Otkud odrednica Serbo-Croatian language na mrežnim stranicama NSK?

Prošlo je više od tri i pol godine kad sam na putu s posla susreo Miru Ćurić, kolegicu iz stare redakcije Hrvatskoga slova, koja mi je pripomenula kako je pregledavanjem kataloga zagrebačkih knjižnica uočila neobičnu pojavu da se djela nekih hrvatskih autora pojavljuju pod odrednicom bošnjački jezik.

Primjer je knjige s tom odrednicom bila monografija Duvanjska prezimena Ante Ivankovića. Nakon njezine smo se napomene tad oboje malo zabavili pregledavanjem kataloga.

Uočismo da je jezik različitih zbirka poezija Alekse Šantića malo hrvatski, malo srpski, uza djela Maka Dizdara čas stoji da su napisana na hrvatskome, čas na bosanskome jeziku (dakle, ne više ni na bošnjačkome), a uza rječnik turcizama Abdulaha Škaljića stajala je samo odrednica hrvatski jezik.

Ni meni ni Miri cilj nije bilo tužakanje zagrebačkih knjižničara, nego tek upozorenje da bismo barem mi u Hrvatskoj trebali znati da Hrvat iz Tomislavgrada ne piše ni bosanskim ni bošnjačkim, nego hrvatskim, ali i da je Aleksa Šantić srpski pjesnik, koliko god rado pjevali ili kranoslovili glasovitu

Eminu, te da je Abdulah Škaljić bio Musliman (danas bi bio Bošnjak) ako već zaboravljamo da se Mak Dizdar izjašnjavao Hrvatom.

Međutim, priča ima nastavak. Neki dan sam zbog pisanja nekih izvješća pretraživao vlastite radove na mrežnim stranicama Nacionalne i sveučilišne knjižnice. Krenuo sam ih pretraživati preko „aktivnih filtara“ i nemalo se iznenadio kad sam shvatio da je deset mojih radova svrstano pod odrednicom Serbo-Croatian language.

Kad sam vidio prva dva rada, pomislio sam da se ta odrednica odnosi na moje radove o područjima u kojima su Hrvati izrazita manjina (poput Trebinjske šume i Površi u okolici Trebinja te Risanskoga zaljeva u Boki kotorskoj), no kad sam shvatio da su među tih deset radova i radovi o Pelješcu, Popovu, Neretvanskoj i Imotskoj krajini, osobnomu imenu Ilija i naglašivanju u hrvatskome standardnom jeziku te da je pod filtar Serbo-Croatian language svrstan i Rječnik suvremenih hrvatskih osobnih imena, kojemu sam suautor, uistinu sam bio šokiran.

Naime, kako tražiti od stranih ustanova i diplomatskih predstavništava da ne upotrebljavaju ime čudnovatoga kljunaša (tzv. srpsko-hrvatski) kad središnja knjižnica u Hrvatskoj svrstava djela hrvatskih autora koja u samome naslovu sadržavaju pridjev hrvatski pod odrednicu Serbo-Croatian language?

Ne vjerujem da je riječ o nekoj namjeri, pretpostavljam da je riječ o kakvu uvezenom programu i propustu, no i dalje ne mogu vjerovati da takvo što može promaknuti ne samo djelatnicima NSK, nego i tisućama njezinih korisnika.

P. S. Poznati aktivist, čakavski separatist koji nije čuo da je Marko Marulić stihove pisao na hrvatskome i predvoditelj hajke na Hrvatski tjednik Siniša Vuković ponovno se proslavio.

Imenicu je pramac u svojemu novom nasrtaju na hrvatski standard proglasio turcizmom. Ovom mu prigodom iznosim etimologiju te imenice iz II. sveska Etimološkoga rječnika hrvatskoga jezika (2021.) Ranka Matasovića, Dubravke Ivšić Majić i Tijmena Pronka: „prámac m. deminutiv od prȁm ‘lađa veća od čuna ili čamca’ (19. st.) < *pormъ (bug. прам, rus. порóм, polj. prom), srodno sa stnord. farmr ‘teret, sadržaj’, stvnj. farm ‘brod’; od ie. korijena *per- ‘proći’ (v. doprijeti). Lit.: Skok III: 22; Vasmer II: 409“.

Ako mu je kupiti taj rječnik skupo, mogao je otići na mrežne stranice Hrvatskoga jezičnog portala. Pramac je, dakle, čista hrvatska riječ. Kakav, pobogu, turcizam? Budući da je istu tvrdnju izrekao i 2010., razvidno je koliko je uložio u vlastito obrazovanje u posljednjih 16 godina. 

Domagoj Vidović, Hrvatski tjednik, 12. ožujka 2026.