Zašto “Za dom spremni” iz Domovinskog rata nije isto što i onaj iz Drugog svjetskog rata

U povijesti ništa nije jednostavno, niti jednoznačno. Simboli, parole, pa čak i uniforma nose značenja koja se ljušte kao luk — sloj po sloj, dok oči ne zasuze. Tako i s pozdravom „Za dom spremni“. Jedni ga vide kao vječni grijeh ustaške NDH, drugi kao vojni pozdrav pripadnika HOS-a — jedinica koje su ginule u obrani Hrvatske.

Može li isti izraz u različitim vremenima značiti nešto različito? Politika je, kao i jezik, često stvar konteksta, a ne samo sadržaja.

Nećemo okolišati. „Za dom spremni“ je bio službeni pozdrav Nezavisne Države Hrvatske. Bio je uklesan u kamen, otisnut na dokumentima, i uzvikivan prije mnogih zločina. NDH je bila kvislinška tvorevina, stvorena voljom Hitlera i Mussolinija i održavana kroz brutalnu represiju. U tom kontekstu, pozdrav nije samo pozdrav — on je etiketa režima.

NDH nije imala stvarni suverenitet, nije imala ozbiljnu vojsku, i njezini simboli bili su podređeni tuđinskoj strategiji. U tom smislu, simboli NDH nemaju vojne autonomije ni legitimitet kakav imaju simboli nastali u Domovinskom ratu.

Devedesetih godina prošlog stoljeća, u vihoru agresije i raspada Jugoslavije, pojavile su se postrojbe koje nisu pitali za detalje heraldike. HOS, kao ratna formacija, bila je organizirana brzo, često improvizirano, ali borbeno efikasno. Njeni pripadnici nisu ginuli pod Pavelićevim slikama, već su ginuli pod barjakom Republike Hrvatske.

Mnogi su simboli HOS-a — uključujući i pozdrav „Za dom spremni“ — preuzeti ne iz političke nostalgije, nego zbog nedostatka alternativne ikonografije. Devedesete su bile vrijeme improvizacije, ne ideološke artikulacije. A rat ne bira riječi, bira metke.

„Za dom spremni“ u Domovinskom ratu bio je motivacijski pozdrav boraca. Vojnici su ga koristili ne zato što su htjeli obnovu NDH, nego zato što im je trebalo nešto što zvuči čvrsto, kratko, mobilizirajuće. U ratnim uvjetima ne pišeš eseje o povijesti — vičeš ono što odjekuje.

Pitanje nije može li se — već želi li se. Jer ideološki ratovi često nisu o činjenicama, nego o interpretaciji.  Simboli su kao novac: vrijede onoliko koliko ljudi vjeruju da vrijede. Ako „Za dom spremni“ za nekog predstavlja čistu borbu za slobodu, a za drugog odjek Jasenovca, onda imamo sukob percepcija, a ne istinu. No, čak i percepcije treba kalibrirati kroz povijesnu objektivnost. Ni jedna hrvatska vojna postrojba u Domovinskom ratu nije počinila ratne zločine u ime tog pozdrava. NDH jest. I tu leži razlika.

Zabrana pozdrava vodi nas u apsurd: u kojemu je moguće legalno nositi petokraku — simbol pod kojim su počinjeni Bleiburški zločini — ali je ilegalno reći pozdrav pod kojim je ginulo za obranu zemlje. Nema moralne konzistentnosti u zakonima koji dopuštaju jedne simbole zločina, a zabranjuju druge zbog navodne kontaminacije. Tko zabrani „Za dom spremni“ iz Domovinskog rata, mora biti spreman objasniti to onima čiji su grobovi pod bijelim križevima s tom istom parolom.

Simboli imaju povijest, ali povijest ima svoje epohe. „Za dom spremni“ 1941. nije isto što i „Za dom spremni“ 1991. godine. Prvi je bio ideološki alat totalitarne države, drugi je bio impuls otpora u napadnutoj državi pod opsadom.

Tko to ne razumije, gubi bitku — ne samo za istinu, nego i za zdrav razum.

M. Marković/Foto: pxll