Zašto Srbi vole Ratka Mladića? Jer znaju da je točno ono za što je osuđen!

Na dan objave smrti Ratka Mladića, klinci od 15 ili 16 godina u centru Beograda pjevaju pjesme u njegovu slavu. Djeca rođena dvadeset godina nakon rata slave ratnog zločinca. Odakle im to?

Ratko Mladić u velikom dijelu srpske javnosti i dalje ima status nacionalnog simbola, i to ne unatoč presudi za genocid, nego upravo zbog nje. Nije heroj zato što ljudi vjeruju da je nevin, nego zato što znaju da je učinio sve ono za što je osuđen.

U tom dijelu društva zločin nije moralna mrlja nego dokaz snage, odlučnosti i “zaštite naroda”.

Presuda se ne doživljava kao dokaz krivnje, nego kao potvrda da je “radio ono što drugi nisu smjeli”. U tom narativu Haag nije sud, nego neprijatelj; presuda nije pravda, nego napad na identitet i urota protiv Srba.

Mladićev kult nije nastao iz poricanja, nego iz slavljenja. Godinama je državna propaganda učila da su njegovi postupci “obrana naroda”, da su masakri “nužne akcije”, da je genocid “zapadna laž”. Taj narativ preživio je sve sudske presude, sve dokumente, sve snimke, sve iskaze. U Srbiji se ratni zločin ne doživljava kao moralni pad, nego kao politički uspjeh. Mladić je postao simbol snage, prkosa i otpora, a ne simbol zločina.

Državna i medijska mašinerija godinama je stvarala sliku vojnog vođe koji je “učinio ono što je trebalo”, a taj narativ preživio je sve sudske presude, sve dokumente i sve činjenice. Haag se prikazuje kao neprijatelj, a Mladić kao žrtva globalnih pritisaka. Zločin se pretvara u obranu, presuda u potvrdu herojstva

Mladićev kult dodatno je učvršćen kroz vizualne i simboličke poruke. Njegovo ime stoji na muralima u centru Beograda, navijačke skupine pjevaju pjesme u njegovu slavu, političari ga koriste kao simbol identiteta i kontinuiteta. Sve to održava atmosferu u kojoj se ratni zločini relativiziraju, a Mladić postaje emocionalni štit, figura koja služi za homogenizaciju biračkog tijela i učvršćivanje nacionalnog narativa.

Posebno je važan generacijski prijenos. Mladić je za mlađe generacije samo ime iz priča roditelja, bez osobnog sjećanja na rat. Ako su te priče ispričane kroz prizmu “obrane”, a ne kroz prizmu zločina, percepcija se oblikuje u skladu s tim.

U društvu u kojem se povijest interpretira kroz nacionalne mitove, Mladić se uklapa u narativ o “srpskom stradanju i otporu”. Zato se događa da na dan objave njegove smrti klinci od 15 ili 16 godina u centru Beograda pjevaju pjesme u njegovu slavu. Ta djeca nisu naučila povijest, nego mit.

Njihova slika o Mladiću dolazi iz okoline koja im je servirala heroja, a ne zločinca: iz obitelji koje rat gledaju kroz nacionalističke naočale, iz škola koje rat predaju kao “obranu”, iz medija koji ponavljaju da je “branio Srbe”, iz murala koje policija čuva kao spomenike.

Mladićev kult opstaje jer je duboko ugrađen u političku i društvenu matricu Srbije. On je za dio društva heroj ne zato što vjeruju da je nevin, nego zato što vjeruju da je kriv — i da je ta krivnja zapravo vrlina.

To je brutalna istina koju se rijetko izgovara naglas. Bez nje se ne može razumjeti zašto se u Beogradu 2026., pjevaju pjesme u slavu čovjeka pravomoćno osuđenog za genocid.

 Marko Marković/Foto: 021.rs