godina upravo zbog svojih stavova o Rusiji, Ukrajini, NATO-u i Europskoj uniji nerijetko izazivao pozornost svjetskih i regionalnih medija.

Odgovor je jednostavniji nego što se na prvi pogled čini. Ponajprije, usporedbe s Orbanom i Vučićem uglavnom nemaju veze s Rusijom. Kada lijeva oporba govori o Plenkoviću kao o “hrvatskom Orbanu”, ona ne misli na vanjsku politiku, nego na unutarnje funkcioniranje države.

U tom narativu problem nije odnos prema Moskvi, nego percepcija da HDZ predugo dominira političkim prostorom, da ima snažan utjecaj na državne institucije, javna poduzeća i brojne segmente javnog života. Orban im je ponajprije simbol političke koncentracije moći, a ne ruske politike.

S druge strane, kada bi kriterij bila vanjska politika, tada bi se mnogo lakše moglo pronaći argumente za usporedbu s Milanovićem. Dok je Vlada Andreja Plenkovića među najčvršćim podupirateljima Ukrajine unutar Europske unije i NATO-a, predsjednik Zoran Milanović godinama kritizira NATO-a i iznosi stavove koji se često opisuju kao proruski ili barem znatno blaže prema Moskvi od službene europske politike. Konačno, Milanović je bio protiv sudjelovanja Hrvatske u potpornim misijama EU-a i NATO-a za pomoć Ukrajini.

No pravi paradoks nije u Plenkoviću nego u njegovim kritičarima.

Dok ljevica u Orbanu vidi simbol koncentracije političke moći, dio hrvatske desnice godinama je Plenkoviću zamjerao upravo to što nije bio dovoljno nalik Orbanu. Za dio konzervativne i suverenističke desnice Orban je dugo bio simbol snažnog nacionalnog lidera koji se suprotstavlja Bruxellesu, vodi samostalniju politiku i otvoreno brani konzervativne vrijednosti.

Prije ruske agresije na Ukrajinu nemale simpatije postojale su i prema Vladimiru Putinu. Razlozi nisu bili Rusija kao takva, nego njegov odnos prema migrantima, LGBT pokretu, Georgeu Sorosu i nevladinim udrugama, temama koje su godinama dominirale europskim kulturnim i političkim sukobima. U tom kontekstu posebno je odjeknula poznata izjava Marina Miletića “Rokaj, barba Putin”.

Upravo zato kritika s desnice nije bila da je Plenković previše sličan Orbanu, nego da je premalo sličan Orbanu.

Zato usporedba s Orbanom ne znači isto kada dolazi s lijevog ili desnog političkog spektra. Ljevica u njemu vidi simbol koncentracije vlasti, dok ga dio desnice vidi kao simbol otpora Bruxellesu i vođenja suverenije politike.

Istodobno, Milanović se nalazi u neobičnoj političkoj poziciji. Iako formalno nije dio oporbe, u brojnim političkim sukobima nastupa kao jedan od najžešćih kritičara HDZ-a i Vlade. Zbog toga ga dio oporbenih stranaka promatra kao korisnog saveznika u obračunu s Plenkovićem. U takvim okolnostima rijetko postoji politički interes da ga se uspoređuje s Vučićem ili Orbanom, čak i onda kada bi pojedine njegove izjave o Ukrajini, Rusiji ili međunarodnoj politici mogle otvoriti prostor za takve usporedbe.

Treba pritom reći da su i usporedbe Plenkovića s Vučićem i Orbanom često pretjerane. Srbija i Mađarska imaju političke sustave bitno drukčije od hrvatskog. Hrvatska ima snažnu oporbu, slobodne medije, predsjednika države koji svakodnevno kritizira Vladu te redovite izborne promjene na lokalnoj i nacionalnoj razini. Koliko god HDZ bio dominantan, Hrvatska nije ni Srbija ni Mađarska.

Postoji i još jedan paradoks. Dio oporbenih političara redovito proziva Plenkovića zbog navodne sličnosti s Vučićem, dok su pojedini njihovi istupi –  npr. Sandre Benčić ili Dalije Orešković – o Hrvatskoj i Domovinskom ratu često bliži Vučićevom nego službenom hrvatskom državnom narativu.

Jednako je zanimljivo pitanje osobnih i političkih afiniteta. Teško je zamisliti da bi Andrej Plenković, izvan okvira državničkih obveza, dijelio političke ili svjetonazorske bliskosti s Aleksandrom Vučićem. Njihova komunikacija proizlazi iz činjenice da vode dvije susjedne države i moraju surađivati bez obzira na političke razlike i osobne afinitete.

Izvan politike Plenković s ljudima Vučićevog političkog profila vjerojatno nikada ne bi sjeo na kavu. Za Milanovića nisam siguran.

Zbog svega toga usporedbe koje se redovito pojavljuju u političkim raspravama više govore o strategiji političkih aktera nego o stvarnim sličnostima među političarima.

Plenković se uspoređuje s Vučićem i Orbanom zato što vodi Vladu i drži najveću političku moć u zemlji. Milanović se od takvih etiketa uglavnom štedi jer je, bez obzira na svoje kontroverzne vanjskopolitičke stavove, mnogima u oporbi korisniji kao saveznik protiv HDZ-a nego kao meta političkih napada.

Usporedba s Orbanom i Vučićem nije samo kritika, nego i politička želja. Godinama su i Viktor Orban i Aleksandar Vučić djelovali kao gotovo nepobjedivi politički lideri. U tom smislu usporedba s Orbanom i Vučićem ne govori samo o sadašnjosti nego i o budućnosti kakvu Plenkovićevi protivnici priželjkuju.

Na kraju ostaje paradoks hrvatske politike: kada se govori o koncentraciji vlasti, oporba pokazuje na Plenkovića. Kada se govori o stavovima prema Rusiji, mnogi pomisle na Milanovića. No etikete se ne lijepe onome tko je najsličniji Orbanu ili Vučiću, nego onome koga je u danom političkom trenutku najisplativije napasti.

M. Marković/Foto: Hina