Posljednji pozdrav Milku Brkoviću, čovjeku koji se bavio “ustaškom ćirilicom”

Dana 29. siječnja 2026. iznenada je u Briševu kod Zadra preminuo hrvatski povjesničar Milko Brković. Tužnu mi je vijest na dan sprovoda, 30. siječnja, priopćio mladi zadarski sveučilišni profesor Ivan Magaš pomalo začuđen što vijest o Brkovićevoj smrti nigdje nije objavljena.

Nažalost, u vremenu poremećenih vrijednosti nije neobično da vijest o odlasku jednoga od hrvatskih uglednika, pogotovo kad je riječ o nekome iz državotvornoga kruga, izmakne pozornosti medija.

Srećom, uvijek postoje vrijedni ljudi iz sjene poput Mate Kovačevića i uredništva Hrvatskoga tjednika koji ne dopuštaju da vrijedni hrvatski pregaoci koji su zadužili domovinu odu bez zasluženoga pozdrava.

Milko Brković rođen je 15. listopada 1949. u Putkovićima nedaleko od Viteza u srednjoj Bosni. Osnovnu školu pohađao je u Bukvama, Staroj Biloj i Vitezu, a gimnaziju u Vitezu i Splitu. Završio je filozofski i teološki studij koji je polazio u Dubrovniku, Zagrebu i Splitu. Pohađao je i studij povijesti u Beogradu, a diplomirao je na studiju povijesti i filozofije na Filozofskome fakultetu u Zadru.

U Zadru je magistrirao na poslijediplomskome znanstvenom studiju pomoćnih povijesnih znanosti 1985. radom pod naslovom Latinske povelje bosansko-humskih vladara i velmoža od XII. do XV. stoljeća, a doktorirao je 1989. s disertacijom pod naslovom Latinske povelje i pisma bosansko-humskih vladara i velmoža od XII. do XV. stoljeća.

Od 1979. radio je u knjižnici Filozofskoga fakulteta u Zadru kao bibliotekar za domaću i stranu periodiku, a od 1. prosinca 1988. do umirovljenja bio je zaposlen u Zavodu za povijesne znanosti HAZU–u Zadru. Na dužnosti upravitelja Zavoda bio je 1991. – 2009.

Surađivao je na više znanstvenih projekata, s tim da je projekt Istraživanja prošlosti južne Hrvatske vodio. Bio je članom uredništva znanstvenih časopisa Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru i Croatica christiana periodica. Povremeno je predavao na Hrvatskim studijima u Zagrebu i na Pedagoškome fakultetu u Mostaru. Glavno je područje njegovih znanstvenih istraživanja bila hrvatska srednjovjekovna povijest s naglaskom na diplomatiku. 

Iz Brkovićeve bogate bibliografije izdvajaju se knjige Isprave hrvatskih narodnih vladara i latinske isprave bosansko-humskih vladara i velmoža (1998.),  Srednjovjekovna Bosna i Hum: identitet i kontinuitet (prvo izdanje 2002. i drugo 2010.) te Diplomatički zbornik srednjovjekovnih humskih i bosanskih isprava u Dubrovniku (2011.).

Mate Kovačević još je u prosincu 2004. upozorio na Brkovićev članak Kulturna baština u Bosni i Humu objavljen te godine u časopisu Hrvatska misao Ogranka Matice hrvatske u Sarajevu. U njemu je Brković utvrdio da je Evanđelistar kneza Miroslava, uščuvan u samostanu Hilandar na gori Atos, posvećen knezu Miroslavu, ocu kneza Andrije Humskoga, a ne Nemanjinu bratu Miroslavu, koji je jedno vrijeme također bio humski knez, pa je zbog te zamjene Evanđelistar bio prozvan po „krivomu“ Miroslavu.

Brković je utvrdio i kako Evanđelistar nije sastavljen prema istočnomu obredu niti je pisan bugarsko-srpskom ćirilicom iz XI. i XII. stoljeća, nego najstarijim oblikom hrvatske ćirilice, koja je još tad bila pod jakim utjecajem glagoljice. Evanđelistar je po njegovu mišljenju bio pisan hrvatskom redakcijom starocrkvenoslavenskoga jezika. Također je naveo kako se među zapadnim umjetničkim utjecajima razvidnim u Evanđelistaru nalazi i hrvatski pleter.

Brkovićevi su se zaključci naslonili na raniju tezu hrvatske povjesničarke i arheologinje Benedikte Zelić-Bučan da je Evanđelistar u cijelosti djelo hrvatskih benediktinaca te da je hrvatski spomenik pisan ćirilicom zapadnoga tipa.

Koliko je ta ideja bila bogohulna u komunističkome razdoblju, pokazuje podatak da je zbog nje Benedikta Zelić-Bučan završila u zatvoru, o čemu se i danas rijetko piše, a često šapuće.

Don Ivica Puljić nedavno je u članku Pregled povijesti područjâ Trebinjsko-mrkanske biskupije do pada pod osmansku vlast zabilježio kako je Evanđelistar djelo koje je „pisano karakterističnim oblikom ćiriličnog pisma koje se upotrebljavalo na širokom prostoru od Istre do Bojane i znatno se razlikuje od službenih liturgijskih istočnih ćiriličnih pisama.

Neki proučavatelji drže da su mu uzor drugi karolinški i glagoljski dalmatinski rukopisi jer očevidno stoji pod jakim utjecajem grafije i iluminacija sa zapada, kako Dalmacije tako i Njemačke i Italije, a osobito je pod utjecajem beneventane. Dovoljno je kratko reći da posredno dostatno o sebi govori samo djelo, da je pisano i namijenjeno službi Božjoj u Humskoj zemlji, svakako prije i vremena kneza Miroslava. Kritičari i s jedne i druge strane tvrde da su bar iluminacije, a neki i čitavo djelo, bez sumnje rad benediktinaca.

Kako zamisliti istočne crkvene službenike, koji imaju duboku averziju prema svemu zapadnom i latinskom i osuđuju ga često kao jeres latinsku, da slave svetu misu (m’ša – maša, spominje se u djelu čak desetak puta), da pretežito upotrebljavaju ikavicu, da upotrebljavaju čakavizme (npr. parizeji, paska, krizma, č’to – česa i drugo iz zapadne terminologije), a osobito da sv. Jovana zovu Žvan Batista i sl.“ Pritom don Ivica u podrubnicama navodi niz domaćih i stranih autora koji su se bavili Evanđelistarom.

Za kraj priče o Evanđelistaru, koja je uvelike obilježila Brkovićev znanstveni rad, napomenut ću da je Leon Čevanić 27. listopada 2025. na portalu P-fakti, „portalu specijaliziranom za objave činjenično provjerenih informacija koji je pokrenut u sklopu informativnog portala P-portal“, u članku Miroslavljevo jevanđelje nije „hrvatski kodeks“ nastao oko Stona, činjenično provjeravao nastup Slobodana Prosperova Novaka na Podcastu Velebit od 15. listopada 2025.

Čevanić je članak potkrijepio popisom literature o Evanđelistaru, no nije naveo ni jedno jedino djelo Benedikte Zelić-Bučan ili Milka Brkovića, a kamoli don Ivice Puljića, jednoga od najvrsnijih hrvatskih crkvenih povjesničara koji, budući da je veći dio svojega života proveo u Hercegovini, daleko od znanstvenih središta, na našu sramotu nije dovoljno poznat hrvatskoj javnosti izvan užih stručnih krugova.

Ne ulazeći ovom prigodom dublje u sadržaj Čevanićeva članka (u kojemu ima vrlo vrijednih podataka, ali nema ni citata strane literature osim srpske), reći ću tek da bi, kad se provjeravaju činjenice, bilo pošteno navesti i autore i vrela s kojima se provjeravatelj ne slaže, pogotovo ako su velik dio znanstvene karijere posvetili toj temi.

No, tko sve provjerava činjenice u nas, ne bih se čudio da članak o nalazima antičkoga stakla pođe provjeravati neki autostaklar iz Biljana.

Bilo se potrebno i na ovo osvrnuti kako bi hrvatska javnost shvatila u kakvim su uvjetima živjeli i radili znanstvenici koji su se bavili hrvatskim rubom te se upinjali objasniti očitu činjenicu da su spomenici pisani ikavicom hrvatske provenijencije. Uostalom, čak vam i umjetna inteligencija na pitanje koji je odraz jata u ćiriličnim spomenicima humske redakcije staroslavenskoga jezika odgovara s „Pretežito ikavski.“ Lekciju o tome da u Srba iskonskih ikavaca nema, valjda smo napokon naučili. 

Zaključno, Milko Brković itekako je vratio svoj dug staromu (potječe iz srednje Bosne, a uvelike se bavio ispravama bosanskih vladara) i novomu zavičaju (bavio se i ćirilicom u Dalmaciji te temama iz zadarske povijesti). Taj vrijedan čovjek nevelika rasta, a golema srca ustrajno je radio na upoznavanju Hrvata s našom, hrvatskom ćiriličnom baštinom često izazivajući izljeve bijesa s Bliskoga istoka (jer otkud sad „ustaška“ ćirilica), a u umirovljeničkim danima u čast je HAZU-a posadio 101 maslinu jer je 101 Akademijin znanstveni broj.

Bog mu dao vječni pokoj, a nama pregaoce poput njega koji se ni u najtežim vremenima nisu skanjivali izložiti i koji svojim djelovanjem nisu ostavljali mogućnost da ih se ignorira. Takve ljude nikad ne smijemo i nećemo zaboraviti!

Domagoj Vidović, Hrvatski tjednik, 5. veljače 2026.