Nino Raspudić: Točna je američka lekcija iz 1960. o predsjedničkom sučeljavanju

Prvu debatu Kolinde Grabar-Kitarović (u nastavku KGK) i Zorana Milanovića pred drugi krug predsjedničkih izbora pratilo je više od milijun gledatelja, što je gledanost kojom se zadnjih godina može pohvaliti samo nogometna reprezentacija na važnim utakmicama.

Zašto toliki broj ljudi gleda sučeljavanje dvoje političara iako će većina njih inače rutinski reći da im politika gadi?, piše Nino Raspudić u kolumni za Večernji list.

Imaš osjećaj, istina medijski posredovan, jer ih gledaš kroz kameru i režijsku montažu, da se tuku ispred tebe, u tvom dnevnom boravku, upravo oko tvoje političke naklonosti, iako istu sliku gleda još milijun ljudi.

Iluzija je slična onoj da teta iz reklame tepa samo tebi, a ono što reklamira je napravljeno upravo za tvoju ugodu i sigurnost. U stvarnosti, tvoj glas će utjecati s 0,00005% na ishod izbora. Otprilike istim udjelom sudjeluješ u nagradnim igrama.

Ali sve te biračke kapi čine slap većine koja će odrediti predsjednika, a masovni mediji potpomažu dojam da se obraćaju svakom biraču pojedinačno.

KGK su odgovarale vrlo kratke televizijske „runde“ od trideset sekundi, unutar kojih je mogla uporno ponavljati nekoliko naučenih teza, a da ne ispadne tragično. Nogometnim rječnikom kazano, parkirala je autobus pred svojim golom i bila izdržljiva do pred sam kraj.

Milanović je retorički vještiji, ali je brzo izgubio živce pa je premoć koju ima u sadržaju, u argumentu, automatski izgubio u formi, jer se postavljao nadmeno i često prekidao protivnicu, što na televiziji uvijek izgleda loše i agresivno, umjesto da je smireno pusti da odvergla do kraja pa je onda racionalno opovrgava.

Važna osobina televizije je da kamera sve vidi i sve naglašava, svaku gestu, grimasu, ton. Netko tko je uživo prihvatljivo temperamentan čovjek na televiziji, koristeći isti stil, djeluje agresivno i naporno. Na televiziji, prije svega, moraš biti cool. Ono što je u ovakvoj televizijskoj debati jedino važno je učinak. A u ukupnom učinku forma medija, televizije, bitno utječe i na percepciju sadržaja. Tko to ne razumije, u problemu je.

Sadržajno je, dakle, u prvoj debati bio bolji Milanović, ali je bio prenaglašen, prenabrijan za televizijsku formu pa je na koncu umjesto pobjede ostvario remi.

Kada, primjerice, ne bismo gledali tu debatu, nego samo čitali njen transkript, Milanović bi bio apsolutni pobjednik, no, s druge strane, kad bismo je samo gledali, ugašena tona, KGK bi premoćno pobijedila jer bismo vidjeli staloženu ženu koja nešto smireno govori, a s njom polemizira nervozan muškarac.

Milanović u debati nije mogao nikako izgubiti, ali na koncu nije ni pobijedio, dok KGK nije mogla pobijediti, ali nije bila poražena.

Njene poruke su krajnje pojednostavljene, u običnom govoru zvučale bi plitke i banalne, ali u televizijskoj formi, pogotovo u rundama od trideset sekundi, ne ispadaju tako loše. Milanovićev diskurs je složeniji, često i metaforičan, na momente se činilo i ironičan, s književnim referencama („guliveri riječi i liliputanci djela“), no kao takav ispada prekompliciran za televizijsku formu pa poruka do adresata ne dopire na pravi način.

Milanović je nastupio pod jakom prehladom, što je otegotna okolnost usporediva s Nixonovom iscrpljenošću i znojenjem u slavnoj debati s Kennedyjem 1960.

Potpuno u duhu našeg dinarskog mentaliteta, i on bi radije junački poginuo pateći se i šmrcajući nego da je ponio rupčić, koji je mogao iskoristiti kao prednost. Zamislite da je na početku debate rekao da je jako prehlađen, ali da iz poštovanja prema biračima nije želio propustiti sučeljavanje pa onda izvadio rupčić s cvjetićima uz pojašnjenje da mu ga je dala tetka uz savjet da je bolje njime brisati nos nego šmrcati. Bio bi opušteniji, a nedostatak bi time pretvorio u prednost. Ovako je bio nervozan i šmrcao.

Čovjek se nekad zapita zašto uopće plaćaju te silne PR-ovce? Da je osim fanova zlog jugoslavenskog maršala Milanović imao oko sebe pokojeg poštovatelja dobrog starog Marshalla McLuhana, možda je mogao izbjeći autogolove na televiziji.

Dok pišem ovaj tekst, očekuju se još dvije debate.

Teško da će utjecati na izbornu odluku više od 2-3% birača, što bi u nekim drugim okolnostima bilo nevažno, ali u situaciji vrlo tijesne utrke može biti presudno.