Kako hladiti Europu u sve toplijim ljetima?

Rasprave o klima-uređajima u zapadnoj Europi pokazuju da hlađenje zgrada postaje dio šire rasprave o sigurnosti u klimatski nestabilnom svijetu, dok toplinski valovi sve češće otvaraju pitanja zdravlja, rada, energije i nejednakog pristupa sigurnoj temperaturi.

Kada je toplinski val pogodio Bruxelles, zgrada Berlaymont, sjedište Europske komisije, postala je gotovo ogledni primjer politike hlađenja. Politico je izvijestio da su zaposlenici u toj zgradi tijekom ekstremne vrućine dobili obavijest da se zbog vremenskih uvjeta sustav hlađenja prisilno isključuje od prvog do sedmog kata do kraja dana.

Najviši katovi, na kojima rade predsjednica Komisije Ursula von der Leyen i većina povjerenika, ostali su rashlađeni. Jedan dužnosnik s nižih katova takvu je raspodjelu hlađenja za Politico opisao kao “feudalizam”.

Ta epizoda sažima šire europsko pitanje: tko ima pristup rashlađenom prostoru, tko određuje granicu između energetske štednje i sigurnih radnih uvjeta, tko štedi energiju i na čijem se tijelu ta štednja provodi. Hlađenje tijekom toplinskih valova više nije samo tehničko pitanje održavanja zgrade. Ono postaje pitanje radnih uvjeta, zdravlja, hijerarhije, energetike i upravljanja javnim prostorom.

Rekordne temperature donijele rekordne polarizacije oko klima uređaja

Europa se posljednjih godina sve češće suočava s pitanjem koje je za velik dio kontinenta dugo bilo marginalno: kako hladiti stanove, škole, bolnice, urede i javne prostore u ljetima koja sve manje nalikuju ljetima za koja su naše zgrade projektirane.

Rasprave koje se ovih dana vode u Francuskoj i Njemačkoj oko klima-uređaja nisu samo rasprave o jednom kućanskom uređaju, već o tome kako se europski gradovi, građevinski fond i javne institucije prilagođavaju toplini koja postaje sve češći zdravstveni, energetski i socijalni problem. Copernicus Climate Change Service i Svjetska meteorološka organizacija u izvješću European State of the Climate 2024 navode da se Europa od 1980-ih zagrijava dvostruko brže od globalnog prosjeka te da toplinski valovi postaju učestaliji i ozbiljniji.

Povod za ovu europsku raspravu bio je snažan toplinski val koji je u lipnju 2026. zahvatio veliki dio kontinenta.

Le Monde je objavio da je francuski lipanjski toplinski val bio izniman po ranom početku, trajanju, visokim dnevnim temperaturama i toplim noćima, pri čemu je više od 40 posto kopnene Francuske prelazilo 40 stupnjeva Celzijevih, a nacionalni prosjek u najtoplijim danima dosegnuo je 30 stupnjeva. Reuters je 18. lipnja izvijestio da je Météo-France proširio narančasto upozorenje na 53 departmana.

U takvim uvjetima pitanje klimatizacije lako postaje politički i kulturni sukob. Guardian je početkom srpnja 2026. opisao kako se u Europi rasprava o klima-uređajima sve više polarizira: dio stručnjaka traži ciljano hlađenje bolnica, domova za starije, škola i javnog prijevoza, dok se masovno širenje kućnih klima-uređaja promatra kroz potrošnju energije, otpadnu toplinu i nejednak pristup hlađenju. U istom tekstu navodi se da je klimatizacija u njemačkim kućanstvima još rijetka, odnosno prisutna u oko šest posto domova.

Rasprava o hlađenju ne može se svesti na izbor između klimatiziranog i neklimatiziranog prostora. Klima-uređaji tijekom toplinskih valova mogu spašavati živote, osobito kod starijih osoba, kroničnih bolesnika, djece i ljudi koji žive u loše projektiranim ili loše izoliranim stanovima.

Utrostručenje potražnje za hlađenjem

Svjetska zdravstvena organizacija navodi da je toplinski stres jedan od vodećih uzroka smrti povezanih s vremenskim prilikama, da toplina pogoršava kardiovaskularne, respiratorne, bubrežne i druge bolesti te da je u Europi tijekom ljeta 2022. procijenjeno 61.672 smrti povezane s toplinom.

Istodobno, mehaničko hlađenje stvara nove energetske i urbane probleme ako se uvodi kao glavni odgovor na loše projektirane zgrade. Međunarodna agencija za energiju (IEA) procijenila je u izvješću The Future of Cooling da klima-uređaji i električni ventilatori već čine gotovo petinu električne energije potrošene u zgradama na globalnoj razini, odnosno oko deset posto ukupne globalne potrošnje električne energije.

Bez snažnijih politika učinkovitosti, potražnja za energijom za hlađenje mogla bi se više nego utrostručiti do 2050., navodi IEA.

UNEP u izvješću Global Cooling Watch 2025 upozorava na isti problem iz šire perspektive: potražnja za hlađenjem mogla bi se više nego utrostručiti do 2050. u scenariju nastavka sadašnjih trendova, a emisije povezane s hlađenjem gotovo udvostručiti u odnosu na 2022. godinu.

UNEP pritom hlađenje ne tretira kao luksuz, već kao nužnu infrastrukturu koja obuhvaća sigurnost stanovanja, zdravlje, hranu, lijekove i rad u sve toplijem svijetu.

Suvremeno pregrijavanje zgrada proizlazi iz spoja klimatskih promjena i načina gradnje. Betonirana dvorišta, uklonjena stabla, velike ostakljene plohe bez vanjskog zasjenjivanja, nepovoljna orijentacija, minimalne zelene površine, slaba prirodna ventilacija i projektiranje koje klimatizaciju tretira kao naknadno tehničko rješenje stvaraju prostore koji se ljeti teško mogu koristiti bez dodatne potrošnje električne energije.

Problem je u spoju klimatskih promjena i načina gradnje

U gradovima se taj problem pojačava jer asfalt, beton, tamne površine, visoka gustoća izgradnje i manjak vegetacije zadržavaju toplinu te smanjuju noćno hlađenje.

Zbog toga odgovor na toplinske valove počinje prije uključivanja uređaja. Počinje u pravilima gradnje, urbanističkim planovima, održavanju javnih zgrada, zaštiti postojećeg zelenila, vanjskom zasjenjivanju, mogućnosti prirodnog provjetravanja te kontroli ljetnog pregrijavanja u novoj gradnji i energetskim obnovama.

Klima-uređaji pritom ostaju nužni u mnogim situacijama, osobito u prostorima u kojima borave stariji, bolesni, djeca i drugi posebno izloženi stanovnici, ali ne mogu sami ispraviti posljedice gradnje koja sustavno proizvodi toplinski rizik.

Pitanje iz naslova, tko ima pravo na rashlađen prostor, odnosi se na širi pristup sigurnoj temperaturi. U sve toplijoj Europi rashlađen prostor više nije samo privatni komfor, već uvjet sigurnog stanovanja, rada, školovanja, liječenja, skrbi i korištenja javnih usluga. Ako se hlađenje prepusti tržištu nekretnina, pojedinačnim kućanstvima i improviziranim odlukama upravitelja zgrada, toplinski rizik raspodjeljuje se prema dohotku, dobi, zdravlju, radnom mjestu i položaju u instituciji.

Rasprava o klima uređajima je rasprava o javnoj infrastrukturi

Zato se europska rasprava o klima-uređajima otvara kao rasprava o javnoj infrastrukturi. Ona uključuje pitanje gdje se gradi, koliko se betonira, koliko se čuva hlada, kako se projektiraju škole i bolnice, koje se temperature smatraju sigurnima na radnom mjestu i tko ima prioritet kada se energija štedi.

Pravo na rashlađen prostor u klimatski nestabilnom svijetu neće se riješiti samo kupnjom novih uređaja, već načinom na koji društvo odlučuje što je siguran prostor i kome je dostupan.

Ako klima-uređaji ne mogu biti jedini odgovor, gdje počinje drukčije hlađenje? To pitanje vodi prema starijim i lokalno razvijenim kulturama prilagodbe vrućini: od tradicijskog graditeljstva na Jadranu do arhitekture Irana i Indije, u kojoj su se voda, sjena, materijali, zrak i svakodnevni ritam života povezivali u prostorne sustave hlađenja. U idućem tekstu na ovu temu, bavit ćemo se primjerima tradicijskog graditeljstva kod nas te u vrućim klimama Irana i Indije.

Hina/Foto: