Što je hrvatski jezik? Hrvatska, zemlja s tisuću jezika?

Da mi je tko rekao da ću u slavljeničkoj godini, godini obilježavanja 1100. obljetnice osnutka Hrvatskoga Kraljevstva, samo godinu i pol dana nakon što je u Hrvatskome saboru donesen Zakon o hrvatskom jeziku, pisati članak o tome što hrvatski jezik jest, odvratio bih mu da mu nisu sve daske na broju.

Međutim, neki mi je dan Ivan Pažanin, istaknuti matičar te urednik i autor mnogih vrijednih knjiga i članaka ponajprije iz povijesti Trogira i njegove okolice, pogođen jednim člankom u Vijencu u kojemu je iz sveze hrvatski kajkavski književni jezik izostavljen pridjev hrvatski, postavio upravo to pitanje s potpitanjem što su to i postoje li uopće hrvatska narječja.

Možda će se vama, dragi čitatelji, navedeno pitanje i potpitanje učiniti neumjesnim, no kako sam osobno doživio da se usred Društva hrvatskih književnika, u prostoru u kojemu se u presudnim trenutcima hrvatske povijesti stajalo na braniku hrvatskoga jezika i same države, čak i u razdoblju kad društvo još nije bilo izišlo iz genitiva (kad se ta udruga zvala Društvo književnika Hrvatske), zbori o trima hrvatskim jezicima, čini se da mi na to pitanje ipak valja odgovoriti.

Štoviše, mogao bih sve skupa dodatno relativizirati i upitati se zašto se ograničiti na tri jezika kad se govor svakoga sela, zaseoka ili gradske četvrti može proglasiti zasebnim jezikom i od Hrvatske učiniti zemlju s tisuću otoka i država? Usto se samo od sebe nameće i pitanje zašto medijski djelatnici i/ili članovi uglednih hrvatskih institucija sve češće javno istupaju s tezama koje smo donedavna mogli čuti isključivo iz usta aktivista iz, poslužimo se njihovim riječima, opskurnih medija u Hrvatskoj, da ne rečem hrvatskih medija?

Što obuhvaća hrvatski jezik?

Za početak pročitajte sa mnom članak 2. Zakona o hrvatskom jeziku pod naslovom Obuhvat i posebnost hrvatskoga jezika:

(1) Hrvatski jezik obuhvaća hrvatski standardni jezik (koji se tradicionalno zove i hrvatskim književnim jezikom i hrvatskim jezikom) u svim svojim funkcionalnim stilovima, jezik cjelokupne književne baštine na hrvatskom jeziku ‒ na glagoljici, hrvatskoj ćirilici (bosančici) i latinici (gajici).

(2) Posebnost hrvatskoga jezika njegova je trodioba na tri ravnopravna narječja, i to čakavsko, kajkavsko i štokavsko, od kojih je štokavsko odabrano kao osnovica standardnoga jezika.

(3) Uz narječja navedena u stavku 2. ovoga članka, sintetizirana formulom ča-kaj-što, hrvatski jezik obuhvaća i njihove idiome te idiome kojima se služi dio Hrvata u inozemstvu, poput bunjevačkih i bokeljskih govora, moliškohrvatskoga, gradišćanskohrvatskoga ili karaševskohrvatskoga jezika.

Hrvatski je jezik, dakle, poslužimo se matematičkim pojmom, iako počesto čujemo tvrdnju da jezik nije matematika, skup svih svojih ostvaraja, od mjesnih govora i narječja te različitih oblika književnih jezikā (bili oni povijesni ili suvremeni) nastalih na osnovici određenih hrvatskih govora, skupina govora ili narječja, preko različitih žargona do hrvatskoga standardnog jezika.

Imena narječja konstrukt i stara manje od 200 godina, glotonim (ime jezika) hrvatski potvrđen (koliko je znano) više od 700 godina

Budući da još nismo došli do toga da mjesne govore proglašujemo zasebnim jezicima (iako mi kolegica Kristina Štrkalj Despot upravo obrađuje prijepis Kašićeva Lekcionara koji je „ponapravljen u kotorskomu jeziku“ iz 1699., pa možda nekome i to na um padne), krenimo od narječja. Nazivi su čakavsko, kajkavsko i štokavsko narječje dijalektološki, a ne pučki nazivi kako ih dio aktivista nastoji prikazati. Oni su, naime, u hrvatsko jezikoslovno nazivlje ušli u XIX. stoljeću te su ih hrvatski književnici počeli rabiti u drugoj polovici XIX. stoljeća, a u širu su uporabu počeli ulaziti tek u XX. stoljeću, u okviru hrvatske dijalektne književnosti.

Običan puk navedene nazive uopće nije poznavao, oni su se učili tek u školi. Nijedan govornik nijednoga hrvatskoga narječja ni svoj mjesni govor ni idiom kojim je pisao do XIX. stoljeća nije nazivao čakavskim, kajkavskim ili štokavskim, nego općim (npr. hrvatski, slovinski, ilirski – ta su imena vrlo često bila istoznačna) ili pokrajinskim imenom (npr. bosanski, bunjevački, šokački, dalmatinski).

Prvi se spomen glotonima (imena jezika) hrvatski pojavljuje na čakavskome području u XIII. stoljeću (više od pola tisućljeća prije naziva čakavsko, kajkavsko i štokavsko narječje), u Istarskome razvodu i Vinodolskome zakoniku. Glotonim su h(o)rvatski na kajkavskome području rabili pisci turopoljskih fasija (kako me izvijestio kolega Josip Perković, ne bojte se nije onaj na kojega ste prvo pomislili), prevoditelji biblijskih tekstova poput Ivana Ruperta Gusića te slovničari poput Ignaca Kristijanovića. I taj je glotonim od naziva kajkavsko narječje stariji, i to barem dvjestotinjak godina.

O potvrdama glotonima hrvatski na štokavskome području pisao sam mnogo u posljednje vrijeme, pa ću vas tek podsjetiti kako je slovački isusovac Teofil Kristek 1599. zapisao da se za hrvatski jezik „kaže da je najrašireniji u turskim krajevima, osobito na dvorovima“, dakle da je hrvatski jezik najrasprostranjeniji u područjima pod osmanlijskom okupacijom, a ta su područja u najvećoj mjeri nastanjivali štokavci.

Ni hrvatski štokavci svoj jezik nisu nazivali štokavskim (tek se Štojima nazivao dio gradišćanskih Hrvata), nego hrvatskim te se glotonim hrvatski u hrvatskim književnim djelima pisanim štokavskim narječjem rabio barem trista godina prije nego što se počeo upotrebljavati dijalektološki naziv štokavsko narječje.

Hrvatski kajkavski književni jezik i gradišćanskohrvatski jezik kao filološki konstrukti

Prijeđimo sad na povijesne i suvremene jezike hrvatske književne baštine (koji su također podskup unutar pojma hrvatski jezik). Odmah naglasimo kako ni stari pisci s čakavskoga područja, ni dubrovački pisci koji su nasljedovali tradiciju čakavskih prethodnika, ni književnici koji su pripadali ozaljskomu književnom krugu, ni bosanski, hercegovački, dalmatinski, slavonski i bunjevački pisci koji su pisali štokavskom ikavicom, ni kajkavski pisci svoj jezik nisu nazivali čakavskim, kajkavskim ili štokavskim, nego su rabili opća ili područna imena.

Naziv je, pak, hrvatski kajkavski književni jezik za idiom koji je imao funkciju književnoga jezika u sjeverozapadnoj Hrvatskoj približno od XVI. stoljeća do polovice XIX. također filološki konstrukt i kao takav nije sporan. Uostalom, njime su napisana djela kao što su

Nekaj o horvatskem jeziku ili Ezopuševe basne pohorvačene, što mnogo toga govori. Ipak, u posljednje vrijeme u oči upada činjenica da iz spomenutoga naziva, barem u dijelu medija, a u slučajnosti ne vjerujem, često ispada etnik hrvatski.

Napominjem i kako je glotonim gradišćanskohrvatski, kako se u filološkoj literaturi naziva književni jezik gradišćanskih Hrvata, skorašnji (da ne rečem recentni) te je narodno ime za gradišćanskohrvatske idiome bilo h(e)rvatski. Potvrđuje to podatak da je 1919. Mate Meršić Miloradić objavio Slovnicu hervatskoga jezika za selske škole, dakle nije upotrijebio danas uobičajeni glotonim gradišćanskohrvatski.

Tri činjenice koje svatko mora znati o hrvatskome jeziku

Zaključno, svaki bi govornik hrvatskoga jezika trebao znati sljedeće: 1. naziv hrvatski jezik obuhvaća sve hrvatske govorene i pisane idiome; 2. nazivi čakavsko, kajkavsko i štokavsko narječje nisu narodni nego filološki (ponajprije dijalektološki) nazivi koji hrvatskim književnicima nisu uopće bili poznati do XIX. stoljeća, a običnomu puku sve do početka XX. stoljeća; 3. glotonim hrvatski upotrebljava se barem petstotinjak godina duže od dijalektoloških naziva čakavsko, kajkavsko i štokavsko narječje te su ga rabili govornici svih hrvatskih narječja.

Vjerujem da ćete vi, dragi čitatelji, lako zapamtiti navedene činjenice i da se nećete dati navući na bajke o trima ili tisuću i trima hrvatskim jezicima. Za aktiviste, javnike te dio hrvatskih filologa i književnika nisam tako siguran.

Domagoj Vidović, Hrvatski tjednik, 16. listopada 2025.